u oblaku dima...

Konačno!! Vratila sam se u Zagreb nakon skoro 2 tjedna prebivanja kod kuće... Mmmmm koji mir, koja sloboda!! Nitko sretniji od mene.
Ja ne znam kako je uopće do toga došlo, ali ja više mrzim biti doma duže od 3 dana, sve me počne živcirat užasno i toliko me depresija počinje loviti da sam sve htjela napravit samoubojstvo sa onom silnom prasetinom... Ja vam to ne mogu opisati. Kad mislim, čemu se doma imam i vratiti... osim svojim roditeljima, ali njih mi je već nakon 2 dana dosta, više ih volim kad me nema duže vrijeme doma. Naravno, tamo su mi i frendovi i ekipica koju isto dugo ne vidim, ali ni to nije uvijek kako treba. Nekada su svi nekako truli, spori i samo me živcira to kako im se ništa neda, umijesto da iskoristimo vrijeme za zajedničko druženje. Nestala je moja generacija... to me jako rastužilo kad sam shvatila... Nema onih ljudi koje sam znala viđati, samo neka nova lica, mlade face... Mislim, stvarno sam svašta doživjela, neki mali, (ako ima 15 godina ja sam onda pop), nešto mi se upucavao. Mislim si, dijete drago, koliko ti imaš godina, i još gore jel znaš koliko ja imam godina, idi popi ono mlijeko molim te!!
Ali, onda si malo razmišljam... sad je njihovo vrijeme, to su te godine kad tek počinješ izlaziti i kad ti je sve zanimljivo, sve ti je super, novo, upoznaješ nove ljude... znam, tako je i nama bilo nekada.. Mladih je ve više, a mojih nema i neeema.
A ta moja generacija.. ah valjda svi čine što i ja... bježe što dalje od svog rodnog grada jer vide da dosadi ovdje nema mjesta, svi se pokušavamo što prije osamostalit, postati svoji. I to je dobro, uzeti u svoje ruke sve one konce koje pletemo i sami i popuštati i stezati onako kako mi želimo. Dosta je mučenja roditelja i bilo bi stvrano nezrelo da još uvijek tražimo da odlučuju umijesto nas (što neki još uvijek rade). Vrijeme je da pogledamo stvarnost i shvatimo kako je došla potreba za nečime novim...
Pa evo, i nova je godina počela... već...
Staru sam dostajanstveno pozdravila, novu dečekala još bolje, ostatka se ne sjećam... cijeli prvi dan godine prespavala, a od danas što drugo nego : idemo dalje! Nisam imala nikakvu novogodišnju odluku, tako da za promjenu krenem od NIČEGA, od samog početka korak po korak prema novom danu. Samo znam da će me voditi i dalje samo ona želja koju osjećam toga trenutka i za što mi moja savjest kaže da je dobro. Bez ikakvog žaljenja, sa puuuno pozitivnih misli...
Jednostavno Zagreb tako djeluje na mene, ovdje imam takav mir, svoj život, sama radim planove i sve uvijek završi dobro... Valjda dinamičnost ovoga grada mi omogućava da zadržim tempo koji mi odgovara. Samo da još nema toliko prometa i gužvi i smrada bilo bi idealno, ali da se i preko toga prijeći. Sad sam ovdje, iskoristit ću najbolje od svakog dana i uživati u novoj godini (barem ću pokušati). 2006. je bila najužasnija godina u mom životu, 2007. je bila malo bolja, a ova onda mora biti još bolja. Stvarno se nadam da je krivulja moje sreće konačno počela rasti. Prosinac je završio tako slatko, na trgu, sa dvije slatke pusice... i nadam se da će siječanj nastaviti biti tako sladak, barem u pola kao to veče. Ja ću sada malo vrtiti taj trenutak u svojoj glavi, a za to vrijeme svima želim puno smijeha, ljubavi, zdravlja i uspjeha u novoj godini.