u oblaku dima...

Lutam stazom poznatom,
ne razumijem čitljivo.
I dok drugi suncu se raduju
ono je meni potpuno nevidljivo.
Dodire ne osjećam,
glazbu ne raspoznajem.
Lica su mi poznata,
ali i dalje strancima ih nazivam.
Tko sam i gdje sam... ne želim znati.
Želim samo dalje svijetom lutati.
Na nevažno se neobazirati,
za nikoga se vezati.
Sama svijet upoznati,
pravu istinu otkriti.
S neprijateljima se boriti,
samu sebe pobijediti...

Jer ja ne znam tko sam,
i u ovoj velikoj zbrci
lutanje svoje nastavljam.
Jer jednoga ću dana
očima vidjeti,
svjesno putem hodati,
Čitljivo razumijeti...
suncu se radovati,
glazbu upijati.
Mnoge ću upoznati,
za posebne se vezati
i dodire ljubavi osjećati.
U svom lutanju,
Znam da taj dan
jednom ću dočekati,
sebe ću upoznati
i kao nova se roditi...


Ne osjećaju li se svi ponekad tako?....
Izgubljeno u svemu, u svom životu...?
Meni je ponekad tako, pitam se gdje sam, što ja to radim, gubim li svoje vrijeme?? Ili je to samo stanje u kojem se samo malo zaustavimo i preispitamo situaciju da bi dobili bolji zalet prema naprijed???
... Ne znam...