Čini li trag blata na nogavici čovjeka prostim i pješakom ili siromahom bez manira? Da li je manira skladno time nešto urođeno ili tek misao? Najplodnije su šetnje usamljene. Kao plod kestena u grudi zemlje, u toploj prostoriji, zalijevan toplim mlijekom, da bi niknulo milo stablo. Šetnja kad pod potplatom curi znoj zemlje. Pod busenom trave cvrči voda, pod mojim stopalom cvrči zemlja. Koliko je Milih stradalo pod čisto vođenim gazom, plitke vode, niskog trupa plovidbe? Plovidba ili hod, čak i plemeniti kas nije stvoren za brzicu ni kršno tlo. Puanova pera kao groblje. Put izrovan divljim svinjama presijecao je put svinjama. Nisam nikada razmišljao o svojim kopitima, bar ne tamo. Okružen ljeskama, uglavnom bukvom, zalutalim kestenom, dalekim od polja svojeg soja, grabom, hrastom i javorom, motrio sam udove i raspoloženja istih. Ima li bijeli pigment grabov povijest sa sivilom bukve napete kore što samo da se ne raspukne? Ima li bukva drskosti polomiti granu naboranog hrasta ili jasena? Da li se dodiruje korijenje u zemlji i vodi li bitku ili se prigrli? Usamljenije li je stablo sred livade pogledom na šumu ili šuma zavidi slobodi usamljenog stabla? Ljeti i zimi šuma je uvijek sjenovita. Na putu do izvora znao sam već osunčana polja i sjenovita polja. Po tragovima u blatu došljaka i domaćina. Koliko obilaznih puteva na stazi ispunjenoj vodom i blatom i muljem toliko i dušmanina u ispunjavanju vremena nakon šetnje izgovaranjem svojih koraka kao odredište. Čak i gusto kupinovo grmlje postaje gustiš. Može li se gustiš vidjeti u nizu brojeva? Odlučimo li brojati, recimo, samo stabla hrasta, hodajući šumom, tog plemenitog stabla, nije li to ograničavajući faktor? Ako svrstamo hrast pod broj samim time bor ili bazga postaju međubroj. Čin seciranja razvija smisao, otpadak i sitnicu. Ako uzmemo u obzir sitnicu, vrijednost joj je veća od samog smisla iz kojeg je proizašla, zbog čina seciranja. Smisao, polazište svega, bi trebao nadjačati vrijednost sitnice, no koliko je smisao postojan. Najveću vrijednost ima otpadak. Jednostavno, kao što lišće opada u jesen ne bi li stablo preživjelo ili pak cijela šuma. Ako uzmemo u razmatranje hektar zemlje i izbrojimo deset vrsta stabala, vođeni raznolikosti boja i oblika lišća, same kore, čuvara jezgre i građe stabla, nismo napravili ništa. Granica tog procesa nije ni u broju vrsta stabala, ni u bojama u proljeće, ni krhkosti grana usred vremenskih neprilika, ni u kukcima, pa čak ni u tom gledanom hektaru. Granica je sami proces. Limit brojeva se lako očituje u besmislici imanja sretnog broja. Rijetko seže iznad ili ispod skale od jedan do deset. Tolika beskonačnost svedena na maloumni odabir. Prirodnije je razmišljanje o Pi nego o sreći. Prirodnija je misao da se bršljan ne sadi, već da raste od sjemena, korijena pa ponekad i do vrha krošnje. Da li je jasna misao, pogledom na golo drvo u jesenjoj hladnoći sa čuvanim plodovima, kao ukrasi što vise na golim granama? Treba li misao biti vitez da bi se pitala kad bi drveće hodalo?