13. 02. 2011


Pitam se ne postajem li lagano ovisna o planinama i uzbuđenju koje doživljavam dok sam na planinarskim stazama.
Moždan je veza između mene i planine nešto što je čvrsto i duboko usađeno u mojim korjenima a što ne mogu sasvim pojasniti.
U svakom slučaju. poziv na još jedan izazov ni u ludilu ne bih odbila. Iako nisam znala kuda se ide, odlučno sam krenula s već poznatom ekipom.
Dan je bio maglovit i sve je upućivalo na to da će početi snježiti. Na Platku sam saznala da se ide u pravcu Risnjaka. Super. Na Risnjaku još nisam bila i potajno sam priželjkivala dan kada ću krenuti u tom pravcu.
Magla i zrnasti snijeg a povremeno i kišica nisu smetali pri samom usponu na Risnjak ali dolaskom pred dom na Risnjaku ipak smo bili dosta mokri.
Krenuli smo na vrh po zaleđenim stijenama koje su usput bile i mokre i skliske a na nekim mjestima na njima je bio deblji sloj leda. Sve je još uvijek bilo dosta prohodno dok nismo došli ispod samog vrha gdje je dio staze sa sajlom bio prekriven ledom po kojem je bilo nemoguće krenuti prema vrhu. Vratiti se natrag jer i tako je vidljivost nikakva ili pronaći alternativni pravac? Želja jednog od člana da se uspe na vrh je bila toliko jaka da smo pristali krenuti uz stijene koje su nam se činile prohodna a ipak nepokrivene snijegom.
Strmina po njima je bila neznatna za nas koji imamo dobru procjenu sposobnosti uspona po njima. Ali su bile toliko ledene da su prsti nakon dodira s njima bili ledeni. Rukavice su u ovom slučaju samo otežavale dodir sa stijenom pa sam odlučila da je sigurnije potrpiti malo leda na njima nego riskirati da se pokliznem s njima.
Na vrhu je ipak najljepe. Iako magla i kiša koja je prelazila sve više u zrnasti snjeg pojačavala, nije umanjila osjećaj zadovoljstva. Značilo je da se trebamo što prije spustiti natrag dok stijene nisu potpuno postale sante leda i ne budemo mogli niz njih natrag. Spust je bio jednostavan i dobro uhodan i svi smo u vrlo kratkom roku sišli do planinarskog doma, gdje smo se ugrijali i osušili uz već naloženu peć.
Povratak na Platak je bio odabran dužom, neobilježenom rimskom stazom, jer je nekima bio plan otići i na Snježnik. Kolegica koja je bila s nama je na povratku bila na rubu snage pa sam zaostala za ekipom koja je imala dovoljno kondicije da ode dalje. Kako je u šumi mrak prije dolazila a ona sve sporija nisam gubila nadu da će izdržati do kraja. Nakon sat vremena napornog hoda po konstatnom blagom usponu stigli smo na križanje Platka i Snježnika. Dečki su htjeli otići i na Snježnik ali sam zaključila da kolegica ipak nema snage za još jedan uspon pa sam se složila da je pametnije da s njom odem do doma na kavu dok oni odu na još jedan vrh. Međutim i oni su zaključili da je prekasno da odu do Snježnika pa smo svi do doma stigli brzo i prije mraka. Kako smo čitav dan bili na kiši koja nije prestajala skupa sa snjegom tako je sve što smo imali na sebi bilo mokro.
Da sam znala da ćemo ići na Risnjak vjerojatno bih uzela nepromočivu jaknu i još koju rezervnu majicu, što inače radim, ali mi ovaj put nije palo na pamet nositi dodatni teret jer nisam znala da će biti takvi uvijeti na stazi.
Drugi put manje hrane, više rezervne robe.








a>