Izmljeveno zrno brašna u transu
plamtećih polja u boji harmonije,
ritmu polupane harfe u zelenilu,
u titrajućoj dioptriji gore žuti rezovi,
lutajuća drška zubatog bljeska
tupa je kao da češlja ozarenost,
tupa toliko da me obavija u zrakama,
narančastoj gustoći rožnatih plahti
obavijenoj mistikom pokretnog vrata...
šuti, slapovima taljenih dijapozitiva
pod ukočenim krakovima sunca
svjetlucaju se ljuske složene u kapi,
berba platnenih niti labavim rukama...
paletne lijane, samo vaš dah steže
njuhom stvarate peteljke grozdova
na blijedoj budućoj prašini se širite...
isperi me kišom daltoniste ljubičaste,
paleto ljubi me i stisni me korama,
vodenim bojama pejzaža stvori me,
pusti me kovitlanju mokre tkanine...
molim te, vladavinom slobodnog kista
te zvukom jčke osakati se borovima,
prođi svakom tamnom iglicom šume,
svakom zjenicom plutajućom ledom...
listovima lopoča i razglasom šaša
pozornica škripi kružnim naletima,
izgubljeno u zvukovima pucanja dima
okvirnih hodnika, prolaza izbezumljenih
punih pjegavih krijesnica umorenih,
talogom zaokupirana stopala, morfij...
užitak pod kišom pepela bez vremena...
šapat, blijedim riječima nestajem,
ne puštam boje, tek u samoizbijenosti
lutanje u masnoj mrlji na katranu,
pusti me i prepusti fluorescentnosti...
dok progutan od nje, zovem ju, jesen
od rose lišća i mirisa šafrana, kestena
tepih izdahnut ću u šumi, drvenoj brvnari
privatnoj magli, spoju vode i zvijezda,
bajkovitog bilja u službi čvora bršljana...
pusti me, imaš, imate, svoj dio platna...
paleto boja, čistog ćeš me uklesat...