26.03. 2011.

Prijedlog moje kolegice da se okušamo na sajlama s penjačkom opremom bio je pun pogodak. Zašto ne. Svi smo već dovoljno spremni za takav pothvat, opremu imamo i spremno krećemo put Slovenije u Vipavu. Vrijeme sunčano i savršeno za isprobati jednu od zahtjevnijih staza na jugozapadnoj strani Nanosa. Ferata po kojoj smo planirali uspon je dosta strma ali i odlično osigurana, tako da je naša volja za usponom bila dovoljna.
Bez straha pristupila sam prvom iskoraku na usponu stijene i karabini su spretno klizili zamnom. Iako sam strah od visine prebrodila tek prošle godine ovog puta nije ga bilo niti malo. Sigurnost sajli za koje sam se držala skupa sa karabinima bili su mi dovoljno. Penjanje nije bilo zahtjevno onoliko koliko bi mnogi pomislili na prvu ruku ali i za takav zahvat treba imati kondicije, spretnosti i ipak dozu hrabrosti. Kako su penjački koraci bivali sve viši Vipava ispod nas je bivala sve manja. Dolina Vipave se sve više prostirala svojom ljepotom ispod nas. Nisam previše gledala ispod sebe osim u trenutku kada sam željala napraviti koju dobru fotku, što je dokaz da se i to može na ferati. Prvi dio uspona do platforme koja se nalazi na polovici stijene, nalazi inprovizirani vidik i odmorište, prošao je odlično, čak što više brzo smo ga ispenjali. Na odmorištu susrećemo ekipu od četvero njih koji su krenuli istom rutom kao i mi do Abrama preko ferate.
Drugi dio uspona nakon odmorišta bio je puno zahtjevniji i opasniji jer smo uspon obavili po hrbtu stjene koja je sa obadvije strane bila gotovo glatka. Tu je bilo najstrašnije pogledati mimo onoga za što se držimo.
Kada smo prošli sve potencijelne opasnosti i uspeli se pod vrh, sajli više nije bilo i ostatak puta smo ispenjali bez pojaseva. Tu se priključuje staza koja također vodi iz istog mjesta od kuda smo mi pošli a to je pješačka staza bez ferate po kojoj je moguće ispenjati se na vrh bez opreme. Na jednom od vrhova Nanosa, Vipava, pogled puca na Vipavsku dolinu. Osjećaj zadovoljstva da smo kelagica i ja uspjele otpenjati po ferati bez ikakvog problema je neopisiv. Nakon kraćeg odmora i fotkanja, krećemo laganom šumskom stazom do mjesta na kojem se nalazi seoski turizam Abram. Oko sat vremena hoda. Tu smo najprije pogledali kavez u kojem je smješten medvjed i to mi nije bilo ni najmanje drago vidjeti. Prostor na kojem je smješteno seosko imanje izgleda ogromno. Veliko prostranstvo. A kavez u kojem je medvjed izgleda kao kutija u kojoj se jedva okrene. Žalosno da se ljudi dođu diviti nekome ko tužan leži u tako malom prostoru. Ali..... takvi su ljudi.
Nakon ručka u restoranu koji je iznimno jeftin za razliku od svih ostalih i najobičnijih planinarskih domova u Hrvatskoj. Gulaš s njokima svega 2 eu. Juha 1,5 eu. Jota 1,5 eu. i tako dalje.... Slovenaca puno. Dan predivan za šetnju a nokon toga svi na ručak u Kmetski turizam " Abram "
Pri polasku surećemo ekipu koja je penjala ispred nas i koja je rekla da također ide u Abram, ali oni su to obavili na način da kada su se uspenjali, vratili su se na početnu točku po pješačkoj stazi bez sajli s druge strane ferate, sjeli u kombi i dovezli se u Abram na ručak..... lukavo.... dobri planinari. Gušti su gušti pa tako je njima vjerojatno to bilo bolje rješenje od hodanja nakon napornog penjanja.
Nakon povratka doma, slažem dojmove sa ferate. Osim dojmova slažem i bolove u mišićima koji su boljeli kao nikada do sada. Svi, baš svi su se urotili protiv mene. Nedjelja je prošla na andolima i u ležećem položaju da bih u ponedjeljak mogla normalno na posao. Sve u svrhu zadovoljstva i iskustva u penjanju. Predivno i sada već sa sigurnošću mogu reći da je penjanje nešto što me dodatno privlači. Hvala ekipi na tome što nam je omogućila ovaj uspon. Marinu i Darienu koji se spremaju na osvajanje najvišeg europskog vrha Elbrus.







stijena na koju se trebamo uspeti, na sredini se vidi odmorište ali i ostali penjači sa strane




neki su već započeli s penjanjem



ima tu i zahtjevnijih staza od naše .... ali ni ova nije bezazlena



polako ali sigurno



još nas čeka penjanja



najopasniji dio



Vipava i Vipavska dolina ispod nas




staza nas dalje vodi kroz šumu do Abrama



nakon penjana još sat vremena hoda do odredišta



veliko seosko imanje




koliko god opasan bio radije bih da je u prirodi

12. -13. 03. 2011.


Planinarsko društvo " Planik " iz Umaga organizirao je ovaj zimski uspon u Sloveniju a kako već imam nekog iskustva sa zimskim usponima, odluka je bila vrlo jednostavna. Pridružila nam se i ekipa iz Pule s kojima sam svake nedjelje na pohodima, tako da smo bili jedna vrlo vesela skupina.
Krenuli smo dosta rano i u Rudno polje došli već u 9 i 30 kada smo i krenuli put Blejske koče. U podne smo stigli u dom na visini od 1630 m nv gdje smo odmorili i nešto pojeli. U razgovoru s nekim planinarima koji su već bili na vrhu Debele peći, saznali smo da su dereze potrebne na nekim mjestima, pa smo svi spremno montirali dereze i krenuli.
Od doma do vrha nije ostalo puno uspona i čak šta više nije bio niti zahtjevan, ali negdje nakon dvadesetak minuta počela sam zaostajati za ostalima. Glavobolja koju sam imala već nekoliko dana zaredom morala je baš sada opet početi. To mi je zadavalo užasno puno problema i oduzimalo snagu za naprijed. Rasterećeni od viška stvari koje smo ostavili u domu, ostavila sam i dio vode tako da sam već na samom početku ostala bez nje...pitam se zašto uvijek radim neke greške i nikako da se naučim da su to najosnovnije stvari. Ok, vodič je bio solidaran i ostao je sa mnom na kraju da mi pomogne spremiti cepin u torbu i osloboditi se viška odjeće... definitivno je na svakom usponu važno imati što manje odjeće na sebi ...ali i to nikada ne shvatim za ozbiljno i tu grešku ponavljam i ponavljam....
Nisam bila jedina koja je zaostajala tako da me je to utješilo. Činjenica da svakog vikanda idem na pohode i da sam na snjegu cijele zime i da imam nešto kondicije, ovaj put sam samu sebe dobro razočarala. Ali idemo dalje. Kada je prošla ona najgora mučnina ostatak puta do vrha sam odhodala s dovoljno snage. Na vrhu sam među zadnjima ali i potpuno dehidrirana popila kolegama ono malo vode što su i oni imali.
Vrh Debele peći 2014 m nv. Pogled odličan. Ispred nas Triglav okupan suncem ali i predivni dolomiti i ostali vrhovi Julijskih Alpi. Slikanje i mali odmor pa naprijed. Mislili smo se vratiti istom stazom natrag ali je vodič iskoristio dobro vrijeme da odemo i do ostalih obližnjih vrhova koji su se nalazili zapadno od Debele peći. To su vrhovi po kojima nije prošlo puno planinara u tim uvijetima i snjeg je bio dosta dubok i teško prohodan pa se na nekim mjestima duboko propadalo kroz njega. Ali nastavili smo naprijed a za nama je bivalo sve manje ekipe koja nas je pratila. Vraćali su se stazama prema domu jer su zaključili da je to previše za jedan dan.
Nakon petog vrha u tom danu ispred nas je bio i Lipanski vrh. Prilikom silaska po sajlama sa zadnjeg vrha koji je bio dosta riskantan u derezama a stijene su na tom dijelu bile bez snjega.
Do Lipanskog vrha je samo još malo ostalo ali s obzirom da još nitko nije prošao po toj planini s istočne strane a propadanje kroz snjeg je ovog puta bilo puno više i riskantnije, odluka je bila ... silazak do doma.
U domu odmor i okrijepa a nakon toga spavanje.
Svi spavaju a meni san od bolova u glavi ne prolazi. Prestrašno. Da sam doma već bih bila na hitnoj i dobila injekciju u venu za bolove jer je to nešto što je kod mene normalna pojava s kojom sam prije imala više problema ali se nisam nadala da će me nakon dugo vremena uloviti baš tu u planini. Shvatiš koliko je noć duga tek kad svi oko tebe spavaju a ti se okrećeš i ne uspjevaš oka sklopiti. Užas ! Konačno jutro. Izgledam strašno otečeno i iscrpljeno i najavila sam da ne idem na Viševnik koji je bio u planu dan prije ali kako je preko noći počeo snjeg i magla uz vjetar, odluka je da se na Viševnik niti ne ide. Povratak do Rudnog polja u autobus. Odmor uz šetnju po Bledu, kava, krempite i fotkanje ... Nakon toga u Mojstrani razgledavanje Triglavskog muzeja i povratak doma.
Iako je ovo bio najraniji povratak od kada planinarim, dobro mi je došao jer me je glavobolja potpuno iscrpila i željela sam što prije popiti nešto jače i odspavati.
Zanimljivo kako jedna sitnica može nekome pokvariti čitav dan a po nekad i vikend. Ipak...nije sve tako crno...bilo je tu i ljepih dojmova i ugodnog druženja s ekipom koja je uvijek tu da razveseli one kojima je raspoloženje potrebno.


polazak od sport hotela u Rudnom polju




put nas vodi kroz visoku šumu borova





pred nama se ukazuju visoke planine Julijskih Alpi



Ispred nas Blejska koča ...






nakon kraćeg odmoran nastavak prema Debeloj peći



Pred nama se ukazuje Triglav



Ispred nas Debela peć



prekrasni dolomiti






nastavak dalje



kad smo već tu obišli smo još nekoliko vrhova u blizini



neki su ipak odustali od daljnjeg hoda po neugaženom snjegu



hrabriji su nastavili naprijed



sve do silaska niz sajle u derezama ..a nakon toga totalno neprohodan dio



sutradan povratak ..vrijeme se pogoršalo



put nas vodi pokraj skijališta u Rudnom polju



dan smo iskoristili za posjet Bledu



nakon toga posjet Triglavskom muzeju u Mojstrani



neki korisni savjeti iz muzeja



i zanimljive slike




oprema koju su nekad imali planinari

06. 03. 2011.

Plan za posjet Bitoraju za mene je kao i većinu plana puta do sada bio nepoznat. S obzirom da planinarim tek nešto više od godine dana, većina naših planina za mene je i tako nepoznanica. Dakle, kamo god da krenemo bit će mi novo i ljepo.
U autu sam saznala da će nam se pridružiti još jedna kolegica, tako da nas je ovog puta bilo pet. Super.
Dolaskom u Fužine pored mjesta preko pruge gdje smo parkirali auto, vidim tablu " područje medvjeda " Znači, još jedna mogućnost susresti se s ovim stanovnikom naših šuma. Zapravo osim onog jednog otiska šape u snjegu ispod Obruča, drugih tragova a ni susreta s njima nisam ni imala. Mada, priznajem da bih rado voljela (ali na razdaljini) vidjeti kako izgledaju u stvarnosti.
Putem prema vrhu nailazimo na otiske svih ostalih životinja i životinjica pa tako i na skupinu srna koje su, čuvši nas, otrčale dublje u šumu. Propalo fotkanje.
Iako je staza uglavnom većim dijelom široka i prohodna, snjega je ipak dovoljno da se u njega propada na nekim dijelovima čak i čitavom dužinom noge. Nakon sat i pol hoda širokom stazom blagog uspona, penjemo se uskom stazom prema vrhu koja vodi kroz šumu. Neugaženi snjeg dokaz je da prije nas nitko nije dugo vremena prošao tuda. Osim što je neugažena staza je pri karaju nekih pola sata, loše označena tako da nam je to zadavalo poteškoća prilikom pronalženja pravog pravca, i navelo nas je na dodatno, uzaludno propadanje kroz snjeg.
Činjenica da sam na mnogim stazama nailazila na bolje oznake ovo mi je bilo iznenađujuće pogotovu što je Bitoraj dosta posjećena planina. Pretpostavljam da se nitko ne odlučuje na posjet u zimskim uvjetima i da je bez snjega staza puno uočljivija.
Na nekim dijelovima na stazi čak rastu i nove biljke koje bi trebalo porezati čim prije jer će uskoro prolaz biti puno teži.
No, bilo kako bilo mi smo konačno nakon dva sata došli do skloništa ispod vrha Bitoraja. U skloništu je bilo hladnije nego vani. Kolega je naložio vatru da se malo ugrijemo i odmorimo. Opet sam na neki način bila razočarana izgledom skloništa koje mi je izgledalo nepotpuno i kao da tu niko nije ulazio mjesecima.
Ok, dok se vatra razgori, skoknuli smo do vrha. Naravno iako je vrh odmah iznad, nismo ni ovaj put pronalazili ispravan pravac kako do njega. Snjeg je na tom dijelu staze bio još dublji i probijati se kroz njega nije ni malo bilo lako, ali bolje je dubok snjeg nego led, jer dereze nismo uzeli pa u tom slučaju ne bi bilo ništa od vrha.
Na vrhu je odjednom zapuhalo da smo taj dio slikanja požurili jer pogled je i tako bio onemogućen zbog jakog vjetra i magle na tom dijelu. Još jedan vrh kojeg moram posjetiti u neko drugo vrijeme kad ne bude snjega.
U povratku smo se još malo ugrijali uz peć koja nije baš bila topla, ali sam pogled na nju davao je topline.
Za nazad smo se sjurili niz stazu jer je vjetar pojačavao i izgledalo je vrlo loše a i najavili su za posljepodne olujnu buru.
Do auta smo došli za sat i pol, tako da nam je tog dana tura bila najkraća do sada koliko idemo ove zime. To nije značilo da ćemo na tome i ostasti. Prije grobnika, pogled na Kamenjak je bio dovoljan da padne projedlog da se ode na vrh. Bez ruksaka i opreme, skoknuli smo do vrha za nekoliko min. Do vrha ?! Kako smo se bližili vrhu tako je vjetar bivao sve jači i jači. Stah visine koji sam imala od ranije, a kojeg sam prebrodila u normalnim uvjetima, na ovakvim uvjetima ga ipak nisam prebrodila. Tako sam zadnjih nekoliko desetaka metara, odustala od vrha jer sam na toj olujnoj buri imala dojam da ću odletjeti sve do Tuhobića ili tko zna kuda sve ne. Ostala sam iza ekipe koja je nastavila naprijed tako da nisu ni primjetili da ne idem za njima. Što je sigurno, sigurno je. Strah od visine je ipak prisutan iako sam mislila da sam ga pobijedila. Moje prvo odustajanje od kako planinarim.
Ekipa je u povratku zaključila da sam propustila predivan pogled i da je iza zavoja bilo mirno i bez vjetra, ali do tog zavoja meni je bilo najstrašnije.
Ništa za to. Jednom ću prošetati do vrha Kamenjaka po nekom ljepšem vremenu.


Polazak iz Bitoraja




prvi po stazi




oznaka na neobičnom jestu




staza je većim dijelom široka




blagog uspona




onda uspon postaje sve veći a i staza sve manje prepoznatljiva




još uvijek se snalazimo




ali činjenica je da staza sve više na nekim mjestima zarasta





i oznake koje polako nestaju




ipak stižemo do skloništa




čitavim putem ovako ...




čini mi se da će uskoro i ova oznaka postati nevidljiva




jednom kada ne bude snjega želim otići u tom smjeru




pogled s Bitoraja








brzi povratak s vrha




pogled na oznaku u Fužinama




na povratku uspon na Kamenjak




zbog olujnog vjetra ipak nisam otišla s njima ..moje prvo odustajanje od vrha

27. 02. 2011.

Nedjelja, kao i predhodne, rezervirana za pohod u nepoznato. Na dogovorenom mjestu nalazim se sa ekipom i kraćemo. Moja prijateljica je ovog puta ostala doma zbog bolesti, pa smo ostatak ekipe i ja krenuli. Neplanirano, na cesti za Platak zaustavilii smo se na raskrižju koje vodi na stazu za Crni vrh. Zaključak je donešen u trenutku, da bi bilo zanimljivo krenuti po ovoj stazi po kojoj još nitko od nas nije bio. Dan, sunčan i bez vjetra, odličan za ovo područje.
Kraj nas su prolazili auti s grupicom planinara iz Rijeke, koji su se također uputili na tu stranu. Oni su ipak odlučili da većinu puta pređu autom za razliku od nas. Šta je 9 km do tamo za nas. Uz makadam po kojem smo pješačili, mogli smo vidjeti divlje sazidane šumske kućice tj. vikendice koje narušavaju izgled okoliša. Nastavljamo dalje i lagano se uzdižemo prema visini od 1000m. Dolazimo do mjesta gdje se makadam odvaja za Hahliće. Dakle, ovog puta se nalazimo s jugoistočne strane Hahlića.Odvajamo se od makadama i po snijegu lagano uspinjemo na prvi vrh Klek 1210m.
Ulazimo u snjeg koji je dosta tvrd a prema vrhu uspona i zaleđen na površini i pa je potreban oprez. Susrećemo grupu iz Rijeke koja je autima krenula ispred nas, i već su se spuštali s vrha. Dakle, nismo puno u zaostatku za njima.
Na vrhu pogled na okolne vrhove. Lagana, kratka okrijepa, pogled prema Crnom vrhu i krećemo. Za manje od pola sata, bili smo na usponu za Crni vrh. Uspon koji smo odabrali je penjački i zahtjeva opreznost prilikom penjanja iz razloga što stijene nisu čvrste već u različitim oblicima i veličinama naslagane jedna na drugu, pa podsjećaju na nešto što bi se moglo svakog časa urušiti na vas. Međutim nije prezahtjevno pa penjanje ide dosta lagano, bar za nas. Na stijenama susrećemo nekoliko planinara iz Mosora ali i grupu iz Rijeke koja već silazi s vrha na koji su se uspeli s druge, lakše strane. Grupu su činile većinom žene od kojih je nekoliko bilo u starijoj životnoj dobi i ni malo mi se nisu činile spretnima za silazak po ovom zahtjevnom terenu. No, ako je onaj tko ih predvodi došao do zaključka da će moći, onda, nadam se da će sretno i sigurno stići do podnožja.
Na Crnom vrhu 1335m, dosta snjega iako ga na stijenema pri usponu, sva sreća, nije bilo. Pogled puca na sve strane. Obruč,Hahliće, Učku, riječko zaleđe, Platak, Snežnik, Snježnik, Guslicu, Planinu, Risnjak...i sve ostale poznate i manje poznate vrhove. Predivno. Tu smo donijeli odluku da bi bilo zgodno stazu zaokružiti preko Platka do auta koji se nalazi uz cestu koja vodi prema Platku iz Rijeke.
Dakle, još dva sata i pol po šumskom putu do Platka. Sve bi bilo idealno da tog dana nisam obula, dugo iščekivane gojzerice koje sam naručila prije mjesec dana iz Amerike. Kako ih u startu nisam dobro učvrtila ni podesila a ni prije toga razgazila, imala sam ozbiljnih problema s onim što niti jedan planinar ne voli a to je "žulj". Jedva sam držala korak s muškim djelom ekipe ispred mene i nisam dalje mogla uživati u prirodi jer me bol na nozi smetala.
Konačno smo na Platku. U domu smo uz kavu malo odmorili a najviše moja nažuljana noga. Do mjesta polaska nismo imali drugi pravac nego po asfaltu.
Kraj auta smo zaključili da smo prešli za 6 sati hoda, oko 22 km ( standradno ) i da smo odlično odabrali ovu neplaniranu rutu.



Odvajanje za Hahliće





Crni vrh s Kleka



Postepeno ulazimo u stjene



Iako nešto stariji. mogu oni to



Ovo samo izgleda vrlo jednostavno






Pogled na Platak, Snježnik, Risnjak



Ispred nas Klek na kom smo upravo bili



Hahlići



Guslica



Približavamo se Platku



Nešto skijaša se ipak skupilo



usamljeni snjegović



rekapitulacija pređenog



povratak do auta



još jedan pogled na Grobnik