Polako izlazim
puštam sve mahovini
uz pozdrav mahanjem
bez mirisa zime.
Miris što zabrinjava
miris što iščekuje
šutke i glasno
trljanjem ruku.
Nema ga
pepeljasto sivog
u cijeloj šumi
kremastih glasnica.
U tišini čeka splav
čeka sve te godove
skelu iznad rijeke
i stopala u blatu.
Šešir jeseni ne tone
vrisne pa udahne
diše kao gladna zvijer
traži miris u novo opet.
Novo opet bez očiju
bez madeža i kože
u magli pogleda
traženja proljeća.