Nacrtaj mi kartu, molim te,
ružem za lijepu sjenu
baš tamo gdje sam stao,
vrati me...

Ako se još jednom uslikam,
obriši me bezrazložno
kao kap boje što curi,
ne puštaj me...

Pusti me ako ne mogu,
pusti me dok želim,
znam da ne tražiš riječi
dok šutim...

Iako sam samo akt,
možda i to bude dovoljno
za privatnost života,
trenutak proučavanja
i spoznaja vječnog pitanja,
buduće strepnje,
ruke na dječaku što voli
da nestane kao da je sam,
što sije energiju i umara se
samo da živi po satu jer mora,
samo da bi mogao sklopiti oči
onako, kada stigne, da pruži ruku,
da zna da ne putuje sam...