Opet su tu pogledi
zlobni i puni gnjeva,
i njihovi znatiželjni pokreti koji kruže oko nas.
Naš razgovor završava uz neugodan muk
jer čujem njihove glasove kako nadamnom blebeću.
I što nikada ne mogu sigurno se smijati
jer osjetim da stalno oči me prate.
I kako onda ne bih i ja bila puna gnjeva
kad vidim da drugi mojim životom svoj slade??
I kako ne bih zamrzila ljudski rod kad tako podlo
laži se šire??
Zar moj život je drama zanimljiva svima,
gdje svaki čin tuđa znatiželja ukrašava??
Ja molim Boga da hladnokrvnost mi da,
jer izludit će me ova životna nepravda.
I molim ljude da imaju svoja posla,
a mene jednom zauvijek puste na miru...
... za sve one koji se nepozvano upliću u moj privatni život...
Post je objavljen 10.03.2008. u 20:22 sati.