20. 11. 2011


Nakon što sam prije dvije godine bila na tradicionalnom usponu na Viševicu koji se održava svake godine u 1. mjesecu, željela sam još jednom obići taj vrh bez snijega i magle kakvog ga pamtim od prvi put.
Želje se ostvaruju kada se najmanje nadamo.
Poziv mojih dragih prijatelja da odemo obići tu stazu, ne odbija se ni pod razno.
Sjećanje na tu planinu u vrijeme duboka snijega i ono što sam vidjela sada, neusporedivo. Definitivno svaka planina ima drastične razlike u svakom godišnjem dobu.
Pri dolasku na parkiralište ispred kuće za odmor Vagabundo u Ravnom, dočekao nas je domar koji nam daje smjernice kamo ići, očito je neodoljivo želio da odemo na neki drugi vrh a ne samo na Viševicu.
Pri tom nam daje kartu s ucrtanim okolnim stazama i vrhovima što za nas predstavlja pravu poslasticu. Naime, najdraži i najljepši odlazak u planine nam je onaj neplanirani i nepredvidivi. Obično volimo sistem, dođi-vidi-kreni pa kud stigli, ali to podrazumijeva što više vrhova u jednom danu.
Ovom neočekivanom kartom dobili smo inspiraciju - što više- to bolje.
Krećemo tradicionalnom zimskom stazom koja je u ovo vrijeme prekrivena opalim lišćem izgleda bajkovito.
Penjemo se sigurnim korakom ka vrhu. Vrući dan za ovo godišnje doba, ali to je najmanje što nas može pokolebati.
Kao po običaju zaostajem za dečkima, ali u usporedbi sa zaostatkom od ranije, ne predstavlja neku veliku razdaljinu. Dovoljno da ih mogu pratiti sa udaljenosti da ih ne izgubim iz vida.
Dolaskom na Viševicu 1428m n v otvaraju nam se prekrasni vidici na okolne planine. Panorama ispred nas izgleda kao da smo iznad oblaka. Neopisivo. Okružuju nas Bitoraj, Bijele i Samarske stijene, Bjelolasica, u daljini iznad niskih oblaka izviruje Velebit. Predivno.
U oko nam upada obližnji, nešto niži vrh, Strilež. Odlučujemo se krenuti do njega. Po karti nam treba 1 sat do njega ali mi stižemo za nešto malo više od pola sata. Neugledan i neodržavan, zapušten i zaboravljen vrh na koji dugo nije nitko bio. Podižemo porušeno spremište koje je nakada služilo za pečate i napuštamo Strilež po njegovoj južnoj strani. Spuštamo se niz vrh a markacije izgledaju, traži-traži-pa ćeš naći.
Sva sreća da je karta u rukama iskusnog planinara koji ima dobru orjentaciju pa nam nije problem pronaći pravac kojim trebamo sići. Na jednom mjestu je markacija na osušenom komadu grane koja je zaglavljena između kamena, a kora grane na kojoj se nekada markacija nalazila, polako otpada a markacija skupa s njom.
Šta reći na sve to, već nastaviti dalje. Na mnogim mjestima nailazimo na svježe tragove medvjeda i ostalih divljih životinja, stanovnika ovih šuma. Tipično za Gorski Kotar.
Dolazimo u podnožje u vrlo kratkom vremenskom razmaku od onog polaznog, 4 sata za oba vrha i povratak do Vagabunda i zaključujemo da nam ostaje još dovoljno vremena za obići još jedan od vrhova. Zagradski vrh 1187m n v.
Od Vagabunda do vrha treba 1 sat. Naravno da smo unaprijed znali da taj sat nikako ne odgovara tempu kojeg dečki drže. Usput susrećemo grupu planinara iz Zagreba koji su na povratku sa Zagradskog vrha.
Iako je popodne, sunce je još viskoko na nebu. Goli Zagradski vrh koji na svojoj južnoj padini ima suhi kamenjar, sušta je suprotnost Viševici i Striležu. S vrha razgledamo pređenu stazu koju smo danas neplanirano prešli i zbrajamo pređene sate i kilometre. Sve u svemu, pet i pol sati sa svim pauzama za sva tri vrha i zasigurno dobrih 25km iza nas, sasvim solidno i u okviru uobičajenog za naše avanturističke, neplanirane rute.



Vagabundo, planinarska kuća




Put prema Viševici, širok s rijetkim markacijama




Sječa stabala odnosi i markacije




Na nekim mjestima je šuma zastrašujuće rijetka












Pri vrhu su stabla zbog vjetra gušća, sitnija i niža pa su zbog toga i pošteđena sječe




Na vrhu Viševice, predivni pogled







Ispred nas se nalazi vrh Strilež a iza njega izviruje Velebit












Zaboravljni i ostavljen Stirlež




Krećemo prema Zagradu







Zagradski vrh ispred nas








Sa Zagradskog vrha pogled na Viševicu i Strilež




Moja malenkost