18. 09. 2011.

Šta reći o Vihoraškom putu a da o njemu nije već sve rečeno.....
Čitajući neke postove i zapise o tom dijelu Gorskog Kotora, dolazim do zaključka da je to jedna od težih staza koje vode na Bijele i Samarske stijene.
Možda to i jeste tako za većinu planinara ali meni se ona nije činila takvom. Jedini zaključak koji sam mogla iz svega izvesti je to da je čitav predio dosta divlji i obrastao kao da kroz njega rijetko ko prolazi iako je dosta planinara često baš po tim stazama. Porušena stabla koja presijecaju staze po kojima prolazimo podsjećaju na hodanje s preponama, svakih nekoliko metara jedno stablo i tako sve do silaska na put.
Da je krajolik netaknut potvrđuje i to da smo na stazi naletjeli na osinje gnjezdo iz kojeg je, nakon što je prvi u koloni nogom pomaknuo kamen, izletio roj podivljalih i razljućenih osa. Rezultat svega je da su nekolicina planinara zadobila ubode koji su bolniji od običnog uboda ose u naseljenim područjima.
Bilo kako bilo, ovaj kraj me već odavno privlačio i želja da odem posjetiti taj iznimni, jedinstveni geomorfološki fenomen krasa koji se nalazi u okrilju šume.
Iako nisam dugo bila u planinama ( tri mjeseca je iznimno dugo ) zadivila sam samu sebe tempom koji sam držala s nekolicinom planinara koji su odlučili biti jača ekipa u odnosu na ostale koji su laganim hodom razgledali okoliš.
Usjeci i uski prolazi kroz Ljusku ne izgledaju tako zastrašujuće jer se ne radi onekoj visini pa je odlična za one koji žele isprobati čari penjanja i osjećaj sajle pod rukama.
Osjećaj da sam opet u planinama je neprocijenjiv. Ništa me ne čini tako sretnom kao planine.
Na vrhu Samarskih stijena dočekalo nas je sunce i predivni pogled na Bjelolasicu i Klek.
Još protekle zime sam s vrha Bjelolasice promatrala Bijele i Samarske stijene i priželjkivala jednom doći do njih. Konačno sam dočekala i taj dan.
Područje ovih šuma prepuno je medvjeda što se da naslutiti i po mirisu koji se širi šumom a koji je zuapravo miris koji medvjed ostavlja za sobom. Jednom sam imala prilike isti miris medvjeđeg brloga osjetiti i zimus podno Obruča iznad Hahlića. Medvjeda ima dosta pa nije nikakvo čudo naletjeti na njih ali ne i kada se nalazimo u tako velikoj grupi ljudi. Da sam sama sasvim sigurno bih naletjela na nekog od tih stanovnika.
U planinarskom domu u Tuku pozdravljamo domaricu, sa stylingom kojem ostaje vijerna već desetljećima i po njemu je prepoznatljiva. Prepričava nam kako izgleda noćni posjet medvjeda selu.
" Pas laje bez prestanka kada osjeti medvjeda na daljinu. Svojim dugotrajnim i intenzivnim lavežom najavljuje nam da je medo odlučio krenuti prema selu. U trenutku kada naglo prestane lajati i povuče se u kućicu, znamo da je medo došao blizu kuća i tada se ne izlazi vani. To se događa uvijek u isto vrijeme oko 23 sata i kada se broj planinara nešto smanji nakon ljeta"
Tako izgleda suživot ljudi tih krajeva s medvejdima i ostalim divljačima koji obitavaju u tim područjima.
Da opis ovog izleta ne bi izgledao samo kao opis medvjeđe zgode i nezgode svakako slike, kojima sam zabilježila ovo područje, govore više od riječi ....