Triglav
26.09.2011.24. - 25. 09. 2011.
Evo me na Triglavu po drugi put. Ovog pta na vrh dolazim rasterećena straha od visine kojeg sam imala lani na prvom usponu.
Osjećaji koji me preplavljuju su neopisivi jer sada mogu uživati u pogledu s vrha na okolne vrhove po kojima sam nedavno bila.
PD Glas Istre iz Pule pripremao je ovaj izlet već nekoliko mjeseci jer je bilo otkazivanja zbog lošeg vremena pa se sada, konačno u posljednjem tjednu sezone na uspon za Triglav sa strane Rudnog Polja, krenula je složna ekipa put Triglava.
Vrijeme odlično. Neočekivano toplo za ovaj perid godine. Gužve na stazama koje vode prema Triglavu i u domovima govore o tome da svi žure uloviti posljednje sunčane dane za ovaj uspon.
Grupa od 36 planinara kreće prema Planiku. Vodič Baćac Marino ima odličan tempo koji mogu pratiti svi sudionici, tako da smo čitavu stazu odradili u planiranom roku i bez prevelikih "rasipanja" planinara po stazi.
Dolazak u prepun dom Planik i odmor nakon napornog dana.
Veselje i euforija onih koji na vrh odlaze po prvi put ne jenjava. Raspituju se o težini uspona i o opasnostima kao i o tome da li je staza dovoljno osigurana. Osjećam se ponosno na sebe kada mogu podijeliti svoja iskustva o tom usponu s onima koji nisu bili na Triglavu. Onima koji se boje mogu prenijeti svoja iskustva "razbijanja" straha od visine, upravo na tom usponu.
Ranojutarnje buđenje i zajedničko fotkanje, uobičajeni je proces svakog polaska na Triglav.
Prema savijetu vodiča, osigurani kacigama i pojasevima, krećemo svatko u svojim mislima u tišini prema vrhu.
Sunce se polako izdizalo iznad nas i dan se pred nama ukazivao u najljepšem izdanju. Vedro, toplo i sunčano, bez vjetra u ovo doba godine, kao naručeno za nas.
Gužve na stazi počinju već na malom Triglavu gdje se susrećemo s planinarima koji dolaze iz smijera Krederice.
Nastavak staze prema vrhu prolazi bez veće gužve jer se svi kreću u istom smjeru. Na vrhu je već puno planinara i sporo se dolazi do prostora za slikanje i krštenje onih koji su po prvi put na Triglavu.
Pogled s vrha za mene predstavlja neko novo otkriće i osjećam se kao da sam prvi put tu. Konačno mogu uživati u pogledu na sve strane Triglava bez onog osjećaja panike i straha kojeg sam imala prošle godine. Sjećam se da su tada svi uživali i veselili se uspjehu a ja sam se tada borila sama sa sobom i panikom koja me je uzimala, kako ću natrag s vrha dolje. Danas toga nema. Svima onima koji su me pitali kako će natrag s vrha i da li će biti teško, mogla sam sasvim pouzdano reći da je lakše sići nego se popeti, u što su se i sami mogli uvjeriti pri silasku.
Nakon zajedničke fotografije na vrhu, silazak je također protekao bez problema. Jedino što je gužva na stazi postajala sve veća jer su mnogi pohrlili ka vrhu baš u vrijeme kada smo mi silazili. Sve u svemu bilo je izvrsno. Organizacija i čitava ekipa je bila na vrhuncu. Jedan od ljepših pohoda od kada posjećujem vrhove. Na ovom pohodu upoznala sam neke nove ljude i susrela meni drage ljude koje znam od ranije. Uvijek je lijepo kada društvo čine pozitivni ljudi.
Sada mi je jasnije zašto volim planine
Prvi dan hodanje uz pratnju magle
Pogled na pređeni put
Polako napredujemo
Sve bliže podnožju Triglava
Vodnikov dom ispred nas
Uspon prema Planiku
Izlazimo iz magle
Dom Planik se nazire ali i Triglav s njegove desne strane
Ispred nas mali iveliki Triglav suncem okupani
Maglu i oblake ostavljamo ispod nas
Jutarnje sunce
Ranojutarnji polazak na vrh
Na obronku malog Triglava šeću divokoze
Sunce se sada sasvim uzdiglo
Planik ostaje ispod nas
Nadomak malog Triglava
Kriške podi
Prijelaz s malog na veliki Triglav
Ispod samog vrha
Na vrhu je već dosta planinara
Pogled u natrag
Pogled s vrha
Još malo pogleda s vrha
Kriške podi s vrha Triglava izgledaju fascinantno
Na sve strane pogled je prekrasan
Ponosna ekipa na vrhu
Neki se u povratku odlučuju za put Krederice
Ostavljamo Triglav iza nas
komentiraj (2) * ispiši * #
Bijele stijene - Vihoraški put
22.09.2011.18. 09. 2011.
Šta reći o Vihoraškom putu a da o njemu nije već sve rečeno.....
Čitajući neke postove i zapise o tom dijelu Gorskog Kotora, dolazim do zaključka da je to jedna od težih staza koje vode na Bijele i Samarske stijene.
Možda to i jeste tako za većinu planinara ali meni se ona nije činila takvom. Jedini zaključak koji sam mogla iz svega izvesti je to da je čitav predio dosta divlji i obrastao kao da kroz njega rijetko ko prolazi iako je dosta planinara često baš po tim stazama. Porušena stabla koja presijecaju staze po kojima prolazimo podsjećaju na hodanje s preponama, svakih nekoliko metara jedno stablo i tako sve do silaska na put.
Da je krajolik netaknut potvrđuje i to da smo na stazi naletjeli na osinje gnjezdo iz kojeg je, nakon što je prvi u koloni nogom pomaknuo kamen, izletio roj podivljalih i razljućenih osa. Rezultat svega je da su nekolicina planinara zadobila ubode koji su bolniji od običnog uboda ose u naseljenim područjima.
Bilo kako bilo, ovaj kraj me već odavno privlačio i želja da odem posjetiti taj iznimni, jedinstveni geomorfološki fenomen krasa koji se nalazi u okrilju šume.
Iako nisam dugo bila u planinama ( tri mjeseca je iznimno dugo ) zadivila sam samu sebe tempom koji sam držala s nekolicinom planinara koji su odlučili biti jača ekipa u odnosu na ostale koji su laganim hodom razgledali okoliš.
Usjeci i uski prolazi kroz Ljusku ne izgledaju tako zastrašujuće jer se ne radi onekoj visini pa je odlična za one koji žele isprobati čari penjanja i osjećaj sajle pod rukama.
Osjećaj da sam opet u planinama je neprocijenjiv. Ništa me ne čini tako sretnom kao planine.
Na vrhu Samarskih stijena dočekalo nas je sunce i predivni pogled na Bjelolasicu i Klek.
Još protekle zime sam s vrha Bjelolasice promatrala Bijele i Samarske stijene i priželjkivala jednom doći do njih. Konačno sam dočekala i taj dan.
Područje ovih šuma prepuno je medvjeda što se da naslutiti i po mirisu koji se širi šumom a koji je zuapravo miris koji medvjed ostavlja za sobom. Jednom sam imala prilike isti miris medvjeđeg brloga osjetiti i zimus podno Obruča iznad Hahlića. Medvjeda ima dosta pa nije nikakvo čudo naletjeti na njih ali ne i kada se nalazimo u tako velikoj grupi ljudi. Da sam sama sasvim sigurno bih naletjela na nekog od tih stanovnika.
U planinarskom domu u Tuku pozdravljamo domaricu, sa stylingom kojem ostaje vijerna već desetljećima i po njemu je prepoznatljiva. Prepričava nam kako izgleda noćni posjet medvjeda selu.
" Pas laje bez prestanka kada osjeti medvjeda na daljinu. Svojim dugotrajnim i intenzivnim lavežom najavljuje nam da je medo odlučio krenuti prema selu. U trenutku kada naglo prestane lajati i povuče se u kućicu, znamo da je medo došao blizu kuća i tada se ne izlazi vani. To se događa uvijek u isto vrijeme oko 23 sata i kada se broj planinara nešto smanji nakon ljeta"
Tako izgleda suživot ljudi tih krajeva s medvejdima i ostalim divljačima koji obitavaju u tim područjima.
Da opis ovog izleta ne bi izgledao samo kao opis medvjeđe zgode i nezgode svakako slike, kojima sam zabilježila ovo područje, govore više od riječi ....
komentiraj (0) * ispiši * #