u oblaku dima...

Opet su tu pogledi
zlobni i puni gnjeva,
i njihovi znatiželjni pokreti koji kruže oko nas.
Naš razgovor završava uz neugodan muk
jer čujem njihove glasove kako nadamnom blebeću.
I što nikada ne mogu sigurno se smijati
jer osjetim da stalno oči me prate.

I kako onda ne bih i ja bila puna gnjeva
kad vidim da drugi mojim životom svoj slade??
I kako ne bih zamrzila ljudski rod kad tako podlo
laži se šire??
Zar moj život je drama zanimljiva svima,
gdje svaki čin tuđa znatiželja ukrašava??

Ja molim Boga da hladnokrvnost mi da,
jer izludit će me ova životna nepravda.
I molim ljude da imaju svoja posla,
a mene jednom zauvijek puste na miru...


... za sve one koji se nepozvano upliću u moj privatni život...

Kroz vrijeme praznine spoznala sam taj osjećaj
i sigurnost je tada pripala meni.
Sve više raste i govori mi
da soba je prava tu,
blizu mene.
Što više to biće pored mene stoji
to mi više njegov odraz nedostaje.
I buđenje je kao i dolazak večeri
jer misli dijele sve ono što imamo.
Kroz šalu i smijeh
sve prepreke prolazimo
jer ruke su konačno pronašle
svoj idealan par...