06. 02. 2011.


Poziv za Bjelolasicu nisam mogla odbiti iako nisam spavala dvije noći. Znala sam da ću biti na rubu snage kada se nađem na stazi, ali, ljubav prema planinama je jača od moje savjesti.
Za mene je ovo potpuno novo područje koje odavno priželjkujem pa je logično da sam po svaku cijenu željela otići.
Iz Tuka smo krenuli po neugaženoj stazi po snijegu koji je napadao, vjerojatno noć prije. Kako su muškarci bili ispred mene, njihovi koraci su bili svaki od metra pa sam se mučila uloviti svaku udubinu ispred u koju bih stala. To mi je na početku oduzelo svu snagu koju i tako nisam imala.
Sunčan dan i predivno vrijeme a ja se mučim uloviti korak s muškom ekipom koja je nabrijana i puna snage naspram mene. To me naravno nije omelo da ne uživam u predivnom krajoliku ovih planina o kojima odavno sanjam. Prolazak kroz Matić poljanu gdje prvi put vidim "smrznute partizane" o kojima mnogi pričaju.
Na polovici puta sustigla nas je grupa planinara iz Zagreba. Ljepo je vidjeti planinare iz tih krajeva jer nemam prilike sretati ih u Istri.
Sve je izgledalo optimistički do samog uspona na Bjelolasicu na kojem sam pri samom kraju od umora doslovno pala. Nije mi bilo ugodno priznati da ne mogu dalje a ostalo je još samo nekoliko minuta do kraja.Ipak morala sam to priznati. Iako sam išla ispred ekipe da bih diktirala tempo koji ja mogu, nije mi bilo dovoljno. Na isponu nas je prestigla grupa planinara iz Zagreba i zbog toga sam se osjećala još više isfrustrirano. Inače imam dovoljno kondicije i snage za puno teže staze, ali ovaj put je dokaz neispavanosti, kako je najlakše izgubiti sve zbog toga. Nakon što sam sjedila na tom dubokom snijegu dvije minute, nastavila sam dalje i stigla na izmaku snaga do vrha.
Ekipa s kojom sam bila je meni najdraža ekipa jer se uz njih uvijek osjećam sigurno. Tako je i umor na samom vrhu nestao odmah. Predivni pogled s vrha Bjelolasice 1534 m, je ono za što se isplatilo namučiti se.
Na vrhu smo se zadržali duže nego smo planinrali, tako da smo u dom u Tuku došli skoro u noć.
Na povratku smo ostali bez vode..... to se rijetko događa, ali je eto moguće. Nas četvoro i sva zaliha nestala...
Uz put smo kraj skloništa našli neki bunar koji je bio zaleđen. Nije bio dubok pa su muški razbili led i došli do vode koju smo pili ne razmišljajući o tome što je u njoj moglo biti. Jedan kolega je ipak odustao od te vode i pio je rastopljeni snijeg s krova skloništa. Ah, na svu sreću nije nam ništa bilo. Sjetila sam se onih čuvenih tableta za pročišćavanje vode i mislim da ću ih jednom nabaviti ili nositi puno više vode od odjeće u ruksaku.
U domu je domarica imala samo sarme i bečki odrezak !? ...Planinarski ručak !? Nakon napornog dana u planinama i na snijegu najviše mi paše nešto toplo na žlicu a ona toga nema ..... strašno!!. Ali kako je dan počeo tako je i završio.
Na kraju i sarma je bila dobra.