01. - 02. 09. 2012.


Nakon više mjeseci pauze, odluka da započnem sezonu planinarenja na Dolomitima, činila se preoptimističnom. Ali, jedini dobar prijedlog, za početak, bio je posjet jednom od vrhova Dolomita, Piz Boe 3152m.

Ovako izgleda pogled s vrha Piz Boe kada nema magle



Zašto ne ?! Pa to je samo tristotinjak metara više od Triglava a na njega sam svaki put lako došla, pa zašto ne dodati još nekoliko stotina metara na tu visinu.
Prije polaska dobro sam proučavala staze koje vode iz Passo Gardene (1950m)


Pogled na ono što nas čeka kada nema magle. Gruppo Sella. Vidi se usjek kroz koji protiče voda iz jezera i stijena po kojoj vodi ferata Brigata Tridentina



Naročito sam svu pažnju usmjerila na feratu Brigata Tridentina. Što sam više snimaka i slika odgledala to me je više privlačila. Uostalom na ferati se lakše snalazim nego u nekim usponima kojima "nigdje kraja". Iskustva na ferati imam, volja je tu, psihički spremna a i dosta sam truda uložila i na fizičku spremnost s kontinuiranim treningom mjesec dana ranije. Da li je to bilo dovoljno ili ne, vidjet ćemo na terenu.
Prognoze za vikend koji je pred nama nisu bile optimistične ali prepustili smo se trenutku kada dođemo na start o tome kojim smjerom krećemo do doma Rifugio F. Cavazza ( 2585m ).



Dakle dižemo se po ferati oko 500m ...hm, dobar zalogaj za mene nakon samo jednom u životu pređene ferate od samo stotinjak metara.
Kiša nas je dočekala pa smo u autobusu, skučeni, obavili pripreme za polazak. Kabanice, kacige, pojaseve i....krećemo!!!.
Jedna grupa kreće po stazi 666 ( zahtjevan put uz manje prepreke ) a druga hrabro kroz kišu u smjeru ferate. U podnožju fetare kiša je prestala padati pa smo ohrabreni krenuli po skliskoj stjeni, oprezno i polako.
Magla nikako da se digne i otvori nam bar malo vidika. Svakim korakom naprijed skliska stijena i hladna sajla daje nam do znanja da opreza nikad dosta.
Kolona hrabro grabi naprijed. Prolazimo pokraj slapova vode koja se slijeva niz stijene iz jezera Pisciadu ( 2564m ). Visina svakim korakom naprijed postaje sve veća a i magla se smilovala i na trenutak se ukazala dolina Passo Gardene ispod nas. Zelenilo prirode prošarano vijugavom cestom i ljepotom okolnih stijena obavijenih maglom i niskim oblacima izgledaju očaravajuće. Tišinu oko nas remeti samo fijuk vjetra kroz kacigu i šum vode sa slapova.
Prolazimo sve teže dijelove staze, metalne ljestve i oštri zavoj ispod stijene i približavamo se visećem mostu koji spaja dvije stijene. Iako se ljulja na vjetru ipak ne izgleda tako strašno kao na slikama koje sam gledala prije polaska.




Moram priznati da, iako sam pripremljena na sve ovo, nije bilo lako. Težak ruksak na leđima, rano ustajanje, putovanje čitavo jutro, premalo odmora i hrane, skliska stijena..... sve je to napor koji iziskuje dobru kondiciju, psihičku spremnost i koncentraciju. Pri kraju ferate, i snaga se polako topi pa je svaki pokret užasno težak i bolan.
Nakon visećeg mosta ferata završava i za 5 min smo u domu na kratkoj pauzi i nastavak dalje pl. putem 666 i lijevo na odvojak pl putem 647 u pravcu Val Lasties do rif. Boe' ( 2873 m) gdje ostajemo spavati.


Putem do doma sve je više onih koji posustaju od umora. Magla i mrak neumoljivo se povećavaju a vodič puta zabrinuto upozorava da požurimo jer je to put dug tri sata a mi smo već kasno pošli iz prvog doma.
Korak po korak.... ohrabrivanje onih koji više ne mogu..... i stižemo svi do doma na vrijeme prije potpunog mraka.
Ujutro se krenulo u dvije grupe. Jedna po snijegu, vjetru i magli na vrh Piz Boe 3152 m i dgruga grupa nastavlja dalje pl putem do rif. Forccela Pordoi (2848 m) gdje se sastajemo i silazimo do Passo Pordoi.
Posljednji uspon do vrha je protekao bez ikakvih zastoja i poteškoća. Iako su vjetar, snijeg i magla otežavali situaciju, nismo se dali i svi smo po grebenu sretno stigli do vrha.

Ovako izgleda greben po kojem smo došli na vrh, kada nema magle



Zakinuti za panoramski pogled, nismo se dali razočarati. Uredno smo svi kojima je ovo najviša točka uspona do sada, dobili špagom po zadnjici u znak krštenja.
Kratki odmor u pl kući Cappana di Fassa, kupovanje suvenira i silazak do rif Forccela Pordoi. Dosadna magla nas je pratila cijelim putem.
Za nekih sat vremena bili smo u domu i ispijali vrući čaj. Magla se na samom kraju smilovala i lagano razišla pa nam je tako podarila, bar malo pogleda na dolinu Passo Pordoi.
Silazak niz sipar, pomalo dosadan, iako za neke ljubitelje rolling stones zanimljiv. S okolnih travnatih površina dopire do nas glasno cičanje svizaca koji su uživali u svojoj svakodnevnoj rutini po travnatim proplancima. Ili su se glasno bunili što ometamo njihov dnevni ritam, ne znam, jedno je sigurno, vješto su se skrivali od pogleda radoznalih planinara.




Napuštamo ovaj prekrasan kraj s puno dojmova. Meni osobno izazov da ponovim sve ovo još jednom u nekim drugim uvjetima, bez magle, kiše i snijega. Bez zdravstvenih tegoba koje su me u putu zadesile i na kratko pokvarile raspoloženje. Respiratorne smetnje ne podnose nagle klimatske promjene.
Za uspješan dolazak na cilj zahvaljujem vodiču Ninu Salihu, Goranu i Kristianu, na stpljenju i pomoći kada mi je bila potrebna. Podrška i razumijevanje u planinama od velike su važnosti za svakog planinara. To ne treba zaboraviti. Svi smo tamo došli sa željom da stignemo do cilja. Ono što se na tim visinama dogodi je nešto što se ne može predvidjeti pa s toga podrška svakog člana dobro dođe.
Mašem Dolomitima, o kojima nemam što dodati jer je o njima sve već rečeno, uz obećanje...Vidimo se opet !!!

U nastavku slijede slike koje govore same za sebe :