Hladne su vjeđe kod spoznaje
kako je sve zlaćani akvarel
bistro razliven u cjelinu
tek zatitra kao neuka žica gitare.
Gdje su potezi plosnatog brka
naborano puni jasnih kontura
boja spremnih za hrvanje
i značajnog pogleda odluke?
Šuti, poslala sam ti vjetar
a lišće trešnje jedva žuti
list oraha dovoljno suh
da ga mrviš pod rukama,
nisam ti još ni šapnula kišom
liznula te maglom i nestala,
šuti jer sam te rodila
bojama darovala, maglom čuvala.
Pustio sam kosu zaborava
ni slutio nisam da diše
dok guši vrat u znoju,
natopiti ću je pulsom tvojim.