utorak, 01.04.2008.
a perfect gift...
Sunčani dan nažalost ne traje vječno,
Pa je prepustio mjesto večeri koja je tihim zvukom zamračila ulice. Lampe su se počele družiti i ne dozvoljavaju noći Da uspavaju sav život... Nek se još malo ljudi smiješe... I kročim ja tom ulicom, gledam kako je miran dan postao još mirnija večer, I ugledam tebe kako me čekaš ispod lampe čije je svijetlo bilo najslabije. I tvoj osmijeh namami moj. I kažeš tada da imaš nešto za mene I izvadiš iz džepa sitnicu, malu, šarenu... i nju mi daruješ. I moje vrijeme se zaustavi, a svjetlost lampe odjednom postane jače, Jer uvidjeh da sam sretna... Sretna jer i onda kada mislim da sam sama Nečije misli su tu pokraj mene... I sve sumnje nestanu jednom zauvijek. |
