20. 02. 2011.


Kao i svake nedjelje i ove smo, već uhodana ekipa i ja krenuli u nove izazove. Staza iz Studene do Obruča po kojoj rijetko prolaze planinari.
Dan prije sam s PD Elektroistra bila od Labina do Skitače i tog smo dana prešli oko 23 km. Staza je bila dosta lagana i nije bilo uspona ali je bila duga. Većim dijelom staze sam nastojala trčati da osjetim bar malo umora. Znala sam da me sutradan očekuje novi izazov ali nisam znala ( kao i obično ) gdje.
Dakle, krenuli smo nakon dužeg lutanja po Riječkom zaleđu tražeći put koji vodi do Studene. Svakog dana radovi na cestama naprave zbrku vozačima i ostavljaju ih bez nekih vidnih upozorenja i oznaka da se snalaze po okolnim cestama.
Konačno smo krenuli put planina. Na vrhu Obruča se bijelio snijeg. Znači još jedna snježna planina. Na putu do vrha primjećujemo otiske kopita divljači ali i još jednog stanovnika ovih šuma...medvjeda... kako mi je fotoaparat loše kvalitete tako nisam uspjela uslikati ono najvažnije. Po prvi put sam u šumi osjetila miris divljači oko sebe. Njihov miris je bio dosta intezivan i znala sam da se nalazimo blizu njihovog skloništa ili smo na stazi po kojoj se oni vrlo često zaustavljaju.
Mislim da sam umor kojeg sam dan prije nabila, osjetila nakon prvog uspona. Zaostajala sam znatno za ekipom i jedva sam držala korak da ih ulovim. Pri samom vrhu na Obruč, umor i sve što mi se nakupilo tjekom predhodnog dana kao i kasni odlazak na spavanje, uzelo je svoj danak. Mučnina i glavobolja bili su prisutni i trudila sam se ostati na noigama do samog kraja.
Na početku ove staze stajalo je da je duga 2 sata i 45 min i u tom roku smo i stigli.Konačno na vrhu. Planina koja mi je od prije poznata i na kojoj sam već bila u ljetnjim mjesecima. Volim ovaj pogled s Obruča. Iako mi je loše, uspjevam se uslikati s ekipom i na kratko odmoriti. Silazak s Obruča po dubokom snjegu je možda malo zahtjevniji od onoga u ljetnjim. Duboki usjeci i škrape znaju biti opasnost jer nikada ne znaš koliko duboko ćeš propasti kada zagaziš u snjeg.
Očajnički mi je trebalo nešto kuhano i toplo. Nakon što sam već dva dana na napornim stazama i s puno km iza sebe a pojela svega dva sendviča u dva dana...vrlo loše i neodgovorno. Ići do doma na Hahlićima bilo bi najbolje. Međutim dolaskom na raskrižje, uvidjeli smo da nam do Studene po kružnoj stazi treba 4 sata. Prošlo je 14 sati i bilo je pametnije odmah krenuti s obzirom da je staza kojom smo se vraćali bila loše obilježena i rijetki su po njoj prolazili.
Međutim do podnožja smo stigli vrlo brzo a do Studene čak za 2 sata i 20 min.
Ok. preživjela sam i bez tople juhe ili nečeg sličnog.
Hahlići, eto nas drugom prilikom.