Polje maćuhica

24 kolovoz 2020



Slušaj žegu što ne bira
želi se robovati klinom
udariti pa ritati danima
birati samo kišne dane
i čut ćeš žamor, metež.

Gledaj u prazno platno
ne biraj miješane boje
ne biraj ispranu paletu
samo pogledaj pasivno
bez boje, ne biraj boje.

Nečujno uz izvor prođi
šuti po polju maćuhica
jer ne postoji ono veće
postoji traženje hlada,
pogleda u mjesec jada.


Laku noć!

09 kolovoz 2020



...

Čitate li novine?

08 kolovoz 2020





Vidio danas na televizoru kako će „Večernjak“ mijenjati dizajn, čak i format samih novina koji će biti veći. Sjetio sam se noćnih smjena u tiskari za vrijeme studentskih dana. Nikakav spektakl, bučno, olovo završi i u nosnicama, fizički naporno jer stroj neće stati zato jer se ne stiže. No bila je dobra atmosfera a pomoćnu radnu snagu su činili studenti i penzioneri. Nije bila klasična treća smjena i radilo se od 18:00 sati pa ovisno o nakladi do 01/02/03:00 sata pa se znalo produžiti u izlazak.

Moji su prije kupovali novine petkom kada je prilog bio TV vodič pa s vremenom više dana u tjednu pa sve do pretplate. Danas su se vratili na samo petkom s obzirom da novine imaju cijenu kakvu imaju. Osobno ih nisam kupovao osim tu i tamo Sportskih koje inače volim pročitati u kafiću na kavi. Novine su danas u biti spor izvor informacija s obzirom na internet. No nekako su i više od samog pružanja informacija uz naravno gušt samog procesa čitanja, držanja čak i pažljivog ili bolje rečeno pravilnog slaganja nakon čitanja. Da li se čita počevši od zadnje stranice ili od naslovne strane(?). Novine mogu nešto i otkriti o čitatelju, npr. zna se tko čita „Večernjak“ a tko „Jutarnji“, što naravno nije pravilo. Zaključak je da volim čitati novine bez obzira što sam vjerojatno sve popratio dan prije preko portala. Interesira me novi dizajn pa ću si baš otići kupiti jedne da vidim što je sve novo.

Vjerojatno se neće mnogima svidjeti čisto zbog promjene. Sjećate li se promjene dizajna početne stranice Blog.hr-a(?). Koliko se sjećam meni se nije svidio a eto sada ni ne znam kako je stara verzija izgledala. Nego, čitate li vi novine i da li su vam zaista izvor novih informacija ili tek rutina?


Najplodnije su šetnje usamljene...

07 kolovoz 2020





Čini li trag blata na nogavici čovjeka prostim i pješakom ili siromahom bez manira? Da li je manira skladno time nešto urođeno ili tek misao? Najplodnije su šetnje usamljene. Kao plod kestena u grudi zemlje, u toploj prostoriji, zalijevan toplim mlijekom, da bi niknulo milo stablo. Šetnja kad pod potplatom curi znoj zemlje. Pod busenom trave cvrči voda, pod mojim stopalom cvrči zemlja. Koliko je Milih stradalo pod čisto vođenim gazom, plitke vode, niskog trupa plovidbe? Plovidba ili hod, čak i plemeniti kas nije stvoren za brzicu ni kršno tlo. Puanova pera kao groblje. Put izrovan divljim svinjama presijecao je put svinjama. Nisam nikada razmišljao o svojim kopitima, bar ne tamo. Okružen ljeskama, uglavnom bukvom, zalutalim kestenom, dalekim od polja svojeg soja, grabom, hrastom i javorom, motrio sam udove i raspoloženja istih. Ima li bijeli pigment grabov povijest sa sivilom bukve napete kore što samo da se ne raspukne? Ima li bukva drskosti polomiti granu naboranog hrasta ili jasena? Da li se dodiruje korijenje u zemlji i vodi li bitku ili se prigrli? Usamljenije li je stablo sred livade pogledom na šumu ili šuma zavidi slobodi usamljenog stabla? Ljeti i zimi šuma je uvijek sjenovita. Na putu do izvora znao sam već osunčana polja i sjenovita polja. Po tragovima u blatu došljaka i domaćina. Koliko obilaznih puteva na stazi ispunjenoj vodom i blatom i muljem toliko i dušmanina u ispunjavanju vremena nakon šetnje izgovaranjem svojih koraka kao odredište. Čak i gusto kupinovo grmlje postaje gustiš. Može li se gustiš vidjeti u nizu brojeva? Odlučimo li brojati, recimo, samo stabla hrasta, hodajući šumom, tog plemenitog stabla, nije li to ograničavajući faktor? Ako svrstamo hrast pod broj samim time bor ili bazga postaju međubroj. Čin seciranja razvija smisao, otpadak i sitnicu. Ako uzmemo u obzir sitnicu, vrijednost joj je veća od samog smisla iz kojeg je proizašla, zbog čina seciranja. Smisao, polazište svega, bi trebao nadjačati vrijednost sitnice, no koliko je smisao postojan. Najveću vrijednost ima otpadak. Jednostavno, kao što lišće opada u jesen ne bi li stablo preživjelo ili pak cijela šuma. Ako uzmemo u razmatranje hektar zemlje i izbrojimo deset vrsta stabala, vođeni raznolikosti boja i oblika lišća, same kore, čuvara jezgre i građe stabla, nismo napravili ništa. Granica tog procesa nije ni u broju vrsta stabala, ni u bojama u proljeće, ni krhkosti grana usred vremenskih neprilika, ni u kukcima, pa čak ni u tom gledanom hektaru. Granica je sami proces. Limit brojeva se lako očituje u besmislici imanja sretnog broja. Rijetko seže iznad ili ispod skale od jedan do deset. Tolika beskonačnost svedena na maloumni odabir. Prirodnije je razmišljanje o Pi nego o sreći. Prirodnija je misao da se bršljan ne sadi, već da raste od sjemena, korijena pa ponekad i do vrha krošnje. Da li je jasna misao, pogledom na golo drvo u jesenjoj hladnoći sa čuvanim plodovima, kao ukrasi što vise na golim granama? Treba li misao biti vitez da bi se pitala kad bi drveće hodalo?




Paleta bezbrojna za oko bezbojno...

06 kolovoz 2020





Izmljeveno zrno brašna u transu
plamtećih polja u boji harmonije,
ritmu polupane harfe u zelenilu,
u titrajućoj dioptriji gore žuti rezovi,
lutajuća drška zubatog bljeska
tupa je kao da češlja ozarenost,
tupa toliko da me obavija u zrakama,
narančastoj gustoći rožnatih plahti
obavijenoj mistikom pokretnog vrata...
šuti, slapovima taljenih dijapozitiva
pod ukočenim krakovima sunca
svjetlucaju se ljuske složene u kapi,
berba platnenih niti labavim rukama...
paletne lijane, samo vaš dah steže
njuhom stvarate peteljke grozdova
na blijedoj budućoj prašini se širite...
isperi me kišom daltoniste ljubičaste,
paleto ljubi me i stisni me korama,
vodenim bojama pejzaža stvori me,
pusti me kovitlanju mokre tkanine...
molim te, vladavinom slobodnog kista
te zvukom jčke osakati se borovima,
prođi svakom tamnom iglicom šume,
svakom zjenicom plutajućom ledom...
listovima lopoča i razglasom šaša
pozornica škripi kružnim naletima,
izgubljeno u zvukovima pucanja dima
okvirnih hodnika, prolaza izbezumljenih
punih pjegavih krijesnica umorenih,
talogom zaokupirana stopala, morfij...
užitak pod kišom pepela bez vremena...
šapat, blijedim riječima nestajem,
ne puštam boje, tek u samoizbijenosti
lutanje u masnoj mrlji na katranu,
pusti me i prepusti fluorescentnosti...
dok progutan od nje, zovem ju, jesen
od rose lišća i mirisa šafrana, kestena
tepih izdahnut ću u šumi, drvenoj brvnari
privatnoj magli, spoju vode i zvijezda,
bajkovitog bilja u službi čvora bršljana...
pusti me, imaš, imate, svoj dio platna...
paleto boja, čistog ćeš me uklesat...






Šoping za obične ljude

05 kolovoz 2020

Šoping je noćna mora svakog muškarca, bar tako kažu. Meni nije, naravno ako ja kupujem a ne da čekam dragu beskonačno dugo jer prije samog isprobavanja je cijeli proces promišljanja o tome što postoji doma u ormaru i da li odabrani komad paše uz određeni dio garderobe. Ponekad se osjećam kao promatrač neke egzotične životinje, svaki pokret i riječi upućene meni koje su u biti monolog su mi uvijek iznova izazov. No dobro, nije to tako strašno kad je odjeća u pitanju ali kada se ide vidjeti (jer se to mora) što ima u DM-u, Muller-u, Douglas-u i ostalima, e na to sam stvorio ozbiljnu alergiju.



Šalu na stranu jer šoping zaista i je tema ovog posta. Možda čak i financije. Ne patim na markiranu robu i kupovao sam što mi treba, bitno je da mi se svidi. Spletom okolnosti je unazad par godina ispalo da kupujem uglavnom markiranu robu. Prije onog „zašto“ želim reći da mi postaje sve veći problem kupiti neke komade odjeće. Recimo traperice koje jako teško nađem onakve kakve ih želim. Ne želim žvake po njima (ono kad imaju mini dio u bijelom koncu, kao pokrpanu rupu), ne želim da su zmazane ili da imaju rebra po sebi (ono kad su oko bedra neke drugačije nijanse boje ili kad imaju one bijele crte) i ne želim da su zdrapane, onak koji klinac, ak oću zdrapane hlače nositi ću svoje stare hlače a ne platiti zdrapane nove par stotina kuna. Neka stave to na onaj dio robe s greškom i cijenu od 75 kn pa ću možda i kupiti da imam za po doma ili za šumu. Sad ću ispasti seljak ali baš me briga jer ne vidim ništa „modno“ u oštećenoj odjeći.

Outlet! Da, outleti su mi postali gušt i financijski itekako podnošljivi. S vremenom sam garderobu doveo u red da ne kupujem ono što mi treba jer je to najgora kupnja tj. često najskuplja. Počeo sam kupovati zimske stvari u ljeto i obrnuto pa sam tako prošlo ljeto kupio zimsku jaknu za cca 200 kn. Smatram da je markirano kvalitetnije i da to nikako nije pravilo. Primjera radi „Mana“ je meni super za jednostavne stvari tipa tanka duga crna majica i drži. Inače sve si perem na 35 stupnjeva, uvijek isti program i sortiram na crno i šareno. Znači ne pazim previše i sve je postojano kao da je oprano Perwollom. Ne mogu reći da mi nije drago kad imam određenu značku na odjeći jer dođe kao zaslužio sam, valjda mogu i ja, čovjek se počasti jednostavno.

Mnogi mi ne vjeruju kada pričam kako sam dobro prošao s kupovinom pa evo prilažem jedan račun;



To je to, neću vam virit u ormare niti vas pitati kakvo je vaše mišljenje o markiranoj odjeći. Smatram da je ovo dobro ušteda, takav način kupovine po ljeti zimka roba i obrnuto. Uglavnom su ovdje na blogu žene i vjerojatno sve znaju hehe ali nije na odmet ponoviti gradivo.


Pogled u kajdanku

04 kolovoz 2020


Glazba. Napisati čitljive duljine post o glazbi i nije baš moguće.

Što se dogodi kada se skrati duga kosa pa izbace iz garderobe karirane košulje i podrapane crne hlače. Apsolutno ništa u pogledu glazbe osim što proširimo vidike. Nekad i danas Joy Division, danas Hans Zimmer, Draconian, Lara Fabian, Grinderman... i vječni Interpol... svašta nešto. Smatram da se više nikada neće desiti veliki prasak u vidu novog zvuka, novog pokreta, novog društva. Možda i vjerojatno se varam jer smatram da ako se i desi neće isto vrijediti kao postojeći. (tu dolazi onaj osobni pogled pojedinca) Ne, nisam previše upoznat s glazbom pa ni s bendovima koje slušam... ne znam kako se zove bubnjar mog omiljenog benda što recimo mnogi ljudi znaju.



autorizirana biografija Pips Chips & Videoclips
"Dugi vikend u zemlji čudesa"
Zagreb, Jabukovac... powered by JABUKA

Zasićenje zvuka ili promjena svijesti, generacijski jaz ili nešto osmo... da li se mogu ponoviti jedni Stonesi ili jedan Dylan pa recimo Eminem, Balašević, Oliver? Ne u smislu da stvore nešto novo već glazbeno i kulturno. Teško da će biti novo ali da li se može ponoviti pa da nastane novo?

Inače volim Pipse (Pips Chips & Videoclips) i imaju zanimljivu stranicu na netu gdje između ostalog izbacuju ankete (a svi znamo kako ja volim ankete :)))...) Nisam ju sada pronašao pa ću po sjećanju;
Na što više obraćate pažnju kod glazbe, samim time što vam više znači;
Glazba – riječi: 50% - 50%
Glazba – riječi: 75% - 25%
Glazba – riječi: 25% - 75%

Danas postoji jako puno žanrova glazbe, toliko da su se počeli izmišljati podžanrovi. Čini mi se da sve današnje jednostavno ne stvara emociju. Vjerojatno i stvaraju kod jako mladih ljudi ali mi to nije jasno jer sam i ja plakao uz glazbu, bio sretan i u deliriju ili jednostavno bio sam sam i ispunjen a tako je i danas. Nisam iz doba ploča ali presnimavanje kazeta su mi poznate. Onako skriveno da buraz ne skuži ili s radia kad voditelj u sredini pjesme odluči nešto reći hehe...

Nekako su mi instrumentali postali svečaniji, izgubi se čovjek u njima i diše.
PS: nedostaje u blogosferi dežurni DJ iliti jukebox, naravno ako izuzmemo Sanodkamena :))


Posudba ili kupovina knjige?

03 kolovoz 2020

Postoji jedan blog ovdje u našoj blogosferi na koji jako rijetko naletim. Post je uglavnom recenzija neke knjige koju ta blogerica čita ili je pročitala. Zgodno je to i po meni smisleno za blog. Naravno, objave su rijetke jer nitko ne može sjediti i samo čitati knjige te onda objavljivati svako malo post. Eto ja ću malo kopirati takav post pa ću navesti jednu knjigu koja se meni dopala. Jedna od Recenzija s korica knjige mi je savršena pa neću dodavati svoje misli;

Phaedra Patrick
Čudesna narukvica Arthura Peppera


Ekscentričan, šarmantan, topao i mudar, ovaj roman govori o pronalaženju hrabrosti, plemenitosti i suosjećanja i onda kad se sve čini beznadnim i izgubljenim."
Nina George, autorica Male pariške knjižare. (To sam isto čitao i toplo preporučujem)



Dodatak: Ako se nekom svidi drveni okvir sa slike, to se lako napravi i ništa nisam platio. Gredice i poprečne letvice sam imao doma, kutnike nabavio a ukrasi su; one moje vijugave vrbe o kojima sam pisao i koje imam u vrtu, češer je iz običnog gradskog parka kojeg sam pokupio u prolazu a cveteki su od onog suhog što miriši („purpuri“ ili kako se već piše) kad je već ishlapilo i bilo za baciti. Fora je što ukrasi nisu fiksirani i lako se uklone a samim time uvijek se nešto može promijeniti i svaki tjedan može biti nešto novo. Živa, minijaturna kazališna pozornica.

Da se vratim na knjigu tj. knjige. Nisam već dugo član knjižnice jer sam odlučio prije par godina da svaku knjigu koju sam pročitao želim i imati kod kuće na polici. Danas je uz internet lako kupiti knjigu iz naslonjača. Osobno ništa ne naručujem preko interneta pa tako ni knjige a njih kupim u knjižari ili odmah poveći broj na interliberu. Knjiga mi je super za poklon pa ih redovito poklanjam recimo šogoricama za rođendan ili Božić jer znam da čitaju. Bez previše dumanja i poklon koji može trajati cijeli život. Nego, pitam se za opstanak knjižnica, one manje koje svaki kvart ima. Naravo da nije isto davati cca 100 kuna za novu knjigu ili plaćati skromnu godišnju članarinu u knjižnici i posuđivati knjige. (inače mi je super fora što si možemo dati titulu kod učlanjenja, bar je bilo tako, pa sam ja eto bio Sir)Nekad mi se čini da samo školarci posjećuju knjižnice a recimo ja sam imao knjižnicu u školi tako da nisam ni kao školarac. Zaboravio sam spomenuti i e-knjige. Za knjige i knjižare sam uvjeren da nema brige dok za knjižnice i nisam tako siguran.

Što vi mislite, da li će jednog dana knjižnice postati prošlost kao i npr. videoteke?


Kopanje krumpira

02 kolovoz 2020

Kako je kopanje krumpira postala jako aktualna tema odlučio sam uzeti motiku u ruke. Tema ovog posta naravno nije aktualna bar ne estradno aktualna, to je bila samo kratka patka. Eto i onaj neki morski patak je postao aktualan i popularan.

Nego štorija ide u kasno proljeće kada sam iz zajebancije išao posaditi krumpire na jednu praznu gredicu. Dva proklijala krumpira sam izrezao na devet komada prema klicama. Obični krumpir, kupovni, ništa posebno. Posadio ja to lijepo na 30 cm razmaka, zalio i smijao se sam sebi dobro obavljenom poslu. Mic po mic svih devet komada je niknulo.



Tu i tamo bi ja malo pljevio pa malo okopavao i svaki dan ih išao pozdraviti. Pritom bi naravno obavještavao dosta ljudi o nepretku mojih krumpira. Konačna potvrda uspjeha je stigla prilikom jednog okopavanja kada je jedan mali krumpirić izmigoljio. Tada sam svima javio da mogu biti mirni i da će krumpira biti. Danas ujutro sam odlučio izvaditi dio krumpira. Očekivanje, uzbuđenje i strah.



Izvadio sam četiri biljke i prinos. S jedne strane je bilo razočaravajuće a s druge čisti uspjeh.



Krumpiri su bili ukomponirani u današnji ručak. Bili su fini!



Uglavnom, sljedeće godine ću saditi krumpire prerezane na pola. Nabavio sam si okvire i ići će u viosku gredicu. Zemlja je puna ilovače tako da će u visoku gredicu ići finija zemlja. Vidio to na Vrtlarici (inače sama vrtlarica mi je mmmm hehe :)...)

I tako... post o krumpirima ili ne... ako nitko ne zna što radiš ne znači da to radiš krivo!
Slijedi par zaboravljenih fotki, tek tako...







Vic za kraj posta;
Djevojka i mladić na prvom sudaru;
Djevojka: i jesi li se pripremao za naš prvi sudar?
Mladić: da, pio sam sok od ananasa!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>