pedeset+

srijeda, 30.05.2007.

Biti fashion designer a ima veze sa slobodom

Čekala sam da ostali makarski blogeri poprate prošlovikendska događanja pa da sve skupa ispadne rašomonski. Vice u subotu bio zauzet Fincima, znam jer sam ga zvala da snimi ( ja tuka ponila aparat s praznim baterijama), performera Željka Hajsoka ( prijatelja koji vodi udrugu-Hram- u Splitu, inače jednog od najboljih cro bubnjara – završio konzervatorij za percussions u Austriji), koji se ko Da Vinčijev čovo u kružnici, vrtio isprid općine, tj. bine na kojoj je nastupio Oliver s Delfinima. Ivančica – moja Luce iliti Blogamimoga napisala da se Oliver ofuco..ne diraj mi Luce moju jubav, bio i ostao No.1 pivač. Je da me je snerva s Nadalinom i nekim veselicama tipa-Večeras je naša fešta- ali bio je standardno dobar isto kao i Delfini s našim Dadom na saksu. Prvih par pisama sam provela fanovski u 1. redu, počele bolit kosti pa smo se s društvom instalirali isprid Kostele. Podsjetih se kako su se neki uvridili kad sam veličala Splitsku rivu i njihovu kulturnu proslavu grada, kao nema po lipoti do Makarske rive – slažem se, naročito kad zatvore promet, zasmetala me je samo bina izlipljena s nazivima sponzora, vrlo seljački i primitivno za razliku od Splitske bine.


Čovjek koji se trudi upotpuniti makarsku kulturnu pustoš, vlasnik uspješne tvrtke Apfel, zaslužan za trodnevna događanja u sklopu -Pozdrava ljetu- : Mijo Pašalić sa suprugom na modnoj reviji.

Uglavnom guštali smo u predlitnjem šušuru, odavno nisam vidila toliko lipa nepoznatog svita, svi nasmijani što se danas ritko viđa, pa negdje oko 2 ujutro put kuće, Gule na bicikli kupi boce i limenke po izneređenoj Rivi, na Marineti svi plešu, DJ-s rasturaju, kod zadnjeg Brzogriza pukli od smija, 3 vesele oldtimerke Vera, Ivna i Mirjana taru čevape, ne bi li im prisilo Slavko odmah žestokim SDPejkama turio kajlu : Vidiš kako nam je lipo čim se prominila Vlast ! I Vera i baba mu Ivna se zagrcnule.
A vlast se nova i stara uredno nacrtala na modnoj reviji u Dalmaciji dan prije.
O Cro-a-potrer-u na Makarski način moram pisati jer mi je moda hobi, uža specijalnost i uže područje interesa.
Par riječi o kulturi odijevanja, tj. slobodi izbora kako zadovoljiti čovjekove tjelesne i duševne potrebe, tj. mali uvod o još jednom fenomenu današnjice-modi:.
Tijelo – kako ga obući da bi pokrio prirodom stvoreno, da bi ga uljepšao, prikrio mane, istakao svoju jedinstvenost-identitet iza kojeg stoje i eventualni stavovi kao i društveni status. Kroz povijest mode izranja i razvoj društva, tj. slika dijeljenja na društvene staleže-od prvobitnog pokrivanja tijela zbog zaštite od zime ili vrućine do dana današnjeg stvorila se cijela nauka- tj. pokraj najvažnije nevažne stvari nogometa, druga po redu nevažna stvar je modna scena koja je izrodila jednu od najjačih industrija današnjice, ako uz design, ručnu i industrijsku izradu odjeće, uključimo tekstilnu proizvodnju i finalnu prodaju, tj. trgovinu. Područje izrade odjeće je karakteristično i po tome što su tu rad i znanje najviše podcijenjeni i najmanje plaćeni, a istovremeno uz pomoć marketinga u današnje vrijeme i najprecijenjenije područje ljudskog stvaralaštva.
Kod primitivnih zajednica- plemena, osobnost i status se ističu ne odjećom već ukrašavanjem samog tijela, tetovažom, nakitom, tj. raznim ukrasima, važnost pojedinih članova je rasla količinom ukrasa – npr. plemenske poglavice, vračevi, svećenici….Pojavom društvenog raslojavanja dolazi do razvoja kreiranja skupocjene odjeće da bi se istaknuo status; robovi, kmetovi, sluge, tj. običan puk se smio oblačiti u jednostavne, skromne, neuočljive i unificirane odore dok je sva inventivnost i kreativnost bila strogo rezervirana za vladajuće, tj. privilegirane. Tako postepeno dolazi do razvoja jednog cijelog područja gdje čovjek dobiva slobodan prostor za kreativnost i ovladavanje raznim vještinama,
( tkanje,pletenje, kukičanje, vez, šivanje, aplikacije, patchwork, izrada kapa, šešira, torbi, obuće, nakita….) koje stoje ravnopravno s najvišim umjetničkim dometima.
Danas se društveni status očitava u oblačenju i posjedovanju skupih ready-made prestižnih marki, oni najbogatiji se izdvajaju po unikatnim kreacijama poznatih modnih kreatora. Zahvaljujući tom izvanjskom i površnom vrednovanju čovjeka u javnosti je gotovo nemoguće procijeniti nečiji društveni status a kamoli nazovimo pedigre, teški polupismeni primitivci, novobogataši, često i kriminalci, se kreću u društvu priznatih uglednika. Važno je biti viđen i po mogućnosti imati na sebi instalirano nekoliko tisuća Eura.
Čemu ovaj uvod ? Da bih analizirala taj fenomen kojem su se ljudi podredili strastveno i opsesivno, i po mom mišljenju skroz nepotrebno i neracionalno. Koliko ih je nesretno što si ne mogu priuštiti skupe prestižne krpice koje bi ih vanjskim obilježjima uvrstile u ergelu uspješnih, poznatih, koji pune stranice prestižnih i glamour novina koje se opet isključivo bave temama tko je tko, ko s kim ili s čim ili u čemu, na kojim prestižnim događanjima samo za probrane.. Sve iz šupljeg u prazno, totalno nevažno, minorno u stvarnom i realnom životu, a suvereno vlada cijelim svijetom.
Uz pozitivne karakteristike modne industrije kao poligona za vježbanje čovjekove kreativnosti a i izvora zarade za život, razvilo se u tom području novo područje koje je zapravo poremetilo, pa recimo, razložnu potrebu za oblačenjem. To je modni marketing koji se kao prateći servis bavi prezentiranjem proizvoda za tržište i koji je zbog vlastitog interesa, tj. zarade, nametnuo forme i pravila igre. Uključuje modne kritičare, agencije koje obučavaju manekenke diktirajući nove kanone tjelesne ljepote i otvaraju novo tržište modnih usluga, sama scena obuhvaća sve vrste umjetnosti, tj. u kreiranju imitacije života mnogi umjetnici i sposobni menadžeri pronalaze izvor zarade. Za to postići trebalo je pridodati ekskluzivnost, uključiti već poznate face sa estrade, plemstvo, bogataše, glumce, tj. one koji već imaju ime. U svjetskim modnim centrima se poslije revija sklapaju ugovori za masovnu proizvodnju teški milijune dolara ili se prodaju unikatne kreacije iz područja visoke mode po zasluženo basnoslovnim ciframa. Nekad davno su prvi modni kreatori radili revije u sklopu svojih salona za probrane potencijalne kupce ili mušterije za koje se radila unikatna odjeća. Danas se u modnim centrima rade glamurozne prezentacije modnih kolekcija poznatih kreatora koji diktiraju nove trendove. U svoj toj krvavoj areni i borbi za uspjeh nije lako postati ime. Potrebna je genijalnost, ustrajnost, kapital ali i poslovna promućurnost i prilagodljivost tržištu.

Modna pista je čudna izmišljotina i vremenom je postala fenomen koji me je umjetnički i konceptualno toliko zaintrigirao da sam shvatila da je ta ogoljena i očišćena scena idealan apstraktni okvir za prezentiranje svega što ti padne na pamet, tj. subverzivno sam iskoristila taj prostor koji danas plijeni pažnju svih, za Malt-ove performanse.
Što se tiče područja kreiranja i šivanja odjeće osjećam se, s obzirom na bezbrojne sate provedene za šivaćom mašinom, dovoljno kompetentnom ( imam čak i diplomu Splitskog sveučilišta za izrađivačicu odjevnih predmeta) da analiziram ako ne svjetsku, onda hrvatsku modnu scenu. A to je posebna imitacija imitacije života. Jer iza hrvatske modne scene ne leži nikakva svrha ili razumna i logična nadgradnja, tj. modne revije završavaju viđenim i napuhanom prezentacijom u javnim medijima. Pošto je tekstilna industrija mrtva ne sklapaju se ugovori sa modnim kreatorima za limitiranu ili masovnu proizvodnju. Modni kreatori koji sami ulažu u materijale koje nabavljaju uglavnom na stranom tržištu, jer koliko mi je poznato kod nas više nema proizvođača tekstila, se trude ubaciti na godišnje smotre mode tipa Cro-a porter-a - navodni trenutni plafon hrvatskog modnog stvaralaštva, da bi se za njih čulo, najčešće plaćaju kotizaciju za uvrštavanje u takve manifestacije koje nikako da postanu tradicionalni standard probrane kvalitete; kako koji producent ili menadžer vidi priliku za zaradu tako se glamurozno održi neka smotra koja se ugasi za par godina. Čula sam da za mlade kreatore postoji neka vrsta selekcije- ko su selektori ne znam- najvjerojatnije samoprozvani ili uz pomoć medija prozvani hrvatski fashion gurui ili sami producenti dok su već etablirana kreatorska imena dobrodošla.
Doduše poznati hrvatski kreatori uglavnom rade samostalne revije jer je ponekad neumjesno biti svrstan u istu kapu s početnicima, ne radi se samo o sujeti već često na takve smotre zalutaju imitacije i tipični ready made proizvodi koje viđamo u svim buticima i na barakama ( razlika je samo u cijeni, tj. prikačenom label-u ). Organizatori revija su često i vlasnici modnih agencija koji rade modne revije za razne zabavne prigode, po hotelima kao dio turističke ponude i zabave, koristeći modne dizajnere za osobnu zaradu, tj. tražeći od dizajnera plaćanje usluge prezentiranja ( troškovi manekenki, šminke, frizera…) mada bi po logici stvari sve troškove trebali podmiriti od korisnika programa ili gledalaca, a ne od ključnog predmeta atrakcije – tj. kreacija-koje se vremenom i unište i rijetko bivaju prodane. Većina modnih kreatora ima svoje male salone ili prodajne dućane gdje jedva uspijevaju pokriti troškove a kamoli opstati u konkurenciji masovnih i jeftinih proizvoda koji se opet ne razlikuju od njihove skupe ručne izrade - jer da bi bilo prodatljivo mora biti u trendu. Hiperprodukcija odjeće izrađene uz eksploataciju jeftine radne snage u zemljama trećeg svijeta probija i poništava sve ekonomske zakonitosti. ( Imala sam priliku posjetiti Haus der mode u Frankfurtu koja opskrbljuje njemačko tržište i tek tada sam shvatila kako jedan odjevni predmet može na rasprodaji u nekoj robnoj kući završiti sa cijenom od 1 Eura. Kupuju se količine od 100.000 primjeraka, što više komada–to jeftinije, koje u prva 3 mjeseca po trostrukoj nabavnoj cijeni isplate trošak, sve dodatne neprodane količine su čista zarada pa i zadnje zalihe koje se prodaju po cijeni za koju se ne može kupiti niti konac ili patent ili dugmad. Ekskluzivni butici po glavnim ulicama svjetskih velegradova kupuju na istom mjestu ali cijena je 10 puta skuplja od nabavne, ko voli skupo-nek izvoli –ovo govorim provjereno.)

Sve skupa otužno ali dovoljno da bi se zadovoljila čovjekova potreba za biti uočen i viđen.

E sad, Cro-a-porter u Makarskoj. Da bi modna revija postala prestižni događaj potrebno je pozvati nekoliko poznatih faca iz svijeta estrade i politike. Pristup omogućiti samo uz pozivnice tako da se zna da je događanje samo za probrane. Kako se ne uklapam u niti jednu kategoriju, na reviju sam prispjela uz osobne veze, tj. pozivnicu koju mi je dala Marina Obradović, bivša čalnica Malt-a. Kojim vezama je došlo pola Makarskog puka ne znam, ali bilo je vrlo interesantno nagađati i gledati naše ljude kako se osjećaju važnim što prisustvuju tako elitnoj manifestaciji. A tek čitati u Kronici kako smo -outfitom i ponašanjem pokazali da se i provincija zna nositi s velikim modnim happeninzima..-
I tako, na ulazu terase hotela Dalmacija nekoliko vrlo zgodnih sikjuritis sa slušalicama ko iz Bodyguard-a, nema šale, odmah se osjetiš odabranim. Na terasi prekrasna atmosfera, diskretna rasvjeta, lagana mjuza, svi manje-više ušminkani, izmiješali se razni parfemi, svi nasmijani, kurtoazno pozdravljanje, ćaskanje uz welcome šampanjac…

Poznata, poslovno uspješna u svijetu estrade Makaranka- Marina Marinović u društvu sa sestrom i Denisom Latinom.


Uvijek elegantna Branka Baletić, bivša saborska zastupnica i aktivna Predsjednica Foruma žena SDP-a Makarska.

Nenad Korkut, poznati modni kritičar.

Tatjana i Zlatko Gareljić, ex SDP-ov gradonačelnik Makarske. Zaboravih Marinu, a i ostale, pitati čije kreacije nose.

Nadam se da oštrom oku snimatelja i autora emisije Makarska televizija nije ništa promaklo,


kao ni fotografu Kreši Žanetiću,


kao ni Luci-Blogamimoga-koja se nije htjela zamarati opisivanjem viđenog.


dr. Granić, voditelj Hitne službe sa suprugom i društvom


dr. Žana Šabić s obitelji i prijateljima.


Vanja Bušelić, vlasnica kozmetičkog salona se odlučila za ležerni izgled osvještene i uspješne žene.


Profesori Iris i Vedran Buble, najelegantniji par večeri, Iris nosi Marininu kreaciju.


Olivija Prodan Ravlić, vlasnica agencije za marketing -Plavi mjesec-, u društvu sa mnom, pomogla mi oko identifikacije poznatih jer nisam baš u toku.


Marina Obradović-zvijezda večeri, sa suprugom Goranom.

Ostale mnogobrojne fotke naših sugrađana mi nisu dobro ispale, uglavnom to veče je važila Moschinova parola : If you can't be elegant, at least be extravagant.

Među fotografima i novinarima se stvorila prava strka oko missice Ivane Ergić koja i nije nešto.


Zadnje glancanje piste pred početak revije u produkciji Drago Viktora.

Modna pista oko bazena – bijelo i čisto bez nepotrebnih detalja, uz zid bijelo platno koje skriva back-stage, izlaz na sredini, imena kreatora diskretno projicirana na platno, gledalište sa 3 strane, prvi redovi rezervirani za celebrities. Posebno mi se svidilo što imena sponzora nisu bila vulgarno ispisana na sve strane, iz sredine bazena je visoko lebdila velika Coca-Cola kugla, tj. balun, ali nije smetala sveukupnoj čistoj sceni.

1. kolekcija – Linea exclusive – bijela boja je –in- , crno bijelo- imperativ, techno sintetički materijali koji djeluju vrlo jeftino, izrada – maltene 2 šava, kratko, prozirno seksi…

Melem za muške oči.
....manekenke se kreću brzo, hodajući ko paradni konji, ogromni, teško izvodivi koraci u štiklama, Bože, past će koja garant.. lica zaleđena, mogle su stavit i maske, techno muzika… mogao je i Radecky marš....čemu takva koreografija nije mi baš jasno.. da se potencira otuđenost ili možda samouvjerenost žene današnjice…
2. kolekcija Mirta Udovičić: bijelo, roza, sivo, lepršave krpice, minići..neozbiljno uz istu koreografiju..
shvatih da prezentacija nema veze sa kreatorima već producentom, tako je jednostavnije i lakše.

Nisam sigurna je li ovo pripada drugoj kolekciji, izvinjavam se autorima ako sam pogriješila.

(Kad je Malt prvi put javno nastupio sa kolekcijom -4 elementa-na Splitskom Buđenju-najboljem modnom događanju kojem sam prisustvovala, koje se nakon 2 godine nažalost ugasilo, by the way dobili smo Nagradu za kreativnost, u stručnom žiriju je bio Tonči Vladislavić, ne znam za ostale članove- možda Branka Donassy,Dženisa Medvedec..., ispalila sam što mi Ivana Popović nije pustila odabranu muziku- Ninu Hagen- na kojoj smo razradili koreografiju i timing već, čini mi se Vangelis-a, tj. što je imala pripremljeno…ipak je ispalo dobro, uz njeno naknadno izvinjenje-... da sam znala što radite prepustila bih vam nastup po želji.
Peče me malo savjest i teško mi je biti kritična prema autorima, jer cijenim svačiji kreativni rad ali kao voditelj Malt-a, i u ulozi organizatora, i producenta, i režisera i katicezasve u pripremi performansa u formi modnih revija, insistirala sam na provođenju autorskih ideja i vizija, sami su birali muzičku podlogu i koreografiju, modele su nosili živi ljudi – uglavnom amateri svih dobnih uzrasta, na sceni se hodalo, rolalo, puzalo, skakalo, jelo, pilo, pušilo, tuklo, plesalo..samo što se nije letilo… bilo je i takvih prohtjeva ali je tehnički bilo teško izvedivo. Scena, muzika i koreografija su nadopunjavala kreacije i ostajale u pamćenju. Ovo napominjem jer prošla su samo 3 dana a ja se više ne sjećam što sam vidila a i zbog razmišljanja komu su kreacije namijenjene, za koje prigode, plažu, kafić, ulicu, disco… možda su modni kritičari i popratili sve viđene kolekcije ali kako ne čitam tu vrstu novina, nisam u toku.
Dakle, mladi kreatori izvinite na mišljenju koje se ionako ne konta.
Treća kolekcija-Tihomir Krznarić – početak odličan -kukica- tu uvijek izlaze unikati, ali do kraja je ispala vrlo neujednačena kolekcija.

4. kolekcija Hippy garden – konačno malo boje- interesantne kombinacije smeđih tonova i tirkizne boje, dobar pret-a-porter za sve prigode, za par zadnjih kreacija bih se i ja, bez obzira na godine, rado odlučila.

5. kolekcija Mira Pehnec- prva asocijacija je bila- Bože, kao da su od sponzora dobili materijale, sve nekakvi bež sateni, pa ajde po zadatku sašij krpice od toga..... pa već prožvakano modro-bilo,točke, marinero…
6.kolekcija – Boudoir- kiči-miči, plise, šljokice, čipka, retro krojevi, crno-zlatno – uf….

7. kolekcija- Nataša Kos- bijelo, prozirno, lepršavo


8. Boris Pavlin- romantične simpatične bijele haljinice, čipka- idealno za pričesti, krizme, vjenčanja

9. Marina Obradović- konačno ono radi čega sam i došla, kolekcija koja u potpunosti pokazuje što to znači biti fashion designer.







Vidjevši njenu kolekciju prije 3 godine na Splitskoj Monturi predvidjela sam da će Marina uspjeti, jer tako predan, studiozan i ozbiljan pristup kreiranju odjeće uz besprijekornu izradu, mora, bez obzira na neozbiljnu hrvatsku modnu scenu, uroditi plodom. Taj pristup već svojom kvalitetom odskače iz hrvatskog prosjeka i nadam se da će Marina zaplivati svjetskim modnim vodama jer se očigledno snalazi na kaotičnoj modnoj sceni i vuče prave poteze. Uz likovnu podlogu i obrazovanje – završena Umjetnička akademija u Splitu, Marina je savladala sve tajne konstrukcije odjevnih predmeta i slobodno se njima igra stvarajući prava originalna i autorska djela. Elegantna, klasična osnova sa asimetričnim pomacima, crno, bijelo, sivo s akcentima crvene je nepogrešiva kombinacija i evergreen elegancija. Nisu mi baš legli bijelo-crveni modeli jer me ta kombinacija asocira na kuhinjske krpe, ali to je stvar ukusa. Kolekcija –Sve Pablove žene-kao i sve koje su joj prethodile zaslužuje biti uvrštena uz vrh hrvatske kvalitete i puno bolju selekciju od viđenog na Cro-a-porter-u. Namijenjena je osviještenim, uspješnim i hrabrim ženama i nosiva je za sve prigode. Poneke kreacije bi čak bile izvrsna rješenja za uniforme u poslovnom svijetu.
Već prepoznatljiva po svojoj estetici Marina stalno pronalazi nova rješenja, a to je ono što se traži u svijetu gdje je sve već viđeno i izmišljeno, i što zapravo pokreće modnu industriju.
Također mislim da bi trebala krenuti putem visoke mode jer tu će dati ono najbolje od sebe.

Da bih potkrijepila svoje mišljenje pogledajte www.marina-design.hr i prilažem njene kreacije na početku karijere stvorene u udruzi Malt:




Dio Marinine kolekcije - OP ART-LOOSING LIMITS- na Malt projektu -TWILIGT ZONE- izvedenog u tvornici Matalplastika 1998 g.

Modna revija je bila dio cijelog multimedijskog projekta a kronološki je pratila razvoj duha do današnjice-tj. Zone sumraka.
Marina se odlučila za period op-arta.
Tekst uz kolekciju : Početkom Moderne eksperimentirajući svjesnim i nesvjesnim čovjek ispituje svoje granice, te ulazi u drugu vrstu ovisnosti : -ima trenutaka kada se odvojiš od uma i uletiš u neki čudan film. Javljaju se vizije, stvari postaju drugačije, promjenljive, pokretljive, crno prelazi u bijelo i bijelo prelazi u crno...-
Prilažem Marinine skice za kreacije inspirirane sa 4 elementa: vatra, voda, zemlja, zrak. Nažalost nemam dobre fotografije gotovih kreacija ali izvedbom je nadmašila i Paco Rabanne-a, danima je spajala konstrukcije od sitnih komadića obojanih metalnih pločica, pluta, plastike .. ( karakteristika Malt-ovih modnih kreacija je bila i da radimo s alternativnim materijalima.)

Vatra, metalne pločice bojane nijansama od žute do crvene, pri dnu crne.

Voda, plastika obojana u tonove plave.
Zemlja, komadići pluta spajani kožom i koncem.

Zrak-konstrukcija od žice s prozirnim mjehurima od najlona u bojama.


Da bi Vam bili jasniji moji stavovi o modi kao i ono što smo radili u Malt-u, prilažem tekst sa flyera pred nastup u klubu Palach u Rijeci.


Moto No fashion-No artmože se protumatičiti na puno načina ali većini ljudi koji su prošli kroz udrugu i onih koji su vidjeli Malt-ove performanse, u sjećanju je ostala poruka :
Jebo modu, živila umjetnost!

subota, 26.05.2007.

Predah

Evo ovo mi danas stiglo od Anke Beograđanke uz tekst :

A i treba nam molitva !


Tribalo bi vako i našu vlast uslikat, tj. sva 4 gradonačelnika koja će građane Makarske koštati pola milijuna kuna za slijedećih 6 miseci. Ka da smo New York, ma šta , koliko znam tamo je samo jedan. Pravo poređenje je zapravo da bi svaka ulica u New Yorku tribala, a obzirom na broj stanovnika, imat po 4 gradonačelnika. Daleko bi dogurali ko i mi !

Kako su se jučer naslikali u prvim redovima na modnoj reviji u Dalmaciji. Nisam ih uslikala, slikat ću ih kad se pojave na sastancima Udruge za očuvanje Doma Zdravlja u Makarskoj na čije pozive se uporno, kako ih nije stid, ne odazivaju.
Možda sam ih tribala slikat pa napravit montažu s modnom revijom.

nedjelja, 20.05.2007.

Biti na stripmafestu a ima veze sa slobodom

Držim se ja slobode da mi ne utekne jer ima toga još puno.
Pošto je Vice temeljito pratio sva događanja na Stripfestu ja ću nadopuniti dio koji mi je bio po guštu, tj. strip radionicu Komikaza.
U subotu popodne stala bura, tu i tamo bi nešto malo zapuvalo, poletili bi papiri i dodatno
razveselili atmosferu oko stola za kojim su Komikaze hrabrili stare, mlade i dicu da se okušaju u crtanju. Primjenili su okušanu metodu kolektivnog stvaranja koja uvijek urodi čudnim plodovima.
Format A4 su presavili na 3 dijela i crtači crtaju samo jedan dio tako da druga osoba nastavlja crtež prvoga ali da ga ne vidi, tj. nastavlja crtež samo na osnovu nekoliko milimetara vidljivog crteža-ponekad samo jedne linije.
Gotovi crteži koje su izradile po 3 osobe koje nemaju veze jedna s drugom, koje se razlikuju po godinama starosti, iskustvu, znanju tj. vještini crtanja rađaju stvarno nevjerojatne stvari, čudne, bolesne, duhovite, čarobne. Doduše najčešće pomalo morbidne ali su kao takve djelo imaginacije i duha. I zapravo put ka slobodi izražavanja, vraćanje zaboravljenom izvoru kreativnosti koje leži u svima nama. Nije bitno što osobno smatram da su kreativnost i umjetnost najljepši i najbolji put za realizaciju čovjeka ali to što Komikaze daju slobodu izražavanja svima bez ikakvih uputa ili smjernica uz osmjeh ohrabrenja, i što sa radošću prate svaki potez crtača, je hvale vrijedan eksperiment i totalno drugačiji pristup od uobičajnih metoda rada u kreativnim radionicama gdje imaginacija često završava u kopiranju viđenog ili u granicama voditeljskog znanja i doživljavanja svijeta. Sličnu podjednako uspješnu metodu sam primjenjivala u Malt-u otvarajući puno šire područje stvaranja i događala su se čuda.

Dakle, radionica je trajala od 3 do 7 popodne, ne znam koliko se je ljudi i djece oprobalo u crtanju, ali rezultati su ludilo. I čak se uklapaju u prepoznatljive -beautiful corpses- tj. vizualni stil Komikaza. Možda su ljudi bili malo inspirirani izloženim posterima i stripovima, klinci su se for gas ufurali u anarhosicky svijet.


Članovi Komikaza su očarani stripom malog Marina Jakića : BITI KOMIKAZA. I GLUP. BITI RUŽAN. BITI POPULARAN. ŽELIM I JA.


Kao i sa ovim: ONI SU OČAJNI LIKOVI IZ STRIPA KOJI SU ODLUČILI ŽTRVOVATI SE ZA NAROD.
ONI SU KOMIKAZE ! Sve je tu, zvizde petokrake i neprijatelj : oh, ne !



Mali je definitivno genijalac, vidi je angažiran !


A moj genijalac Roko se ovako uklopio u apsolvirano.



Ležerna atmosfera uz dobru mjuzu i još bolje vibracije.



Komikaze- Maja, Lina, Ivana Armanini, Ivana i Vančo s glavnim krivcem za neobično dobra događanja i druženja u našem gradu, Dadom Antunovićem.

A sada nekoliko grupnih kreacija:



****************************************************************************


.........................................................................................................................................


===============================================================



++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++



--------------------------------------------------------------------------------------------------



****************************************************************************




Srednji crtež je radio glavna zvijezda festivala Fillipucci kojeg sam zamolila da se priključi radionici.



Za ovaj znam ko su crtači : od vrha na doli - ja, Ivana Armanini i Lina.

Razmišljam što bi nastalo u crtežu od 100 kvadrata ili kakav bi kaos ili možda nekakav čudan red nastao u društvu gdje bi svak na slijepo davao svoj doprinos ili provodio svoju volju.

A znam i kakve se društvene i urbane nakaznosti događaju u sredinama gdje promjenjive političke garniture svaka po svojim stranačkim viđenjima i osobnim interesima kreiraju našu prošlost, sadašnjost i budućnost.

petak, 18.05.2007.

Biti na vlasti a ima veze sa slobodom

Čekirala u Luce ili blogamimoga je li štogod o jučerašnjem cirkusu....Čudi me da nije još ali biće joj se puno gadi, pa joj se ne da.

Dan D preuzimanja vlasti od strane HDZ, HSP, DC, SU i prebjega iz -Nezavisnih- ( jesu li lipo ime izabrali !) je osvanuo. Mi ženske iz Foruma žena SDP-a se jedine u gradu dosjetile da iskoristimo svoja građanska prava i slobode, dan prije ispisale desetak transparenata sa porukama, građanima, saboru, političarima i dakako kurbama od ljudi, skorojevićima....oko 3 dolazila policija u SDP da imaju dojavu da ćemo sutra gađat jajima lokalne političare...ha, ha... pa je prvi transparent glasio : HVALA POLICIJI NA IDEJI, ONI NE MIRITAJU NI JAJA !SAMI SU POFRIGALI SVOJU KAJGANU.



Polis i sikjuriti su bili vrlo simpa. Kad smo nakon 1 sat prosvjedovanja išle ća rekli su nam da nisu ni sumnjali da ćemo biti dostojanstvene.



A što drugo nego narod pušiona i to na svakom koraku !


Uvaženi gospodin prebjeg je izjavio u Kronici da je događanje Božja volja .










Dakako da smo slušale pijuckajući u Porina kafu i ne vjerujući svojim ušima. Najbolji dio je bio kada je jedan ženski glas šaptao velikom i iskusnom političaru Pandžiću što će govoriti.

Ej, i meni se gadi pisati o toj famoznoj mućki, sve informacije su u postu : BITI STOKA.
A bit će toga još po vijestima i novinama. Jučer mi jedan novinar tutnio mikrofon pod nos : Recite zašto protestirate? Tila sam mu reć- Jako glupo pitanje-, ko što sam dosad već 2 puta rekla u nekim intervjuima, npr. 100 ljudi izvede dvosatni performans i onda ti gluperda od novinara tutne mikrofon : Recite ukratko o čemu se tu radilo, štoš mu reć nego- oprostite na tako glupo pitanje ne mogu odgovoriti, naročito kratko. Najbolja je brzina kojom kamerman skreće kameru. Umisto da daju svoj komentar viđenog pa postave inteligentno pitanje za otkrivanje eventualnih skrivenenih motiva ili namjera.

Moj transparent se ne vidi a glasi :

SMS Saboru RH

HEBEŠ VAKU DEMOKRACIJU !
TRAŽIMO IZMJENU IZBORNOG ZAKONA!

Stoka sitnog zuba.

Jutros rano stigle KOMIKAZE. Drago mi je što sam opet uspila u ovaj grad dovest malo alternative. Doduše zahvaljujući Dadi Antunoviću koji je skroz O.K. tip za političara, a i inače. Kad bi bilo malo više takvih u Poglavarstvu Makarska bi imala šanse postat grad u pravom smislu riječi. A da nije u Poglavarstvu sumnjam da bi se ideja o Strip Festivalu makla dalje od nečijih zamisli, želja i snova. Sad će nam sa novom garniturom bit veselo, kažu sve će odluke i planove poništit pa će izmislit nove potoke tako da teku na njihov mlin.




Ivana Armanini je pokretač i plemenski poglavica Komikaza.


Sutra treba stići još jedna cura, i kad se priključi naša Maja bit će ih ukupno 6. Izložba crteža-tj.
art i alter stripa ( ja bih dodala još nekoliko -A- angažiranog, anarhističkog, avangardnog...) će biti u Art kafeu i u Rokija gdje će uveče biti Komikaze party.



Lipa cura je Ivana Zubović, rodjena 1982, završila je Školu za primjenjenu umjetnost i dizajn u Rijeci, pred diplomom na ALU u Zagrebu-slikarstvo u klasi Zlatka Kesera:
- Sve me interesira i bavim se sa svim i svačim...volim lutke.-

Dečko je Vančo Rebac , rodjen 78., završio slikarstvo na ALU u Zagrebu : -Crtam stripove, ilustracije, šaram po zidovima...-



My precious i Bilko Vas pozivaju na radionicu.

srijeda, 16.05.2007.

Pozdrav Vesni i Borutu

Ovo ja zovem- moj vrtal- i morala sam slikati dok mi omiljena ruža ne ocvate.


Niti pola metra zemlje uz zid dužine 15-ak metara ugošćuje puno biljaka ali su najvažnije loze - 6 loza stolnog grožda slatkog ko med - koje zasjenjuju cijelo prizemlje. Ja vam sve volim neušminkano i pomalo divlje.


I za kraj-pozdrav iz Dalmacije, av, av ! Nije moj, al je presladak i prelip.



Evo pozdrav Maciju od blizanca Bilka-automehaničara koji je više siv nego bil, svaki dan dolazi sa svježim crnim mačama. Nikoga ne šiša, prvoklasni je lovac kojemu ništa ne promiće, ni što puže, gmiže, leti, čuva kuću ko pas, ne da ni jednoj mački da priđe osim što po noći dovodi nahraniti svoju ljubavnicu. Noću lumpuje, po danu spava.


Popodnevni pižolet-jedini trenuci bliskosti, digod me zagrli ili legne na mene.

utorak, 15.05.2007.

Biti slobodan 2. dio ili ne biti gladan

Za razliku od mnogih ja volim ljude. Baš tako-u množini. Sa svim nedostatcima , manama i kvalitetama. Žalosti me samo što smo toliko opterećeni srećom i željom da vladamo svim područjima. Kovači svoje sreće bez da smo naučili kovački zanat. Sa svih strana krive upute.
Fascinirana sam ljudima, njihovoj različitosti, unikatnosti, orginalnosti, sposobnosti, misterioznosti, i volim ih sa strane promatrati. Sa strane znači sa odmakom registrirajući samo vanjska, tjelesna obilježja koja mnogo govore. Sa strane znači i bez komunikacije koja dodatno otkriva svu veličinu ali i jad nas homo sapiensa. Sjednem na klupu ili u kafić i promatram kako se ljudsko tijelo pokreće, neki imaju lak korak kao da lebde, neki hodaju pomalo plešući, neki čvrsto i odlučno, neki teško vuku i podižu noge…. sposobnost hodanja i kretanja me fascinira, pokret noge iz kuka, sinkronizacija mišića i kostiju kojoj nas nitko nije učio. Najčešća asocijacija uz pokrete mi je pomisao kakvi su ljubavnici ili ljubavnice … ne znam zašto, kad vidim da netko dobro pleše mislim da je dobar u seksu. Stilovi oblačenja i načini ukrašavanja , tj. vanjsko prezentiranje sebe kao individue me najviše zabavlja. Kao da nismo svi individue i univerzumi sami od sebe. Također me zabavlja gledati ljude kad su na plaži, tj. kad se opušteni odmaraju. Nevjerovatno kako podsjećamo na majmune: istezanje, češkanje, trljanje, pujanje, prčkanje po sebi i drugima, glađenje, masiranje, čučanje, namještanje u udobnije poze, bezvezno pogledavanje na sve strane, premještanje, netko se bez razloga digne, par koraka prošeta pa se vrati, ulazak u more je najbolji… neki po 10 minuta stoje u plićaku i bez veze gledaju ispred sebe ili oko sebe ( što li misle !), neki ulaze uz uzdahe, krike, odmah zovu druge da im se priključe, neki koji misle da ih drugi gledaju izvode elegantne i graciozne ulaske, neki uz uvježbane skokove, a neki baš ko majmuni – moj je bio jedan od tih – baci se ko žaba i izroni pod kutem od 90 – tako da kosa pada ravno priko lica ( sada ulazi uz stenjanje, uvik mu je hladno more).
Dakle, koliko je čovjek slobodan u okviru svoga tijela ? Koliko toga je naslijeđeno kao dio univerzalnog kozmičkog procesa, koliko sami percipiramo putem svojih čula i učimo ,a koliko toga nasljeđujemo iz zajedničkog iskustva. Kako to da čovjek ne mora učiti jesti, piti, hodati … do 2 godine savlada sve potrebne tjelesne radnje za održavanje svog tijela. I govor i razumijevanje govora. Uz malo odgoja vrlo lako razlikuje dobro od zla, preslikava ponašanje i usvaja društvene norme bez problema. Meni je to živa misterija kao i sam život. Zato se i pitam koliko smo i jesmo li uopće slobodni ili je sve već negdje određeno i zapisano a mi samo prolazni putnici koji se snalaze na razne načine da što više produže to trajanje i da pri tom uživaju što je više moguće.
Za razliku od seksualnih nagona gdje se većina ljudi ne snalazi baš dobro, (reprodukcija štima ali koliko patnji zbog ljubavi i seksa proživljava čovjek i koliko ih nikad ne dožive vrhunac i sreću nije lako dokučiti) u drugim područjima materijalnog i tjelesnog, čovjek koristi gotovo 100% svojih kapaciteta. I to strastveno, sistemski, predano i opsesivno proizvodi i slobodnom voljom bira sva raspoloživa sredstva da bi ugodio svom tijelu. Osjećaji i ugoda su područje duševnog života, kombinirani sa fizičkom potrebom našeg savršenog organizma i mehanizma kojeg treba održavati hranom i pićem, izrodili su kao generatori milijun materijalnih stvari i načina za postizanje zadovoljstva, osjećaja potpunosti i sreće. Tu više nema ni razuma, ni kontrole, ni ravnoteže. Tokom vremena čovjek je zaboravio što znači zdrav život i zdravo korištenje prirodnih resursa, dizanje zorom uz cvrkut ptica pa na radne zadatke u štalu, u polje, osobno uzgajanje potrebne zdrave hrane, osobna gradnja potrebnog skromnog boravišta, osobna ručna proizvodnja odjeće, obuće, namještaja, posuđa…jer čovjekovom tijelu za život treba jako malo. Za sretan život također… kad bi seljak obavio sve potrebne poslove za svoju egzistenciju, uvečer bi zadovoljan i umoran zaspao mirnim snom.
Danas čovjek radi razne poslove trošeći energiju i svoje umijeće da bi zaradio sve potrebno za zadovoljenje tijela. I slobodan je kao konzument birati što jesti, što piti, što oblačiti, u kakvom okruženju živjeti.. sve to na vlastitu odgovornost. Zašto na vlastitu odgovornost . Zbog slobode izbora. Sve više smo opsjednuti zdravljem, ljepotom, srećom. Kao i uvijek strah od prolaznosti i smrti je glavni pokretač. Da se nismo otuđili od prirode i svoje prirode ne bismo danas tražili razne upute za postizanje sreće i zdravlja uz pomoć nevjerojatne palete ready-made proizvoda u vidu hrane, dodataka hrani, lijekova, kozmetičkih preparata, raznih stimulansa, droga… Propagandnoj mašineriji je jednostavno nemoguće odoljeti.



Otvaranje MALT-ove izložbe : Milo moje... iliti alternativna rješenja za zagađenja : vrlo uspješan projekt kojem je prethodila misaona radionica na temu - Biti slobodan-. Kako smo radili bez ikakvih sredstava sve je urađeno od smeća, tj. reciklažom. Tematski su obrađene sve vrste čovjekove ovisnosti, a radovi su rezultat rada misaone, likovne i tekstilno-dizajnerske radionice, tj. 40-ak srednjoškolaca uz stalne članove Malta.


Moja instalacija : - Hrvatska piramida uspjeha-, ne vidi se dobro, tekst koji se ponavlja je daj...uzmi...posudi...vrati....ne vrati....kupi...plati... ne plati... traži se riječ koja nedostaje.... ko pogodi dobiva K15, ko zna što je K15 je Jugonostalgičar i ne zaslužuje nagradu.




Centralna instalacija, kolaž - In this God we trust -, autori Marija Tvrde i ja, cijeli kolaž su fotokopije novca, Konzumovih flajera - tj. nekakve nagradne igre, isječci iz raznih reklama, informacije o zaduženosti zemalja MMF-u i IMF-u, po nebu slike gomila smeća, sa strane je tekst Manish Jaina - Povratak kreativnosti iz ready-made svijeta-. Žive skulpture, tj autorice nose svoje kreacije, lijevo - Money makes the world go round- i desno -Glamour-


U današnjem je svijetu apsolutno sve podređeno novcu i konzumerizmu.
Preporučujem upravo izdanu knjigu Karmen Lončarek : -Krema protiv smrti -. Izvadak iz priče- Vitamin beeeeee :
- Revolucija je iznjedrila potrošačko društvo, donijela nam je i demokratizaciju ljepote : svatko može, a time je i obavezan, biti lijep. Također nitko nije dovoljno lijep a da njegov izgled ne bi bio potrebit dodatne investicije, bilo u vidu poboljšanja, bilo u održavanje. Medicina je pak toliko napredovala da više niti jedan čovjek nije zdrav. Time je postignuta svojevrsna demokratizacija ne-zdravlja. Dakle, svatko može, a time i mora, biti još zdraviji….
U ljekarnama se sve više viđaju police s oznakom - Zdravlje i ljepota- jer je u svijesti potrošača između ta dva pojma izgrađen znak jednakosti. Na tom znaku jednakosti počiva milijarde dolara teška i nevjerojatno unosna grana farmaceutike, industrija vitaminskih i mineralnih preparata…..- zatim slijedi nutriceutika, pa kozmeceutika. Na svim propagandnim materijalima smješe se ljepotice i ljepotani, glatka depilirana mišićava bez trunke sala tijela, besprijekorni ten, bijeli zubi, zdrava lepršava kosa…..sasvim dovoljno da budemo nezadovoljni sobom, svojim tijelom, svojim zdravljem…dodatnoj frustraciji priključuje se nezadovoljstvo prostorom u kojem živimo i spavamo, nedostatkom para da si priuštimo sve prestižne atribute za biti lijep, zdrav, uspješan, poželjan. U pornićima (nije da ih gledam, digod nas na proslavama prijatelji domaćini-neću ih imenovat, počaste tim specialiteteima), koji pretpostavljam služe za seksualnu stimulaciju i edukaciju gledamo beskrajne radnje in and out, up and down, front and back...spolovila lijepa, izbrijana, vagine, falusi i anusi kozmetički obrađeni, obrezani, koža izbjeljena – Bože, ko će se pogledat u ogledalo i ko će me uopće pogledat a kamoli poželit ako ne izgledam tako… ili kako ću uopće obavit radnju ako mi nije ako ne batina, a onda barem 20 cm.
Za sve nedostatke ima lijeka i to u upakiranim prodajnim katalozima, luksuznim magazinim :
izgubiti kile, povećati, smanjiti, podići, spustiti, izmjeniti, uljepšati...
Po pitanju ostalih proizvoda za postizanje sreće i zadovoljstva isto……..tekstilna industrija, modna industrija, prehrambena industrija. Važno je biti u trendu, odreći se svega radi osjećaja slobode u Dolce Gabana, Armani, Gucci, Max Mara i inim krpicama jer se zna koliko koštaju...isto se odnosi na auta, satove, parfeme, kozmetiku, naočale, mobitele....
Od prehrane se stvorila filozofija, nauka, umjetnost. Nije više dovoljno utažiti glad i žeđ. Često gledam kako ljudi jedu, koji je to užitak. Neki jedu proždrljivo kao da im je to zadnji obrok u životu, neki mljackaju, pjevuše, ispuštaju razne zvuke, podriguju, štucaju…najviše mi smeta kad pušu na nos ko lokomotiva jer nemaju vrimena udahnuti na usta.. čini mi se, evo, sad će svršit !
80 % konverzacije se vrti oko hrane, to je najdraža ljudska tema … što i gdje kupiti, kako pripremiti, u kakvom posuđu, je li zdravo…u koje restorane treba ići… u one skromne, neugledne, domačinske sa porcijom, zanahranit3čovjeka ukusne hrane, koja košta manje nego da je doma pripremimo, važno je najesti se, ili ušminkana razvikana mjesta sa malim umjetničkim hrpicama neprepoznatljivih kulinarskih dostignuća koja koštaju ko mjesečna hrvatska plata, važno je biti viđen i barem ti nitko ne rokće od sladostrasti za uhom… nego ti konobar stoji nad glavom ko anđeo čuvar, pa to zaliti s bocom vina koja košta još jednu mjesečnu plaću…..dobro je da je tako, kako se hraniti je bezbolna tema, a uvijek nešto naučiš. Što zapravo jedemo, kako se hranimo, jesmo li ovisni o hranu i piću…
Istočnjaci su i ovoj sferi tjelesnog daleko ispred, tj. iza nas. Zdrava prehrana je jedna od tradicionalnih imperativa za zdrav organizam. Princip yin-yanga je definitivno istinit, kako održati čovjekov organizam u stanju zdravlja postaje ključno pitanje u današnjem trenutku ne samo za individue već za cijelo društvo. Tradicionalna medicina se srećom održala i sve više se probija na zapad prateći i duhovna učenja. Što će tim zemljama učiniti globalizam, pretpostavljam... Već sada je teško pronaći oaze prirodnog življenja, tj. življenja u nezagađenoj prirodi bez supermarketa krcatih ready-made industrijskih i konzerviranih proizvoda.
Nisam pesimista i nije sve tako crno ali često razmišljam da bi uz civilizacijska bon-ton ponašanja u području prehrane trebalo zakonski zabraniti slobodu izbora što konzumirati, zabraniti uzgoj i proizvodnju štetne hrane i nusproizvoda.
Na Bitefu sam odgledala odličnu predstavu - Priča o Ronaldu, klaunu iz Mc Donaldsa -.
Moja Vesna je nakon 10 min izašla van od zgađenosti. Obrazloženje : Što će meni netko soliti pamet na ono što svi znamo. Dosta je publike izašlo do kraja predstave. Ja izdržala dva puna sata. Malo sam se naljutila na Vesnu jer te fore su mi znak arogancije.
Prvo ako sam u stanju sjediti na klupi satima i promatrati ljude i život oko sebe, kako neću predstavu koju sam platila 20 Eura. Zašto su izlazili… jer se čovjek prikazivao u najgorem izdanju. Teško je suočiti se sa svojim slabostima. Za neke malo isfurana tema – konzumerizam, za mnoge preslik današnje situacije o kojoj ne razmišljaju, ne žele razmišljati, ne žele znati ili je nisu svjesni. Pri obradi teme « Put ka slobodi « u Maltovoj radionici sam apsolvirala konzumerizam, antiglobalizam, antiimperijalizam tako da nisam očekivala neke nove spoznaje, ali način na koji ljudi putem umjetnosti upućuju poruke nikada ne zaobilazim niti propuštam.
Režiser Aregentinac Rodrigo Garsia, i teatar La Carniceria iz Madrida surovo i vulgarno
osuđuju globalizam, kapitalizam i Ameriku kao generatora sve veće zemaljske truleži.
Gledatelji se suočavaju sa dugim sekvencama, prvo narativno zatim vizualno, u kojima se polugola tijela uvijaju po sceni koja postaje sve odvratnija- na podu se gomilaju mlijeko, sokovi, hamburgeri, kečapi, majoneze i tipični proizvodi sa polica svjetskih marketa koji izgledaju bezazleno ali koji, u stvari, mnogo što prikrivaju. Osjetio se i miris - ne znam ga definirati- nekave kiseline, je li se radilo o kakvom dezinfekcijskom sredstvu, kemijskoj reakciji pomiješanih tekućina ili želučanoj kiselini, ne znam.
U predstavi se govori o čovjeku kao robu svoga tijela, robu svojih poriva, robu svojih želja, robu svojih navika, robu svojih ovisnosti, robu stvarima. Također o svjetskom poretku, eksploataciji čovjeka, o jednoj naciji koja ima želju da vlada planetom, a i o izdaji na svim nivoima, počevši od naših političara do naših osobnih izdaja u svakodnevnom životu.


Stage na početku predstave.
Na sceni se pojavljuje jedna porodica kroz koju gledamo dobar dio povijesti licemjerja u zemljama poput Argentine, gdje je siromaštvo sve veće a nastalo je kao rezultat promišljenog uništavanja privrede. Tu ima riječi i o mučenju, proganjanju i raznim neslobodama.
Predstava zapravo počinje s pričom trojice glumaca, duhovito i bezazleno pričaju o pubertetskim danima u provinciji, prvoj ekskurziji u životu i to u Barcelonu, nakon razgledavanja ogladnili i doživljavaju prvi susret sa Mc Donaldsom, tj Happy meal-om.
Slijedi vizualni doživljaj organske sreće…glumci se svlače, žderu, gutaju, piju .. polivaju se mlijekom, colom, i raznim tekućinama…. crveno svijetlo, na velikom ekranu snimke crijeva i onoga što se događa u želucu uz vrlo glasne zvukove koje želudac proizvodi pri probavi…
počinju se trzati, valjati i bacakati po podu, polijevati tj. strastveno uživati u vlastitim i prolivenim sokovima…scena je impresivna i pokreti tijela kao u modernom baletu vrlo zahtjevni, hrana i tekućina vrca na sve strane i doprinosi tom kaosu od slasti, strasti, svjetla, zvuka…zatim opet slijedi bezazlena svakodnevna priča iz života…o strahovima, fobijama, jelu, druženju uz jelo.. dobar mi je dio priča jednog glumca kojega nerviraju iznimke koje se ne uklapaju u ustaljene navike…pozoveš društvo na večeru, potrošiš, potrudiš se, serviraš besprijekorno, sve teče cool i super dok neka persona ne kaže… ne hvala , ne jedem meso…ili salatu, i ode večera i druženje u p. m. , svi počinju raspravljati o tome zašto ne jede, ko jede, ko ne jede … (što je istina, dok sam bila na makrobiotici izbjegavala sam zajedničke večere jer bi se veče svelo na raspravu o mojoj prehrani, i ode tuđi rođendan u p.m.)
Nakon svakog verbalnog intermeca koji bi skoro uvijek završavao u Mc Donaldsa slijedile su scene žderanja, prolijevanja, pijenja, riganja, i valjanja po sve većoj gomili hrane na pozornici. Najbolja vizualna scena koju smatram vrhuncem imaginacije je bila nakon priče o razvikanim prestižnim markama, eksploatacije radnika pri proizvodnji tih istih skupih proizvoda u nerazvijenim zemljama. Glumci se opet svlače, rasvjeta je normalna, svaki na sebi zaneseno i koncentrirano nekim crnilom crta loga poznatih marki i počinje preslikavanje s tijela na tijelo…npr. jedan koji je naslikao Nike logo prilazi drugome i pečatira znak na bedro… tako sva trojica crtaju i preslikavaju znakove jedan na drugoga na različitim dijelovima tijela, koreografija je savršena, zapravo contact dancing .. i kad se zadovolje i ukrase svim poželjnim markama, na kraju su izgledali kao istetovirani po cijelom tijelu, samodopadno i zadovoljno se gledaju, počinje ludo dobra tehno muzika, crvena pršteća svjetlost
( vodena projekcija, tj. osvijetljene sitne čestice vode) na cijeloj pozornici, strobo light i njihov tehno ples – ako je netko pokušao zamisliti ekstazu uz extasy - to bi bilo to. O drogama nije bilo riječi ali slika i poruka je bila više nego jasna.
Izdvojila bih tekst pri kraju predstave koji govori klaun, tj. zaposlenik Mc Donaldsa u uniformi klauna:

Ne znam što mi je u gorem stanju : glava ili stomak…..
....opisuje što hrana čini mozgu i organizmu…
Nije istina da se Eskimi hrane onim što ulove ispod leda. Otvore konzervu graha i smažu je.
To su Eskimi koji se noću krčkaju u svojim prdežima i zagrijavaju krevet.
Kao što se Evropljani krčkaju u moralizatorskom naklapanju.
Kao što se Amerikanci krčkaju u vlastitom neznanju.
Kao što se političari krčkaju u vlastitim obećanjima.

Zbog toga mene zanima odnos onog što se jede i onog što se misli.
Odnos stomak-glava je u osnovi gaziran odnos, a uspostavlja se podrigivanjem izazvanim gasom koji iz konzervi kreće u glavu, a izlazi kroz usta.
Prepoznaje se po zadahu iz usta i prdežima.
Ali najviše po mirisu iz ušiju. Možda to ne znate ali jedan od najneprijatnijih tjelesnih mirisa
izlazi iz ušiju.
To je znak da je nešto trulo u mozgu.

Zatim na kraju predstave :
-Ovo je jedan -happy meal-, ajde da ga analiziramo. To je surogat zelene salate, surogat paradajza, a posebno ovaj tvrdi, okrugli komad mrke boje što izigrava pravi komad mesa. Tome treba dodati žute i crvene tečnosti čije formule ne sadrže niti trag senfa ili paradajza. Zatim ta eksplozivna smjesa svih nabrojanih elemenata izaziva veliku količinu štetnih gasova kod djeteta koji ga unese u sebe, uz prateće podrigivačko- moždane posljedice. Onaj ko to pojede više nikad u životu neće moći razmišljati kako treba.
Ozbiljno sam razmišljao da djeci sipam mišomor u happy-meal. Jebiga, bolje da brzo umru, nedjeljom, nego da cijelog života tumaraju s trulom glavom punom odvratnosti, tj. kužnih i ružnih misli.
A ja, ono što naumim, pazi se, ja to i napravim.
Obično ljudi svašta naume, a od toga ništa ne urade.
Ili razmišljaju o strašnim stvarima, a na kraju uvijek urade ono što je pristojno.
Razmišljaju ubiti šefa, a posluže ga kavom.
Razmišljaju da preskoče šipku na ulazu u metro, a kupe kartu za deset vožnji.
Razmišljaju da abortiraju, a na kraju se riješe roditi.
Razmišljaju da glasaju za krajnju ljevicu, a tu nedjelju prespavaju.
Razmišljaju da konačno postanu homoseksualci ili bar biseksualci, a na kraju cijeli život prespavaju sa kitom uz jednu ribu.

Kupio sam 30 kila mišomora, obukao odijelo klauna, ali…. jebiga, usput sam se predomislio.
Pomislio sam da na sve treba gledati pozitivnije.
Bolje je jesti nedjeljom happy-meal, nego pušiti kitu.
Ako ti je 9 godina i živiš u Lisabonu, ideš u Mc Donalds svake nedjelje.
Ako ti je 9 godina na Kubi, pušit ćeš kitu nekom talijanskom turistu.
Ako ti je 9 godina i živiš u Briselu, nedjeljom ideš u Mc Donalds.
Ako živiš u Boliviji, ideš u rudnik rintati za Amere.
Ako ti je 9 godina u Firenci, nedjeljom ideš u Mc Donalds.
Ako živiš u Africi, nedjeljom šiješ lopte za Najki.
Ako ti je 9 godina u Njujorku , nedjeljom ideš u Mc Donalds.
Ako ti je 9 godina i živiš u Tajlandu, nemaš druge nego da te guzi neki Australijanac.

A onda su dva aviona otpuvala dva nebodera i svijet je bio zapanjen.
Vjerski motivi su samo još jedna laž.
Vjerujte u političku propagandu isto kao što vjerujete u reklamu Danone-a.
Jedna država misli da može sravniti Hirošimu, ekonomski uništiti Argentinu, bombardirati bilo koji komad zemlje i proći nekažnjeno.
A šire suprotnu propagandu : izjavljuju da su žrtve.
Vojne trupe, donnat's trupe, big mac trupe, levi's trupe, nike trupe, philips trupe, holivudske trupe…
Kakvi smradovi…..


Scena pred kraj predstave -Priča o Ronaldu, klaunu iz Mc Donaldsa-

Izvinjavam se ako je nekom mučno poslije ove priče ali to joj je i bio cilj. Zato su mnogi i napuštali predstavu.

I sad se ja pitam nakon provedenog dana nad PeCom zašto pišem o ovome. Umjesto da sam obavila nešto od mnogobrojnih predsezonskih poslova. Moj me zabrinuto pogledava, a ja se vadim da me boli pa ne mogu ništa radit.
E, zašto sam o ovome ? Ima bit da malo očistim zagađeni mozak što bi svatko trebao s vremena na vrijeme raditi. A sutra planiram gladovanje, tj. kukicha day, da očistim i organizam. I zato što mi nije svejedno. I zato što nisam više mlada i lijepa. I zato što nisam više zdrava. I zato što nikad nije kasno mijenjati sebe. I zato što bi mijenjajući sebe možda mogli promijeniti poredak stvari i pojava.
I nije bitno hoćemo li to definirati kao slobodu ili neslobodu, ili lišavanje trenutnih prolaznih užitaka.
Bitno je jesmo li svjesni slobode izbora ipak uletili u mašinu ( jer tako je lakše) kojom netko drugi upravlja a nas poziva na odgovornost.

SISTEM / 1

Funkcioneri ne funkcioniraju.
Političari govore ali ne kažu ništa.
Glasači glasaju ali ne biraju.
Informacijski mediji dezinformiraju.
Škole uče neznanje.
Suci osuđuju žrtve.
Vojske ratuju protiv svojih sunarodnjaka.
Policija se ne bori protiv kriminala jer je previše zaokupljena čineći ga.
Bankroti se socijaliziraju a profiti privatiziraju.
Novac je slobodniji od ljudi.
Ljudi služe stvarima.

Eduardo Galeano.

P.S.
Vezano za naziv posta, zaboravih napomenuti da sam pokušala pisati o optimalnom i prosječnom ljudskom porivu i ponašanju gdje čovjek samo snagom volje i svoga htijenja može kontrolirati ugrađene nagone svog tjelesnog biće. Poseban post bi se mogao napisati na temu -biti ili ne biti gladan, jedan od najvećih strahova kod ljudi slabe volje je strah od gladi tako da je ujedno i jedan od najvećih motivatora za život ( strah od gladi je ugrađen u većinu ljudi koji su silom prilika gladovali, npr. naši roditelji u 2.svj. ratu, današnjim penzićima je najveća briga što ima u frižideru i što će se kuhati, a crni kruh ili integralne žitarice i sjemenke jedu samo sirotinja i ptice.)
U stanju gladi dolazi do poremećaja u sistemu, bude se pravi životinjski instinkti i čovjek je u stanju ukrasti, ubiti, zaklati.
O karakteristikama ljudske izdržljivosti, potencijalima, također nisam. Zaboravila sam jednu jako važnu stvar a to je odmor organizma i neophodno spavanje. Ako netko ima podatke o izdržljivosti organizma bez hrane, vode i spavanja može priložiti.
Poznato je da se čovjek za razliku od životinje pari kad mu nije vrijeme i hrani kad nije gladan. Poznato je i da se može bez sexa, protok ili višak energije se može preusmjeravati raznim tehnikama ili radom, može se rješavati i samozadovoljavanjem u okviru svoje intime. Gladovanje je čak i poželjno za čišćenje organizma koje je neophodno za opće zdravlje, ostavlja prostor za duhovni razvoj- čitaj o životima jogija i raznih prosvjetljenih bića, svećenika, Buda je No. 1, kažu da je iz Novog Zavjeta izbačen dio o Isusovom četrdesetdvodnevnom gladovanju u pustinji na kojoj se zasniva Breussova 42 dnevna dijeta.)
Moj rekord u nespavanju je 60 sati ( mlado-ludo) nakon čega sam počela dobivati halucinacije. Izdržala sam 8 dana gladovanja, najteži mi je bio drugi dan, poslije nije teško i osjećaj je fantastičan.
Mogla sam produžiti ali je došao Božić a kolačima koje sam pekla nažalost nisam mogla odoliti- što čine naša osjetila. Vezano za osjetila, čitala sam da pri dijetama pomaže jesti zatvorenih očiju i začepljenog nosa jer tada ni čulo okusa ne funkcionira. I da je pri gladovanju najteže odoliti mirisu pice.
Nije strašno gladovati i nije čudo da ljudi često prosvjeduju ( vidi Glavaša) da bi sa aktom gladovanja postigli određene ciljeve.
Sueskind u Parfemu odlično opisuje život čovjeka u životinjskim i ekstremnim uvjetima.
O zdravoj hrani također nisam, o tome pišu drugi. Preporučujem makrobiotiku.

I vezano za hranu, među mnogobrojnim prilozima koje primam od Anke Makaranke ima jedan koji upozorava roditelje na prehrambenu kemijsku bombu, jedan dječak u Južnoj Americi je umro jer su mu eksplodirala crijeva, pojeo je Mentos bonbon nakon čega je popio Coca-colu.

ponedjeljak, 14.05.2007.

Biti slobodan 1. dio

Strah

Jednog sam jutra dobio zamorca. Donijeli su mi ga u krletki. Otvorio sam vrata kaveza.U sumrak sam se vratio kući i našao zamorca kako sam ga ostavio:šćućuren uz rešetke drhtao je od straha od slobode.

Eduardo Galeano

Jesam li slobodna, lažem li sebe kao većina kojoj ne pada na pamet da si postavlja to pitanje.
Koliko sam rob potreba svog tijela, svojih navika, svojih osjećaja, svojih percepcija, svojih želja za afirmacijom, uklapanjem u nametnute društvene standarde, svojih potreba za posjedovanjem kako stvari tako i ljudi, koliko sam uopće sigurna u ono što želim biti, živim li sa nekim višim ciljevima od pukog postojanja, umišljam li da svjesno doprinosim svijetu oko sebe ili je sve samo zadovoljavanje mojih tjelesnih, duševnih i duhovnih potreba. Koliko sam neslobodna u odnosu sa bližnjima, koliko sam slobodna u potpunom realiziranju sebe kao ljudskog bića. Što mi to znači osjećati se slobodnom. Što čovjeku znači osjećati se slobodnim.
Slobodu izbora ??
Sloboda se kako god okreneš uz milijun ispisanih definicija zapravo svodi na to. Na izbor. Sve slobode za koje se čovjek izborio i koje ugrađuje u društvene sisteme znače puno a istovremeno individualno ništa. Jer ne doprinose osjećaju individualne slobode. Vrlo često znače upravo suprotno, podvrgavanje kalupima, normama, okvirima, kavezima.
Jesmo li zamorci u igri koju sami smišljamo i kolektivno igramo ? I drhtimo od straha od pomisli da mijenjamo igru.
Freedom's just another word for nothing left to loose…..u mladosti mi se sviđala ta misao, bila je put ka oslobađanju od boli, patnji, prolaznosti, jer žudnja za životom rađa samo patnju i bol zbog prolaznosti i kraja, značila je ne vezivanje za materijalno, duševno i duhovno, možda put u budizam, prvo se osloboditi potreba tijela, kontrolirati instinkte, zatim kontrolirati osjećaje tj. oslobađati ih se, ne vezivati se ni za što i ni za koga, pronaći put za oslobađanje putem ispravnih nazora, ispravne namjere, ispravnog govora, ispravnog djelovanja, ispravnog življenja, ispravnih napora, ispravne pozornosti i ispravne meditativne sabranosti. Težak put kojim samo rijetku krenu a još ga rjeđi dostignu. Put ka ispravnosti iz koje se rađa duhovna sloboda je zapravo lišavanje svega satkanog u našoj prirodi, tj. trajnosti našeg bića. Borba sa samim sobom, sa ugrađenim i naslijeđenim instinktima koji vladaju našim tjelesnim bićem, borba sa potrebom za zadovoljenjem tih nagona. Kad se u to umiješa emotivno biće, osjećaj ugode, potreba za osjećajem sreće nastaju pravi problemi gdje ljudi postaju puno gori od životinja, monstrumi koji su sposobni za nezamisliva zlodjela. Većina ljudi se rijetko uzdignu do duhovnih sfera slijedeći ugrađenu intuiciju. Tu potrebu zadovoljavaju poštujući razne Bogove, slijedeći razne vođe ili učitelje što im opet ograničava slobodu za slobodno djelovanje. Sreća da je tako jer bi se svijet pretvorio u klaonicu.
Slučajem okolnosti sam se temeljitije zabavila temom –biti slobodan- u sklopu Misaone radionice MALT-a jer su srednjoškolci to željeli. Marija Tvrde i ja smo bile zatečene neznanjem članova koji su pohađali radionicu. Shvatljivo je što su tražili tu temu jer mladi u tim godinama osjećaju odsustvo slobode zbog neiživljenosati života, želje za kršenjem pravila i ispitivanjem svojih granica. U ulozi «učiteljice» kao me Osejava iz zezanja zove, nakon puno utrošenog vremena u proučavanju gotovo svih područja koji se bave fenomenom slobode, povijesti, književnosti, filozofije, sociologije, psihologije.... odlučila sam se za antropozofski pristup temeljen na Steinerovom učenju jer mislim da najtemeljitije obrađuje temu, a trojna definicija čovjeka kao tjelesnog, duševnog i duhovnog individualnog i društvenog bića, mi je bila dobra podloga za analizu po tim područjima.

Prvi dio : Slobode vezane za tjelesno biće
Čovjek- najsavršeniji živi stroj, sistem spojenih posuda koje mimo našeg htijenja funkcionira na najsloženiji način koji uz sve moguće intelektualne i naučne napore nismo uspjeli sagledati.
Nedavno mi je prijatelj preporučio knjigu : «Koji kurac uopće znamo ?!», jer govori o skromnom korištenju čovjekovih potencijala, navodno koristimo samo 3% kapaciteta mozga.
Pretpostavljam da smo približno toliko i saznali o stalno promjenjivim i novim naučnim
«istinama» o prirodi i životu.
Ugrađeni životinjski nagoni – ne znam zašto ljudi seksualne nagone i neophodnu potrebu da hranom i pićem održavamo organizam, nazivaju životinjskim nagonima, ali nek bude tako.
Novi život se rađa…..koja prekrasna rečenica, koji složen put do novog života. Koje čudo od prirode. Seksualnost, dva antipoda- muško-žensko, razlike, prava, slobode, magične sile privlačnosti, nejasni razlozi za vječnu borbu za energiju i dominaciju, čisti nagon, davanje, primanje, ljubav, sreća, patnja, sex, orgazam- mala smrt.
O ljubavi napisane tone riječi, snimljeno masu filmova, svaka vjera se bazira na njoj bez da se spominje seksualni nagon kao čovjekova prirodna potreba. O ljubavi se priča svuda i uvijek, o sexu samo kroz zajebanciju. Ili u knjigama psihologa i psihijatara. Ili na ležaljkama u njihovim ordinacijama. Ili promatrajući zatočene u luđačkim košuljama ili iza zatvorskih rešetaka.


MALA SMRT
Ljubav nas u najvišoj točki svog puta ne dovodi do smijeha,jer je vrhunac rezultat borbe;
u najvišem i najdubljem trenutku iz nas izlaze krici i jecaji, izrazi boli, ma koko bili ushićeni, što nije uopće čudno kad bolje razmislimo, jer rađanje je radosna bol. Mala smrt je izraz koji Francuzi koriste za klimaks zagrljaja koji nas spaja isto koliko nas rastavlja, koji nas pronalazi kao što nas gubi, koji je naš početak kao i naš kraj. Nazivaju to mala smrt, jer veličanstveno je i strašno rađati se i umirati istovremeno.
Eduardo Galeano

Je li slodostrašće, klimaks, ekstaza ono najviše za čim tijelo žudi ? Je li to neophodan osjećaj za realizaciju ljudskog bića ili nešto oko čega se razvila propagandna mašinerija – kako zabrana tako i stimulansa, i uputa za postizanje sreće u zagrljaju suprotnog ili istog spola.
Istočnjaci imaju prirodan i razuman pristup seksualnosti – za održavanje zdravlja i prirodne ravnoteže organizma neophodna je prohodnost energije kroz sve čakre. Zapad je sa Kršćanstvom prokleo čovjekovu prirodu i otuđio ga od tijela. Pobrkao urođenu čovjekovu prirodu sa duševnim i duhovnim životom, propisao nebulozne, kontradiktorne norme i pravila ponašanja, moralne kodekse koji se licemjerno krše i od samih vjerodostojnika.
Koliko smo danas slobodni po pitanju seksualnosti ?! Ljubavna i seksualna veza se ozakonjuje brakom i tek odnedavno se priča o zlostavljanju. U krike i urlike zabavljenih sexom se ne smijemo miješati a i nismo sigurni o čemu se radi. Uglavnom smo zaokupljeni borbom za slobodu izbora u sklopu civilizacijskih prava i sloboda, i mijenjanjem ili propisivanjem zakona. Prave uzroke sve češćih perverznih seksualnih zločina zapravo ne analiziramo nego propisujemo nova pravila i zabrane, kolega na poslu ti više ne smije namignuti, ne smiješ uslikati neko slatko dijete na plaži ...sumnjiv si perverznjak. Postajemo paranoični ne bez razloga i distancirani od problematike bez opravdanja. Istovremeno susjed dobre mi prijateljice pokušava silovati njenu lako retardiranu kćerku, otac ga zatiče golog nad kćerkom, sve policijske radnje i uviđaj se obavi propisno… evo skoro će godina dana, čovjek ne samo da šeta gradom slobodan i mimoilazi se sa njima na stepenicama, već radi kao tajnik u osnovnoj školi gdje mu je supruga direktorica. Nitko u društvu ne reagira osim novina jer to je vijest.
O kakvim društvenim slobodama, pravima i zakonima govorimo. O kakvom moralu. O kakvoj prirodi
čovjeka. O kakvom društvu.
Jučer mi stiže mail od moje Line, tj. peticija za zaštitu djece, među navedenim slučajevima u Cape Town-u šestoro ljudi silovalo 9 mjesečnu bebu.
Gadi mi se i spominjati svakodnevne bolesne primjere seksualne abnormalnosti. Michel Houellbecq se bavi problemom otuđenosti i seksualnosti. Za većinu ljudi koji se nisu spremni suočiti ni sa vlastitom seksualnošću on je perverzan, bolestan, kontroverzan jer o tome je nepoželjno pisati otvoreno osim u crnim kronikama. Ne znam je li koja hot-linerica do sada objavila knjigu perverzija koje opsjedaju ljudsku maštu. Sposobnost imaginacije je slijedeća ljudska sposobnost.
U školama obavezan vjeronauk, čuvaj himen, no sex do braka, ne prosipaj svoje sjeme uzalud, a klinci uredno idu u crkvu i troše se ko zečevi. Što i nije loše za tjelesno i mentalno zdravlje ali što takvo licemjerje i život u laži čini duševnom i duhovnom biću oslikava se na sve većoj nesposobnosti da živimo u zdravim zajednicama poštujući životne partnere. Ili djeca potiskujući svoju seksualnost postaju potencijalni seksualni zlostavljači ili zlostavljani. Nečesto postaju bolesne emocionalne i moralne nakaze koje ne znaju kontrolirati svoju prirodu. Dok cijela zemaljska kugla raspravlja o multikulturarnosti, načinu provođenja rodnih, rasnih, nacionalnih, vjerskih sloboda i prava, u školama još uvijek nema seksualnog odgoja da učimo djecu da se suoče sa svojom prirodom, da je prihvate s radošću i ljubavlju i osjećajem slobode, tj. da ih odgajamo kao zdrava seksualna bića. Jer roditeljski
odgoj očigledno nije dovoljan.

Nastavak 1. dijela o slobodi čovjekovog materijalnog bića slijedi.


Razmišljam o bloganju i pisanju. U jednom intervjuu u Feralu ili Zarezu sam pročitala
odgovor na pitanje : Kako prepoznajete dobar tekst u moru blogerske « književnosti» ?
Kaže tip otprilike ovako- pročitaš jednom pa se nakon sat vremena pokušaš sjetiti što si pročitao, ako se sjetiš-pročitaš još jednom, pa ako zapamtiš barem jednu rečenicu to bi mogao biti dobar tekst. Ovo ja analiziram svoje beskrajno pisanje nadugo i naširoko. Da mi je do književnosti potrudila bih se više jer sve se može sažeti, u mene je to baš kao što kaže Galeano sentipensante,osjećati-misliti bez književnih pretenzija.

Milord55 piše nevjerojatno a ima samo nekih dvjestotinjak ulaza na blog. Toplo ga preporučujem ljubiteljima književnosti. On bi sve ovo gore sažeo u 50-ak riječi.

SUDBINA

Dojedan od nas je ranjen tugom, od zagorčanih voda, i ne zna dignuti mir sa zemlje.

Jer svako tijelo je trava i gori od dvovlašća, i život biva sama neobavljena smrt.

A žuri maj pred kiše, venu makovi, zanosno nebom gazi sunce, sjajući jasno u svojoj volji, mudrosti i vječnom delanju.


Lina Rica : Heart 2 heart

srijeda, 09.05.2007.

Nema vise Ane

Nema više Ane ( Mirko) Veličković.

Hvala na molitvama.

Molim Vas ne osjećajte se dužnim upućivati riječi žaljenja i utjehe. Ja ih nemam i ne nalazim.
Osim da opet molim da Kristina i obitelj nađu snage za daljnji život bez nje.

Učinite nešto što svi zaokupljeni svakodnevnim životom zaboravljamo činiti jer mislimo da je sigurnost u prometu kao javno zdravstveni problem posao državne politike koja propisuje zakone o sigurnosti prometa. Slučajno sam danas pročitala izvrsnu knjigu Karmen Lončarek
« Krema protiv smrti i druge priče «. U priči «Vozi i pusti umrijeti» ona izvrsno analizira problem – saobraćajni udesi su top poželjna tema svih novina i medija …» pogibija mladog motorista, prevrtanje zapaljenog automobila, vatrogasci, rezanje lima, plava svjetla, vriskovi, krv i rasuti mozak na asfaltu-o, da. To, to..i još toga! Slijede bezbrojne osmrtnice na kojima će posljednji pozdrav mladom pokojniku isporučiti cijelo njegovo društvo…. Potom, tople ljudske priče o poginulima, ispovjedi ucviljenih obitelji, iznevjerene nade i uništena budućnost; zagipsani preživjeli suputnik na traumatologiji redovito ispovijeda : Još ne mogu vjerovati da ih zaista nema…. »
Priče često neukusno idu puno dalje, analiziraju se životi, grijesi, karma, prokletstvo…. … Rijetko se u društvu kao i u novinama koje označavaju i osuđuju krivce izvještava o upotrebi sigurnosnih pojaseva, obaveznim kacigama, o značaju sigurnosnih mjera, o opasnosti neiskustva vozača, o vožnji pod utjecajem alkohola ili drugih opijata. Rijetko krivci bivaju adekvatno kažnjeni jer se smatra da su dovoljno kažnjeni osjećajem krivice za uništene živote. Do, ne daj Bože, slijedeće nesreće…..
Zaneseni reklamama u kojima automobili lete, jure praznim cestama, često i odlete u nebo, tako ih i koristimo; prvo kupujući prestižne « zvijeri» od makina sa konjskim snagama koje po niti jednom zakonu ne bi smjeli isprobati ni na jednoj cesti. « Politika se laća medicine obično kad se uzburka mnogo osjećaja. No, i ono što prethodi udesu prepuno je osjećaja.
Sjajni crni motorkotač s kromiranim cijevima : zvijer među nogama vozača, gola snaga, brzina, sloboda, moć, adrenalin, afrodizijak, potencija… A tek sportski coupe cabriolet ? Ili crna limuzina zatamnjenih stakala ? «….
» No, tako je kako je; automobil je snažna emocionalna poruka koju vozač upućuje o sebi. Automobil je teritorij, utvrda, personifikacija, projekcija. Automobil pokazuje društveni status, materijalne prilike, uspjeh, životni stil, individualnost, mladost duha, dio je imagea, mamac za žene. Vožnja automobila daje nenadmašni osjećaj slobode, nezavisnosti, nesputanosti, radosti, užitka, životnosti-tim više što je vožnja brža. Nakon radnog tjedna na dosadnom i iscrpljujućem poslu popiti čašicu-dvije za opuštanje, sjesti za upravljač, turirati moćnu mrcinu pod haubom, pa nagaziti gas – ima li ljepšega ?
Uz vozača sjedi njegova družica ili najbolji prijatelj, ugođaj je sjajan, pomalo natjecateljski. Jer , svi ostali automobili koji gmižu cestom i zbog kojih se ne može brzati koliko bi se htjelo, ograničavaju slobodu i zazivaju na takmičenje.»
Da ne bih prepisivala cijelu priču naša je moralna dužnost preodgajati sebe i odgajati djecu učeći ih da poštuju život-kako svoj tako i tuđi, propisana pravila ponašanja i da izbjegavaju rizike.
Represivne mjere nikad neće biti dovoljno efikasne ako mi sami razumno i argumentirano ne utječemo na sve svoje bližnje da budu oprezni, da im stalno objašnjavamo i upozoravamo da automobili i motori služe isključivo « za prijevoz od točke A do točke B te da nisu prostor afirmiranja.»
Karmen Lončarek preporučuje pročitati programski dokument Svjetske zdravstvene organizacije o prevenciji ozljeda u prometu na web-adresi www.who.net.int/entity/world-health-day/2004/infomaterials/world_report/en/summary/_en_ref.pdf. kao temeljni alat za provođenje pozitivnih promjena u ponašanju vozača u kojem je opisano kako se izgrađuju nacionalne strategije za smanjenje broja prometnih udesa.

Zbogom draga djevojčice.

utorak, 01.05.2007.

Biti na falsoj proslavi

Grafit na jednom zidu u Bogoti :
PROLETERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE !
Ispod je netko dodao :
ZADNJA OPOMENA PRED OTKAZ !

Što to pobogu slavimo ?

PRVOMAJSKA


Kažu čovjek je ono što misli
na čijoj to top-listi,
linčina velikih muda
koji bi bili prvi bez rada i truda.

Kažu čovjek je ono što osjeća
što je to važno,dal se uopće sjeća,
po bespućima svijeta gazi
u samovarljivoj ekstazi.

Pa kažu,
čovjek je ono što čini i radi
dok njegova sudbina ovisi o vladi.

Ljudski ideali sad su samo sjena
podušila ih svjetska mijena :
demokracija-demoni + CIA
sloboda-ko više ima i da
jednakost-svakome po kost
bratstvo-brat bratu vo
jedinstvo-jedan za to od sto
pravda-ozakonjena nepravda
ili ako Bog da.

O slavnoj radničkoj paroli se zbori
ko o teškoj noćnoj mori.


Naći danas posa' nije lako
po tri faksa triba imat svako,
da bi od jutra rana
crnčio u Konzuma do kraja dana.

Ko danas radi
boji se gladi,

služi, rintaj, s crkavicom živi
s još manjom penzijom se pomiri.

Radnička su prava jalova nada
svuda samo kapital vlada,

taj monstrum nas sve više tlači
dok se čovjeku opet ne smrači.

Sve je manje truda
a sve više duga,

sve je manje rada
a sve više jada.

Ako mene ko za rad pita
za tu važnu temu,
zabole me kita,

nije mi to više fora
u invalidsku penziju se mora

od svitanja prvomajska rana
penzionerka sam Bogom dana.

Yupeeeeee !

Unaprid hvala na čestitkama, kolika će mi bit mirovina, javit ću kad saznam.

Nisam pjesnik, ovo je bilo iz cuga, doradit ću to malo bolje za sutrašnji pjesnički dvoboj UBS kontra DSL tj. Umirovljeničke Borbene Snage kontra Društva Salonskih Ljevičara. Tema : RAD !


U Zagrebu demonstracije – svaka čast, ima bit da naš sindikat u pelenama ipak nešto radi. Po ciloj Evropi također demonstracije, budi se istok i zapad, budi ser sjever i jug, koraci tutnje u napad, naprijed uz druga je drug. Kako mi je drago vidit zastave i parole.
Mašala proleteri ! Kubanci su me oduševili, drž se Fidel, čini se da će se narod i socijalizam održati i bez njega. Neće ko naši iz mraka trčati u blještavu svjetlost. Pa svi oslipili, zanijemili i ogluvili.
I čudnovata Hlo raspravlja na temu : Sve je manje truda a sve više duga ! Oće to kad se povijest briše. Nastane totalna amnezija pa se sve se uči iz početka. Ko bi reko da se sve plaća a dug vraća.


A u nas veselo. Najdraži momenat prvomajskih proslava mi je tradicionalna budnica s našom limenom glazbom. S poluzatvorenim očima sam direkt iz kreveta počela stupati, pa u piđami nastavila na ulicu da pozdravim meštra Aleksu Srzića i mladi brass band koji je izvrstan. Nisam ih stigla uslikati jer svirku počinju na kantunu od fratara, tj. 50 m od moje kuće. Kad su prošli, doma odmah stavila Skatelites da zagrijavaju prazničku atmosferu.

Svi na Rivu ! Kruha i igara narodu triba !


Nerazdvojni Mirko i Slavko već odlaze sa scene, garant se na kojoj livadici vrti janjac!

Stiže i O' moja Luce, tj. blogamimoga, da ne bi ta štogod propustila !

Naš šesni SDP dogradonačelnik, ima bit nevertobe gradonačelnik, Dragan Srzić, dijelio je sadnice lavande i ruzmarina bez osmjeha, a i ko bi na ovu političku situaciju u gradu,

a nasmijani podsvakucijenutobe gradonačelnik Siniša Srzić , crvene garifule, zna čovik posa !

ženski gradski zbor začinio svečanost pjesmom, All star band plesnom muzikom, a Mario Ančić igrom s mladim makarskim teniskim snagama,
,
od gužve se na Kačiću nije moglo prići, isprid općine plesali veseli penzići, ostali građani šetali bezbrižni. U našoj malomišćanskoj idili, na klupicama zadovoljni sidili.

Dakle od igara malo, a od kruha ništa.
Pa nazad isprid Skale sa dragim prijateljima guštati u šušuru i sićanju na dobra stara vrimena - Jadranka došla na proslavu iz Splita a Dragan iz Ljubljane.

Zatim brzo doma da janjetina ne izgori. Možda poslipodne i odemo na koju livadu opružit kosti.
Ako ne padne kiša.
Popodne kiša pala, ništa od livade. Nadam se da su se do tada svi janjci izili i malobrojna radnička klasa odmorila.


Dakle proleteri i ona većina nezaposlenih ili besposlenih,

SRITAN VAM MEĐUNARODNI PRAZNIK RADA !

jer bez obzira na razna stanja i svakodnevna s.anja :


P.S. Nad praznikom u gradu lebdi sjena, Anino stanje još uvijek isto.

<	svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?