06. 03. 2011.

Plan za posjet Bitoraju za mene je kao i većinu plana puta do sada bio nepoznat. S obzirom da planinarim tek nešto više od godine dana, većina naših planina za mene je i tako nepoznanica. Dakle, kamo god da krenemo bit će mi novo i ljepo.
U autu sam saznala da će nam se pridružiti još jedna kolegica, tako da nas je ovog puta bilo pet. Super.
Dolaskom u Fužine pored mjesta preko pruge gdje smo parkirali auto, vidim tablu " područje medvjeda " Znači, još jedna mogućnost susresti se s ovim stanovnikom naših šuma. Zapravo osim onog jednog otiska šape u snjegu ispod Obruča, drugih tragova a ni susreta s njima nisam ni imala. Mada, priznajem da bih rado voljela (ali na razdaljini) vidjeti kako izgledaju u stvarnosti.
Putem prema vrhu nailazimo na otiske svih ostalih životinja i životinjica pa tako i na skupinu srna koje su, čuvši nas, otrčale dublje u šumu. Propalo fotkanje.
Iako je staza uglavnom većim dijelom široka i prohodna, snjega je ipak dovoljno da se u njega propada na nekim dijelovima čak i čitavom dužinom noge. Nakon sat i pol hoda širokom stazom blagog uspona, penjemo se uskom stazom prema vrhu koja vodi kroz šumu. Neugaženi snjeg dokaz je da prije nas nitko nije dugo vremena prošao tuda. Osim što je neugažena staza je pri karaju nekih pola sata, loše označena tako da nam je to zadavalo poteškoća prilikom pronalženja pravog pravca, i navelo nas je na dodatno, uzaludno propadanje kroz snjeg.
Činjenica da sam na mnogim stazama nailazila na bolje oznake ovo mi je bilo iznenađujuće pogotovu što je Bitoraj dosta posjećena planina. Pretpostavljam da se nitko ne odlučuje na posjet u zimskim uvjetima i da je bez snjega staza puno uočljivija.
Na nekim dijelovima na stazi čak rastu i nove biljke koje bi trebalo porezati čim prije jer će uskoro prolaz biti puno teži.
No, bilo kako bilo mi smo konačno nakon dva sata došli do skloništa ispod vrha Bitoraja. U skloništu je bilo hladnije nego vani. Kolega je naložio vatru da se malo ugrijemo i odmorimo. Opet sam na neki način bila razočarana izgledom skloništa koje mi je izgledalo nepotpuno i kao da tu niko nije ulazio mjesecima.
Ok, dok se vatra razgori, skoknuli smo do vrha. Naravno iako je vrh odmah iznad, nismo ni ovaj put pronalazili ispravan pravac kako do njega. Snjeg je na tom dijelu staze bio još dublji i probijati se kroz njega nije ni malo bilo lako, ali bolje je dubok snjeg nego led, jer dereze nismo uzeli pa u tom slučaju ne bi bilo ništa od vrha.
Na vrhu je odjednom zapuhalo da smo taj dio slikanja požurili jer pogled je i tako bio onemogućen zbog jakog vjetra i magle na tom dijelu. Još jedan vrh kojeg moram posjetiti u neko drugo vrijeme kad ne bude snjega.
U povratku smo se još malo ugrijali uz peć koja nije baš bila topla, ali sam pogled na nju davao je topline.
Za nazad smo se sjurili niz stazu jer je vjetar pojačavao i izgledalo je vrlo loše a i najavili su za posljepodne olujnu buru.
Do auta smo došli za sat i pol, tako da nam je tog dana tura bila najkraća do sada koliko idemo ove zime. To nije značilo da ćemo na tome i ostasti. Prije grobnika, pogled na Kamenjak je bio dovoljan da padne projedlog da se ode na vrh. Bez ruksaka i opreme, skoknuli smo do vrha za nekoliko min. Do vrha ?! Kako smo se bližili vrhu tako je vjetar bivao sve jači i jači. Stah visine koji sam imala od ranije, a kojeg sam prebrodila u normalnim uvjetima, na ovakvim uvjetima ga ipak nisam prebrodila. Tako sam zadnjih nekoliko desetaka metara, odustala od vrha jer sam na toj olujnoj buri imala dojam da ću odletjeti sve do Tuhobića ili tko zna kuda sve ne. Ostala sam iza ekipe koja je nastavila naprijed tako da nisu ni primjetili da ne idem za njima. Što je sigurno, sigurno je. Strah od visine je ipak prisutan iako sam mislila da sam ga pobijedila. Moje prvo odustajanje od kako planinarim.
Ekipa je u povratku zaključila da sam propustila predivan pogled i da je iza zavoja bilo mirno i bez vjetra, ali do tog zavoja meni je bilo najstrašnije.
Ništa za to. Jednom ću prošetati do vrha Kamenjaka po nekom ljepšem vremenu.


Polazak iz Bitoraja




prvi po stazi




oznaka na neobičnom jestu




staza je većim dijelom široka




blagog uspona




onda uspon postaje sve veći a i staza sve manje prepoznatljiva




još uvijek se snalazimo




ali činjenica je da staza sve više na nekim mjestima zarasta





i oznake koje polako nestaju




ipak stižemo do skloništa




čitavim putem ovako ...




čini mi se da će uskoro i ova oznaka postati nevidljiva




jednom kada ne bude snjega želim otići u tom smjeru




pogled s Bitoraja








brzi povratak s vrha




pogled na oznaku u Fužinama




na povratku uspon na Kamenjak




zbog olujnog vjetra ipak nisam otišla s njima ..moje prvo odustajanje od vrha