Ponekad je dobro nešto promjeniti pa makar to bio izgled bloga
Ja sam osim izgleda promjenila i naziv, potaknuta mojim gojzericama koje su lutajući kroz države i gradove, konačno došle do mene ....
Moje lutajuće gojzerice.

20. 02. 2011.


Kao i svake nedjelje i ove smo, već uhodana ekipa i ja krenuli u nove izazove. Staza iz Studene do Obruča po kojoj rijetko prolaze planinari.
Dan prije sam s PD Elektroistra bila od Labina do Skitače i tog smo dana prešli oko 23 km. Staza je bila dosta lagana i nije bilo uspona ali je bila duga. Većim dijelom staze sam nastojala trčati da osjetim bar malo umora. Znala sam da me sutradan očekuje novi izazov ali nisam znala ( kao i obično ) gdje.
Dakle, krenuli smo nakon dužeg lutanja po Riječkom zaleđu tražeći put koji vodi do Studene. Svakog dana radovi na cestama naprave zbrku vozačima i ostavljaju ih bez nekih vidnih upozorenja i oznaka da se snalaze po okolnim cestama.
Konačno smo krenuli put planina. Na vrhu Obruča se bijelio snijeg. Znači još jedna snježna planina. Na putu do vrha primjećujemo otiske kopita divljači ali i još jednog stanovnika ovih šuma...medvjeda... kako mi je fotoaparat loše kvalitete tako nisam uspjela uslikati ono najvažnije. Po prvi put sam u šumi osjetila miris divljači oko sebe. Njihov miris je bio dosta intezivan i znala sam da se nalazimo blizu njihovog skloništa ili smo na stazi po kojoj se oni vrlo često zaustavljaju.
Mislim da sam umor kojeg sam dan prije nabila, osjetila nakon prvog uspona. Zaostajala sam znatno za ekipom i jedva sam držala korak da ih ulovim. Pri samom vrhu na Obruč, umor i sve što mi se nakupilo tjekom predhodnog dana kao i kasni odlazak na spavanje, uzelo je svoj danak. Mučnina i glavobolja bili su prisutni i trudila sam se ostati na noigama do samog kraja.
Na početku ove staze stajalo je da je duga 2 sata i 45 min i u tom roku smo i stigli.Konačno na vrhu. Planina koja mi je od prije poznata i na kojoj sam već bila u ljetnjim mjesecima. Volim ovaj pogled s Obruča. Iako mi je loše, uspjevam se uslikati s ekipom i na kratko odmoriti. Silazak s Obruča po dubokom snjegu je možda malo zahtjevniji od onoga u ljetnjim. Duboki usjeci i škrape znaju biti opasnost jer nikada ne znaš koliko duboko ćeš propasti kada zagaziš u snjeg.
Očajnički mi je trebalo nešto kuhano i toplo. Nakon što sam već dva dana na napornim stazama i s puno km iza sebe a pojela svega dva sendviča u dva dana...vrlo loše i neodgovorno. Ići do doma na Hahlićima bilo bi najbolje. Međutim dolaskom na raskrižje, uvidjeli smo da nam do Studene po kružnoj stazi treba 4 sata. Prošlo je 14 sati i bilo je pametnije odmah krenuti s obzirom da je staza kojom smo se vraćali bila loše obilježena i rijetki su po njoj prolazili.
Međutim do podnožja smo stigli vrlo brzo a do Studene čak za 2 sata i 20 min.
Ok. preživjela sam i bez tople juhe ili nečeg sličnog.
Hahlići, eto nas drugom prilikom.

13. 02. 2011


Pitam se ne postajem li lagano ovisna o planinama i uzbuđenju koje doživljavam dok sam na planinarskim stazama.
Moždan je veza između mene i planine nešto što je čvrsto i duboko usađeno u mojim korjenima a što ne mogu sasvim pojasniti.
U svakom slučaju. poziv na još jedan izazov ni u ludilu ne bih odbila. Iako nisam znala kuda se ide, odlučno sam krenula s već poznatom ekipom.
Dan je bio maglovit i sve je upućivalo na to da će početi snježiti. Na Platku sam saznala da se ide u pravcu Risnjaka. Super. Na Risnjaku još nisam bila i potajno sam priželjkivala dan kada ću krenuti u tom pravcu.
Magla i zrnasti snijeg a povremeno i kišica nisu smetali pri samom usponu na Risnjak ali dolaskom pred dom na Risnjaku ipak smo bili dosta mokri.
Krenuli smo na vrh po zaleđenim stijenama koje su usput bile i mokre i skliske a na nekim mjestima na njima je bio deblji sloj leda. Sve je još uvijek bilo dosta prohodno dok nismo došli ispod samog vrha gdje je dio staze sa sajlom bio prekriven ledom po kojem je bilo nemoguće krenuti prema vrhu. Vratiti se natrag jer i tako je vidljivost nikakva ili pronaći alternativni pravac? Želja jednog od člana da se uspe na vrh je bila toliko jaka da smo pristali krenuti uz stijene koje su nam se činile prohodna a ipak nepokrivene snijegom.
Strmina po njima je bila neznatna za nas koji imamo dobru procjenu sposobnosti uspona po njima. Ali su bile toliko ledene da su prsti nakon dodira s njima bili ledeni. Rukavice su u ovom slučaju samo otežavale dodir sa stijenom pa sam odlučila da je sigurnije potrpiti malo leda na njima nego riskirati da se pokliznem s njima.
Na vrhu je ipak najljepe. Iako magla i kiša koja je prelazila sve više u zrnasti snjeg pojačavala, nije umanjila osjećaj zadovoljstva. Značilo je da se trebamo što prije spustiti natrag dok stijene nisu potpuno postale sante leda i ne budemo mogli niz njih natrag. Spust je bio jednostavan i dobro uhodan i svi smo u vrlo kratkom roku sišli do planinarskog doma, gdje smo se ugrijali i osušili uz već naloženu peć.
Povratak na Platak je bio odabran dužom, neobilježenom rimskom stazom, jer je nekima bio plan otići i na Snježnik. Kolegica koja je bila s nama je na povratku bila na rubu snage pa sam zaostala za ekipom koja je imala dovoljno kondicije da ode dalje. Kako je u šumi mrak prije dolazila a ona sve sporija nisam gubila nadu da će izdržati do kraja. Nakon sat vremena napornog hoda po konstatnom blagom usponu stigli smo na križanje Platka i Snježnika. Dečki su htjeli otići i na Snježnik ali sam zaključila da kolegica ipak nema snage za još jedan uspon pa sam se složila da je pametnije da s njom odem do doma na kavu dok oni odu na još jedan vrh. Međutim i oni su zaključili da je prekasno da odu do Snježnika pa smo svi do doma stigli brzo i prije mraka. Kako smo čitav dan bili na kiši koja nije prestajala skupa sa snjegom tako je sve što smo imali na sebi bilo mokro.
Da sam znala da ćemo ići na Risnjak vjerojatno bih uzela nepromočivu jaknu i još koju rezervnu majicu, što inače radim, ali mi ovaj put nije palo na pamet nositi dodatni teret jer nisam znala da će biti takvi uvijeti na stazi.
Drugi put manje hrane, više rezervne robe.








a>

06. 02. 2011.


Poziv za Bjelolasicu nisam mogla odbiti iako nisam spavala dvije noći. Znala sam da ću biti na rubu snage kada se nađem na stazi, ali, ljubav prema planinama je jača od moje savjesti.
Za mene je ovo potpuno novo područje koje odavno priželjkujem pa je logično da sam po svaku cijenu željela otići.
Iz Tuka smo krenuli po neugaženoj stazi po snijegu koji je napadao, vjerojatno noć prije. Kako su muškarci bili ispred mene, njihovi koraci su bili svaki od metra pa sam se mučila uloviti svaku udubinu ispred u koju bih stala. To mi je na početku oduzelo svu snagu koju i tako nisam imala.
Sunčan dan i predivno vrijeme a ja se mučim uloviti korak s muškom ekipom koja je nabrijana i puna snage naspram mene. To me naravno nije omelo da ne uživam u predivnom krajoliku ovih planina o kojima odavno sanjam. Prolazak kroz Matić poljanu gdje prvi put vidim "smrznute partizane" o kojima mnogi pričaju.
Na polovici puta sustigla nas je grupa planinara iz Zagreba. Ljepo je vidjeti planinare iz tih krajeva jer nemam prilike sretati ih u Istri.
Sve je izgledalo optimistički do samog uspona na Bjelolasicu na kojem sam pri samom kraju od umora doslovno pala. Nije mi bilo ugodno priznati da ne mogu dalje a ostalo je još samo nekoliko minuta do kraja.Ipak morala sam to priznati. Iako sam išla ispred ekipe da bih diktirala tempo koji ja mogu, nije mi bilo dovoljno. Na isponu nas je prestigla grupa planinara iz Zagreba i zbog toga sam se osjećala još više isfrustrirano. Inače imam dovoljno kondicije i snage za puno teže staze, ali ovaj put je dokaz neispavanosti, kako je najlakše izgubiti sve zbog toga. Nakon što sam sjedila na tom dubokom snijegu dvije minute, nastavila sam dalje i stigla na izmaku snaga do vrha.
Ekipa s kojom sam bila je meni najdraža ekipa jer se uz njih uvijek osjećam sigurno. Tako je i umor na samom vrhu nestao odmah. Predivni pogled s vrha Bjelolasice 1534 m, je ono za što se isplatilo namučiti se.
Na vrhu smo se zadržali duže nego smo planinrali, tako da smo u dom u Tuku došli skoro u noć.
Na povratku smo ostali bez vode..... to se rijetko događa, ali je eto moguće. Nas četvoro i sva zaliha nestala...
Uz put smo kraj skloništa našli neki bunar koji je bio zaleđen. Nije bio dubok pa su muški razbili led i došli do vode koju smo pili ne razmišljajući o tome što je u njoj moglo biti. Jedan kolega je ipak odustao od te vode i pio je rastopljeni snijeg s krova skloništa. Ah, na svu sreću nije nam ništa bilo. Sjetila sam se onih čuvenih tableta za pročišćavanje vode i mislim da ću ih jednom nabaviti ili nositi puno više vode od odjeće u ruksaku.
U domu je domarica imala samo sarme i bečki odrezak !? ...Planinarski ručak !? Nakon napornog dana u planinama i na snijegu najviše mi paše nešto toplo na žlicu a ona toga nema ..... strašno!!. Ali kako je dan počeo tako je i završio.
Na kraju i sarma je bila dobra.