pedeset+

četvrtak, 29.11.2007.

Biti gladan

Otkad sam se razbolila naučila sam puno o detoksikaciji, prvu godinu bila na makrobiotici, uspjela odgladovati čak 8 dana i trudila se « očistiti» barem jedanput mjesečno. Jer za zdravlje, naročito ako boluješ od zloćudne bolesti, je jako dobro očistiti temeljito crijeva da se toksini ne bi vraćali u organizam. Znam da se većina ljudi snebiva, zbunjuje, ne želi o tome niti razmišljati, a kamoli govoriti. I da je jedan od najjačih strahova - strah od gladi.
Neću u detalje, da Vam ne bude neugodno. Evo već treći dan gladujem jer mi se stomak dobro napuvao, najvjerovatnije od janjetine u subotu uvečer ( Maca je slavio rođenje unuke) koja je najteža za probavu. Hoću reći da nije lako. Naročito ako se ostali normalno hrane i kuhaju pa me mantaju razni mirisi. Dan prije prvog dana gladovanja sam uveče popila čaj od sena lišća. Ne gladujem totalno, prekjučer sam za ručak pojela smiksanu juhu od tikvica i brokolija, jučer puru s acidofilom, danas integralnu rižu začinjenu maslinovim uljem i đumbirom. Ostatak dana kad osjetim glad pijem čistu mlaku vodu, kukiča čaj ( sušene grančice zelenog čaja) ili kadulju.
Malo prije sam popila Colone pure – napitak na bazi lana koji sam nabavila iz Amerike, zatim zelenu glinu i sad polako pijem mlaku vodu jer treba popit što više vode. To Amerikanci zovu ---nagli skok- i preporučuju svima barem jedanput mjesečno. Iza toga slijedi klistiranje jer kombinacija lana i gline očisti želudac i crijeva ko metla. Ako izdržim gladovat ću i sutra uz Biottin Breussov sok ( dakle ništa čvrste hrane) koji ponekad i sama pripremam, ali ne da mi se gnjavit, kupila sam nekoliko boca u Splitu u DM-a - cijena 26 kuna dok u nas u apoteci košta 36. Zašto ovo pišem. Jer mi nije lako. Većinu dana ležim, bole me kosti – ne želim kad se čistim piti tablete protiv bolova, i vrlo mi je hladno, prošetam do balkona da vidim mace, pokraj kauča - zadnji Zarez, Uelbek - Lanzarote, Teofil Pančić - Osobeni znaci, Steinerova Filozofija slobode i zadnji Feral. Nemam koncentracije, čitam na preskokce, a i svako malo zaspim, pa mi se sve smiksalo u glavi, i radio, i TV, i ono što pročitam. A povirim i do blogosfere. Čak sam sanjala jednu pubertetsko erotsku bajku. Gospe draga, mislila sam je staviti na papir ili čak na blog, al nije primjereno gospođi sa 50+. Moj princ iz bajke je najviše sličio Gary Oldman-u , zapravo neka kombinacije njega i Daniel Day Louis-a, al imao je osmjeh William Hurt-a. Nije loš, zar ne ? Pokušavam nastaviti san , pa nek se pretvori i u sapunicu. Ne uspijeva mi.
Ujutro odmeditiram, al čini mi se neuspješno.
Pa kažu čovjek je duhovno biće. Ima bit da je za nas normalne ljude preduvjet da je želudac pun. Da bi mogao normalno mislit. Ili prazan bar 40 dana. Tu smo već na putu da postanemo sveci.
Bez obzira što je teško, moram priznat da se osjećam bolje, ponosna sam na svoju snagu volje, a i stomak se vraća u normalno stanje. Ako niste znali, kažu da je znak debljine kad od stomaka ne vidiš onu stvar. Dakle, to je cilj.



A kad izađem na terasu, mama- prozvala sam je Megi, i mališi me ovako - pravo u oči -gledaju. Ne zna se ko je lipši .

nedjelja, 25.11.2007.

Idemo dalje !

Evo rezultata u Makarskoj. A meni je nekako važnije ko je pobjedio u Makarskoj, jer to je odraz omjera snaga u Makarskoj - nešto kao urbano kontra ruralnog.
Ako skontamo da su svi adezejci glasovali ( jer zna se da oni svi izlaze na izbore ), ako ubrojimo glasove građana iz susjedne države koji su prijavljeni u Makarskoj i koji su vjerovatno i jučer glasovali u mjestima po BiH gdje žive ( kažu da je na Zelenci prijavljeno po 15, 20 članova na jednu kuću i da se nije moglo voziti od kolona auta koji su pristizali iz Hercegovine), onda možemo zahvaliti onima koji nisu glasali, a to je cifra od 6.887 vjerovatno pravih Makarana koji stvarno žive u Makarskoj, koji su puni kritike i gorčine na sve i svakoga, tj. na situaciju u Hrvatskoj, koji misle da su pametni što nisu glasali i koji se valjda nadaju da se stvari u državi mijenjaju bez učešća naroda. Rezultati su i dokaz da imamo vlast kakvu narod zaslužuje. Zapravo na ovaj način se i mijenjaju, a izborni zakoni prilagođavaju za daljnje pobjede. I omogućavaju razna neprirodna i nelogična koaliranja samo da isti ostanu na vlasti ili legalno nasilno preuzmu vlast kao što se dogodilo u Makarskoj.
Ma nadam se da ću bar gledat koju svježu facu u Saboru. Nadam se da je bar koji zeleni prošao, isto tako i ljevica.
Trebalo je našim pametnjakovićima prije izbora nacrtati da je svaki neglas - glas ADZ-u koji večeras u svom stožeru slavi i arlauče Paveliću i Juri i Bobanu. Pa malo skandiraju : Idemo dalje.. a onda se vraćaju Paveliću jer ništa drugo i ne znaju pivat. Šteta što u gradu nema žive duše, volila bih one što nisu glasali nagradit gledanjem i slušanjem te izborne pobjede.

HDZ je osvojio 3.434 glasa a SDP 2.990 , od ostalih najviše HNS - 402 glasa. Čestitam.

Ko to kaže, ko to laže da je Makarska crvena ? Ko to kaže da je Makarska grad i urbana sredina ?
Dobro je Denis Kuljiš analizirao našu populaciju i predvidio rezultate po izbornim jedinicama. A pola Hrvatske se našlo uvrijeđenom.

Što se tiče Makarske idemo dalje u prošlost. Jer na jednog gospodina kao što je dr Ivo Sanader ili naš dr Damir Mendeš, kači se na stotine papaka.

Još se ne znaju rezultati za cijelu Hrvatsku.

Nadam se da će se javit isti koji su komentirali prošli post .

Evo sad vidim stavili me na naslovnicu. Preporučujem da pročitate prošli post, je osobni pristup...ali....

petak, 23.11.2007.

Homopolitikus

Drži me štonokažuunas – prdec – od utorka kada me je moja prijateljica Ivna ( ona sa Lucinog bloga što sidi na klupi na srid Rive sa stinama sa Brača isprid sebe), toliko nasmijala da se još uvik nasmijem kad se sitim. Mislim da mi se od smija ukočio vrat ili sam istegla neku tetivu, jer me toliko boli da ja to ne znam opisat. ( Zbog toga sam i fascinirana sa blogerom ludlud – jer je neopisivo dobar u opisu bolova i onom što mu se događalo i događa.) Odgovaram danas mojoj onkologici Božićki na pitanje kako sam – reko neku noć sam mislila da ću od mantanja u glavi i bolova u vratu i ramenima umrit, pa me brine što će pisat na osmrtnici – umrla od duge teške bolesti ili – nenadano i mirno u snu.... ona se užasnula, a ja reko, ma zezam se, malo crnog humora ne škodi, onda će ona : a, je … ličila se, ličila 3 godine... i onda jebenti nenadano….Pa smo se smijale i dogovorile još jednu udarnu kemo terapiju. Idemo dalje !

E, priča Ivna kako joj već dvi nedilje ne radi kućni telefon, tj. otkad je prikačila novi PC na internet, sve kabele provjerila, i di će konačno nego u T-com. A i nju manta ulicom ko i mene. Napucan prostor, unutra krcato ljudi,
još je više manta taj sjaj i masa ljudi, stala i ona u red, kad ovi proziva : 87. Vrti se ona , šta je ovo ? Gospođa iza govori, gospođo, tribali ste uzet broj na ulazu....ma niko mi nije reka, a koji ste vi broj… ova govori i pokazuje 25…a prozva je 87… je…. ma daj ne zajebajite, ne mičem se ja iz reda i ništa ne uzimam. Došla ona na red, izvolte… ne radi mi kućni telefon… a je li kvar… a meni se čini da je …. a je li tehnički ? ne, nego psihički….
umrla sam od smija… al nastavlja on…znači tehnički… pa ne znam, nešto nismo bili u dobro zadnjih par dana… ajte doma i nazovite….kako ću nazvat kad mi telefon ne radi... pa, imate li mobitel… e neću, nego vi nazovite kas sam ovamo došla… dobro, ajte, doma, nazvat ćemo vas….I onda je isti dan zva meštar sa najtvrđim Č što je u životu čula, raspitiva se bez veze di stoji.. mislila ona sad će doć.. ali on je samo utvrđivao svoje poznavanje Makarske, jer i on je Makaranin, i jednim klikom na radnom mjestu uključio telefon. Posli provjerava, pita ona šta je bilo, kaže - nešto smo krivo spojili.
I sad ti budi pametan i snalazi se u ovoj državi i u novim tehnologijama. Reka bi po imidžu t-coma, lovi koju mlate i skupom i sofisticiranom marketingu da su tu sve intelektualci i genijalci. Važno da nam je Sanader svima obeća internet priključak.
Tako nam je i cila država takva, upakovana u lažne statistike i zagrebački velegradski sjaj a političari su najčešće krivo odabrane i krivo spojene sklopke. Ili nespojene, pa gluvih telefona puna država.
Takva nam i predizborna kampanja - bespoštedna borba za Sabor i održavanje ili stjecanje privilegiranih pozicija bez komunikacije , tj. sviranja u note koje narod želi čuti. Pročitala sam dosta toga na net-u, bidna Pusićka – što joj je tribalo onako finoj i pametnoj dami da otvara blog koji je posta poligon za prostakluke velikih domoljuba - zna se kojih.
Prije misec dana sam u beogradskom Yellow cab-u pročitala jednu lakonotnu kolumnu o političarima. Piše Jordan Cvetanović, naslov : Moć ima slabost. Pa kaže :
Oni drže svijet u svojim rukama. Oni utječu na svjetske tokove. Oni pregovaraju. Oni donose odluke. Oni lupaju šakama o okrugle stolove. Oni grade i ruše. Oni šalju avione. Oni se bore za prava životinja. Oni se brinu za globalno zatopljenje. Oni se keze fotoaparatima. Oni se neprestano rukuju. Oni nose skupa odijela i skupe satove. Oni daju kredite. ( ja nadodajem – i zadužuju države). Oni daju lanč pakete siromašnima. Oni emancipiraju necivilizirane. Oni sjede u najboljim ložama. Oni aplaudiraju odabranima. Oni vise na naslovnim stranama. Oni se ne skidaju s TV ekrana. Oni skreću i lijevo i desno. Ono što je najgore – oni najviše vole da se prave ludi kad znaju da su baš oni zeznuli stvar, samo zato što su se , eto , npr. tog dana umjesto za, našli ispod stola.
NA KOJOJ SI STRANI ?
Valjda vam je svima jasno da su političari uspjeli da se izbore za svoje mjesto pod suncem. I da im nije nimalo lako , jer, bože moj, desi se da se jedrenje mora prekinuti zbog konferencije za tisak. Ili da se partija golfa zamjeni rundom pregovora. Ko bi se na plus 40%, zamarao pričama izbjeglica, silovanih žena, zanemarenih heroja, nezadovoljnih radnika, siročadi, neuhranjenih, bolesnih, ožalošćenih, bijesnih, oštećenih, prevarenih, zakinutih, protjeranih, poniženih…Ajde, ruku na srce, jel bi vam bilo prijatno da morate stalno dokazivati da ste dobar čovjek, da nemate nijednu mrlju na biografiji, da niste ni mrava zgazili prije nogo ste došli na predizborni billboard, da idete tamo u onaj autobus dati krv, da nosite lopte i slatkiše klincima u sirotištu, da ne možete ko čovjek ni preljubu obaviti , da vas čuvaju i kad idete u WC, da zbog vas zatvaraju plaže, da morate primiti i ovog i onog, i što je najvažnije da se vlastite ideologije držite ko pijan plota jer birači su užasno alergični na promjene mišljenja.
Može se krivo protumačiti da ne znate što hoćete. Na ovu ili onu stranu.
FOTELJA SE OKREĆE
Vremenom, kako se sve mijenja tako ti politički kadrovi drastično počinju mijenjati svoje oblike. Nekad davno, u doba naših roditelja , baba i djedova, političari su bili tamo neki ljudi u sivim odijelima, koji sjede i puše u zatvorenim salama, idu ponekad u lov za ženama, i niko ne zna što oni zapravo rade. Pojavljuju se s vremena na vrijeme tek tako da se zna da su tu. E, sada je drugačije. Politika je postala nešto što je na prvi pogled jasno i uhvatljivo, međutim to je puno više od puke demagogije i valjanja programa i obećanja. Političari su htjeli ili ne htjeli postali ključne ikone svakog vremena, nosači zvona - predvodnici stada, koji moraju opasno paziti na to što prodaju, što jedu i što misle. Funkcija politike prestala je imati svoju suštinsku važnost i postala je stvar prestiža u smislu da običan čovjek može u svemu tome vidjeti samo blještavu vanjštinu moći koja se manifestira u obliku alfa mužjaka i ženki. Međutim ako se bar malo zadržite na nekom od njih, nekako je izvjesno da pomislite da su političari postali sjajna tijela, modeli koji paradiraju globalnom pistom i drže govore koji će u tom trenutku pospješiti i prolongirati mogućnost da se u fotelji koliko-toliko duže sjedi.
Tako ta obična stvar , ta tapecirana fotelja koja se ljulja svakom od njih, postaje simbol sveopće nadmoći – Ja sjedim, masa stoji !
SUDBINSKI ZID
Anne Leibovitz, je nedavno za potrebe jesenje kampanje modne kuće « Louis Vuitton « na zadnjem sjedištu automobila fotografirala bivšeg predsjednika SSSR-a Gorbačova, kako sjedi pokraj svoje torbe s najpoznatijim inicijalima na planeti. Što li drži u njoj ? Srp i čekić?
Bilo kako bilo politika dobiva potpuno drugačiji vid komunikacije i prelazi u neke sasvim nove vode – vode koje će, kao i do sada, uspijevati da biračima pomute sudbinu.


I baš su nam sili za vrat. Obavezni državni trošak koji samo raste, koji od njih stvara specijalnu nadklasu koja sve manje osjeća puls naroda i često priča o bidnoj nam državi kao da žive na drugoj planeti. Kako ih se rješit, kako dovest svježe, mlade, obrazovane, osviještene i angažirane snage, triba bi nas neko naučit, al ko ? Možda Norvežani, Finci, Šveđani- oni u parlament idu na biciklama i imaju plaću ko profesori, znači neki zlatni državni prosjek. Eno Francuzi dali predsjedniku 22.000,00 Eura misečno. Taman sličan omjer ko u nas, jedan saborski zastupnik u nas ima misečno ko ja penziju u godinu dana , a predsjednik Vlade ko ja u 2 godine.

I sad ja na brzinu pišem, u ponoć fala Bogu počinje predizborna šutnja, baš su nas izmaltretirali.
I mislim se za koga ću glasati. Nitko nije spomenuo ono što je meni važno:

O kulturnoj politici - nešto općenito i u svom stilu - samo SDP, nastavlja nelošu Vulićevu strategiju. Ostali baš ništa.
Svi opalili o mega projektima -mostovima, autocestama, sportskim dvoranama, a nitko o sigurnosti na cesti i broju poginulih, nitko o nefunkcioniranju pravnog sistema, o tome da auto ubojice, kriminalci, silovatelji, zlostavljači, lopovi po par godina slobodno šetaju do suđenja. I susreću se sa žrtvama svakodnevno.
Ma da je netko spomenuo da će narediti da se u autobusima koji voze tim budućim autocestama i mostovima stave ugrađeni WC-i u funkciju, glasala bih za njega. Di to ima da satima trpiš i onda ti u pola noći stane bus na 10 min, na minus 30 na nekoj jadnoj postaji sa po 2 WC-a u kojima nema karte, digod i vodokotlić ne radi, šofer te pita jeste li popili vrući čaj il kafu, ma di , dobro sam stigla na red prije nego sam u gaće, jebale vas autoceste i novi busmonopolisti. A WC-i su ogledalo društva, većina naših gradova i turističkih mista nema javne WC-e, kontaju ima kafića, pa što da te pišanje košta 10 kuna, oću reć - barem kafu triba naručit. A što da te ko turistu drži proliv, koliko će te to koštat ? Ma je glupost, isto triba na čovika mislit. Isto tako u Ustavu nema ništa o mrtvacima, tj. mrtvim Hrvatima - čija su oni briga ? Što ako nađu na ulici nekog John Doe-a, što ako mrtvac nema nasljednika da ga pokopa, čija je briga da po grobljima ima mista za sve mrtve, tko brine o činjenici da danas grobnica košta maltene ko garsonjera. U Njemačkoj je mrtvac briga države, ne možeš ni organizirat pogreb kakav želiš, daju ti par opcija i biraš. I zakupljuje se ukopno mjesto na određen broj godina a o kapacitetima brine država i lokalna zajednica.

Da je i jedna stranka , al onako udarno rekla .. radit ćemo na razvoju civilnog društva, vratit građanima i njihovim interesima dio iz poreza, odvojiti sredstva za građanske udruge, ukinit udrugama oporezivanje donacija i volonterskog rada, naredit lokalnim zajednicama da provode program, obezbjeđuju udrugama prostor i sredstva za rad- glasala bih za njih.
Da je ijedna rekla da će smanjiti megalomansko političko tijelo koje jede više od pola bruto nacionalnog dohotka, da će svesti plaće saborskih zastupnika na državni prosjek, da će ukinuti saborske mirovine, da će promijeniti izborni zakon, uvesti direktne lokalne izbore - gradonačelnik i vijeće se formira od kandidata sa najviše osvojenih glasova bez obzira kojoj stranci pripadaju, da je netko rekao da sastav sabora mora zadovoljiti rodni, starosni i obrazovni kriterij, jer onda bi u Saboru sjedilo više žena i mladih, glasala bih za njih.
Matko Montana, onaj što donosi stine sa Brača, govori od prvog dana nove države da bi Sabor triba zasjedat u Gospiću jer je to otprilike u centru države – dakle svima podjednako daleko, izgradit zgradu i jedan skroman hotel za prinoćit, kao i ja predlaže prosječnu plaću, i onda ne bi bilo jagme za saborskim mistom. Došli bi pravi ljudi i ne bi imali druga posla nego radit, ne bi Sabor bio poluprazan dok oni guštaju i troše naše pare po velegradu.

Da je itko reka dosta rasprodavanja domovine za bagatelu a naročito NE zagađivačima prirode, ma da je itko osim zelenih spomenuo očuvanje prirodnog bogatstva, glasala bih za njih. Nitko ni riječi o nesređenoj situaciji sa smećem, a to je državni problem.
Svi o porezima i to bez veze, HDZ iskoristio SDP-ejsku najavu klizne stope oporezivanja i opalio laž. Uđemo li u Evropu čeka nas oporezivanje i zraka kojeg dišemo a kamoli ne imovine i dobiti. Znači, svi lažu tj. obećavaju nemoguće.
O nebulozama u turizmu i paušalnom oprezivanju također nitko ništa.
Samo se razvikali - glasajte za nas. Ko da smo idioti.

Da je itko spomenuo izgradnju škola tako da ih osnovci ne moraju pohađat u smjenama, besplatne knjige samo za socijalno ugrožene, organiziranje dodatne nastave za loše kao i napredne đake u svim školama, razne kreativne - kulturno-umjetničke radionice u srednjim školama i obavezno besplatno srednje obrazovanje, definitivno ukidanje vjeronauka u zamjenu za -Sve religije svijeta-, obavezni seksualni odgoj, kompjuterizaciju školstva..glasala bih za njih.
Da je netko rekao da će radit na vraćanju života na selo, uvođenju vode i struje u sva sela po Zagori, otocima i ostalim napuštenim selima diljem domovine, stimulirati poljoprivredu, unajmljivati zapuštene obradive površine i davati zaintresiranima u zakup ili besplatno…glasala bih za njih.
Da je netko rekao da svako selo zaslužuje ambulantu i likara, da će se održavati i unaprijeđivati svi postojeći Domovi zdravlja… glasala bih za njih.
Da je netko rekao da će minimum mirovine iznositi koliko i državni prosjek… glasala bih za njih.
Da je netko rekao da će zaštititi cijenu rada i stvoriti zakon koji će prisiliti i uvjeriti novokapitaliste da je plaća radniku jednaka obaveza kao i plaćanje poreza…glasala bih za njih. A koje kapitalno pitanje - jeste li za rad nediljom.....i to samo radi Konzuma, Keruma i ostalih prodajnih lanaca, kao ne zna se koje službe ili firme tribaju radit non-stop a koje rade zbog čistog profita. Možda i nije glupo pitanje jer dica s fakultetima će nam s obzirom na privredni razvoj bit osuđena radit ko prodavači, magacinjeri, konobari.
Da je netko rekao da će oduzeti pokroviteljstvo crkvi i prepustiti je Vatikanu, vjernicima i donatorima - u Njemačkoj vjernici izdvajaju 10% dohotka za crkvu, glasala bih za njih.
Boli me glava i srce koliko se nisu potrudili, koliko su arogantni prema vlastitom narodu jer su programe sveli na glupe fraze i spotove, na svu ovu lovu ulupanu u predizbornu kampanju, nitko se nije odrekao love u korist naroda, npr. da je SDP rekao - umjesto kampanje plaćamo narodu struju ili vodu za ovi misec, ili oslobađamo bolesne od pristojbe za recepte - pobjedili bi sigurno. A i bez kampanje bi otprilike isti broj glasa za njih.
Koliko se u državi moglo dobra i korisnog napravit za te pare !
Oduševljavaju me starci koji se hvale kako im je pisao Milanović i Čačić. Lukav potez. Čačić se čak poimenice obratio stadu. Koji je to posal bio.
Ja bih za Čačića rado, al eto slanje pisma je bila greška, ne sviđa mi se ta samouvjerenost i arogancija - glasajte za budućeg predsjednika Vlade. Mada ne bih imala ništa protiv da je cila država ko Varaždin. Osobno bih rado imala ne njega, već Pusičku za predsjednicu. Da sa mnom i narodom vlada netko školovaniji, kulturniji, pametniji, uspješniji i pošteniji od stada. I to na austro-ugarski način i sa bičem ako triba. Al i uz obaveznu pastirsku frulu.

Znam za koga neću glasovat. Za osvetoljubive silnike koji na perfidan način dobivaju ili preuzimaju vlast i na bestidan način demonstriraju svoju moć. Neću za one za koje će glasati oni koji ne dijele našu sudbinu, koji ne žive ovdje a koji su popisani po napuštenim selima naše Zagore ( kaže mi rođak Šoljak da je na njegovu napuštenu kuću u Orahu prijavljeno 50 glasača, a u cilom napuštenom selu ukupno 430, nema šta, pokazala se Vrgoračka policija), i po praznim kućama u našem mistu. Neću za one koji ne vide, ne čuju, i ne govore, već slijepo i fanatično slijede svoje nacionalne vođe. Oni nemaju luzere, bluzere, džezere, rokere, krastije, alternativce, pedere, lezbače, ovisnike, neplodne žene kao ni trudnice prije bračnog sakramenta, nemaju ni ljude drugih narodnosti - sve čista uzorita rasa. Oni imaju svoje generale, borce, invalide, sportaše, nogometaše, novinare, TV urednike, popove, biskupe, umjetnike, građane po tuđim zemljama. Al imaju oni i svoju sirotinju koja slijepo vjeruje da će se na neki magični način putem neupitne vjere u njih i jubavi za domovinu obogatiti ko i njihove vođe. I na kraju neću za one koji nemaju smisla za humor, koji ne razumiju engleski humor, koji ne znaju ko je No. 1 i Alan Ford, koji nikad nisu gledali Montipajtonovce, koji se ne znaju smijat sebi ni ostalima, koji ne znaju ni pivat , možda znaju arlaukat na Thompsona ili izdisat na Škoru. Neću za onoga koji me u svom Splitu u zadnji misec dana gleda ko trimetarski Big Brother sa svake fasade i vreba iza svakog kantuna.

Glasala bih za jaku ljevicu, možda i za zelene, al ne znam kako pivaju. BI li uopće mogli oformit mješoviti zbor ?

Bila sam u sridu u Tučepima gdje je Željka Antunović konačno održala pravi politički govor, od srca, sa jednostavnim ričima. Iskupila je i Milanovića i cilu blidu, neinventivnu kampanju.
Tako ću vjerovatno glasat za one koji prihvaćaju anarhosocijalistu u svoje redove mada nisu sigurni ni da ću glasat za njih, koji se za političke skupove ne oblače ka da idu u pir ili na sprovod, koji ne hule i ne vrijeđaju sa javnih govornica sve koji ne misle ka oni , koji su najkritičniji prema svojoj stranci i svojim političarima i koji sami sebe potkopavaju, za one koji otvoreno kažu da nisu popili svu pamet ovoga svita već da će timski pronalazit rješenja, za one među kojima bar ponekima virujem bez obzira što nose Louis Vuitton, Hermes, Prada ili Gucci torbe, koji imaju smisla i za engleski humor, i koji imaju sluha. Nisam u Dalmaciji još srila esdepejca koji ne voli i ne zna pivat.
Tako se u sridu pivalo ko da je već izvojevana pobjeda.
A Željka definitivno piva bolje od Vesne.

Kako uvik male stvari odlučuju !

A bit će što bude. Ako pobjedi SDP ili koalicija livih i sridnjih bilo bi pametno da Vlast prepuste HNS-u. Oni se ko građanska opcija još nisu iskazali. Uglavnom - ko god da pobjedi - najeba je. Jer Bela Hamvas kaže :
Strojni splet moderne civilizacije krasno funkcionira kad je vrijeme lijepo. Čim nastupi suša, ili dođe do poplave, padne mnogo kiše ili snijega, pokazuje se kako je sve nezamislivo labilno. Počinje se ljuljati, i to ne u ovom ili onom detalju. Počinje se ljuljati sve. I institucija države funkcionira samo u slučaju lijepog vremena. Čim dođe do socijalnih nemira, nezadovoljstva, nesigurnosti, ona dospjeva u krizu.
Idemo na izbore !
Idemo dalje !

nedjelja, 18.11.2007.

Chiricau communis

Prilažem još nekoliko morbidnih crteža iz iste zbirke zbog današnjeg dana, zvaničnog pada Vukovara, grada heroja. Takav je danas dan. Zapalih svijeću, par puta sam i zaplakala da nitko ne vidi ne bih li olakšala duši koja je intuitivno pokušavala ne upijati slike i riječi sa TV-a. I na kraju dana sam joj morala dati oduška.









Već 1976, samim boravkom u vojsci moj dragi - senzibilna duša kao što je, imao je ovakve proročke vizije. Kakve vizije uopće mogu biti u muškome svijetu gdje se uči ratovati, glanca oružje i razvijaju strategije. Gdje ti ispiru mozak nevažno čijim i kakvim ideologijama. Gdje se crtaju karte i čuvaju granice određene nekim prijašnjim ratom. Gdje je čovjek samo broj na bezglavom šinjelu.



...kad se velika tišina spusti na sve i svuda, mislim da će muzika ponovno trijumfirati.
Kad se u maternicu vremena opet sve povuče vratit će se kaos, a kaos je partitura na kojoj je ispisana zbilja.
Ja čak i ne umirem, svijet umire odbacujući koru vremena. Ja sam još živ, bacakam se u tvojoj utrobi.
Stvarnost o kojoj treba pisati.

Gledajući vijesti, čitajući novine i blogove osjećam potrebu napisati ono što mislim da nedostaje, što mislim da je u ovom trenutku važno reći bez obzira koliko su bol i sjećanja Vukovarčana i onih koje je zadesila ista sudbina, svježa.

U vrijeme današnje civilizacije, vrijeme rastućeg onečovječenja tugujemo ili možemo tugovati za bezrazložnim nevinim žrtvama, zahvaliti hrabrim ratnicima na obrani domovine, ali trebamo osuditi sve ratove, sve propagande koje vode mržnji i netrpeljivosti, sve pretenzije za nasilno oduzimanje tuđeg, svako naoružavanje i zveckanje oružjem, svaku vladavinu jačeg i raditi na jačanju osjećaja mira, nade, vjere u čovjeka, tolerancije i dobrote.

Bela Hamvas je u knjizi « Kap prokletstva» već 60-ih godina prošlog stoljeća vidio promjene u ljudskoj vrsti i predviđao strašnu i nezamislivu metamorfozu čovjeka u chiricau communis. Ponekad mi se čini da se naša civilizacija na žalost razvija u tom smjeru jer strahote u Vukovaru i sve počinjeno u prošlom ratu
mogao je počiniti samo čirihau.

« Čirihau je preobraženo strašno biće napola ptica, napola kukac, koje najbolje opisuju Swift i Breughel. ( Ili H. Bosh.) Čirihau očigledno vjeruje da je ono što on čini jedini trezven i razuman život. Što se može - požderati, što se ne može - zatrpati pred ostalima, a sa snagom što pretekne - pariti se i hrkati. Jedina mogućnost postojanja je odmah sve progutati i juriti ženke, a zatim kričati i svađati se.
O vodstvu ne može biti ni govora. Jedno drugome ne vjeruju ni riječi.. Tako se ostvaruje potpuna jednakost. Preživljava samo onaj tko je isto tako nemislostiv, zloban, lupež, podmukao, krvoločan, zlonamjeran, sladostrastan, pokvaren, pohotan, nasilan, poput ostalih.
To je čirihau. To je stoljećima gajen i nijemo hranjen ideal, čudo trezvenog osjećaja za stvarnost, to je novo biće svjetske povijesti, koje je sazrelo istovremeno u monomaniji fanatičnih proroka i u eksperimentalnom racionalizmu egzaktnih znanstvenika, te sada čeka na rođenje. «

« I doći će noć kada nitko neće moći ništa učiniti. U jednoj je viziji sveta Koleta vidjela kako duše, gusto kao snijeg, padaju u pakao. Gigantska hekatomba, prema kojoj je Michelangelov Posljednji sud pristojan prizor. Tko donosi takav sud ? Svatko sam. Užasno je opasno ako čovjek poriče nevidljivo i misli da nevidljivo ne postoji zbog toga što je neopazivo. I tome će uskoro doći kraj. Za dušu će se dotada govoriti da je neznanstvena sve dok je bude proždirala znanost.
Riječ je o jednoj jedinoj stvari. Osloboditi se omamljenosti vrtlogom. Ne ispustiti ruku svjetlosti. Ne popustiti napasti, ni gore ni dolje, ostati čovjekom. Kada prijeti kakva katastrofa ionako se ne može pobjeći.
Onaj ko želi spasiti kožu svoga ja, već je počeo odbacivati svoje udove, krv mu se hladi i uskoro će početi puzati. Tko misli da se može skriti u kolektivu, tome već rastu šest nogu, počinje crnjeti i trči i trči i trči. Nisu nam potrebni ni zmija ni mrav. Dobro je biti čovjek.
Ako do katastrofe ipak dođe i čovječanstvo zadesi kakva nepoznata pogibao, čovjek ostaje čovjek, ne iskvaruje se i ne miče s mjesta. Novoinicirani Grci potrčali bi u more i zaranjali u veliku svetu vodu. To je bio ritual smrti i novorođenja. Halade mystai ! – u more, misti ! U more posvećenici. Uronimo i rodimo se iznova. Dok smo ljudi nemamo se čega bojati. Sjaj sunca i svjetlost intelekta naši su. Ne gubimo glavu ni u kakvoj strahoti. Treba ostati čovjekom – a kada dođe plima : Halade mystai !"

petak, 16.11.2007.

Moja jubav

Neki dan, tj. 12.11. je moj soulmate napunio 55 godina. Sitih se kako me je nekoliko prijatelja kritiziralo kako najmanje pišem o njemu, Line ima, al njega ne, daj stavi opet barem koju sliku. Pa sam nešto poetično i srceparajuće napisala na taj dan. I odustala to stavit na blog. Ma nisam ja poeta. Niti smo oboje od tih patetičnih kakica. Čak ne znam čita li on moj blog, al u slučaju da ovo pročita znam da ne bi volio sentimentaliziranje.
Moj čovik je najboji čovik na svitu. Moje sidro i moje idro. Moja jubav, moj najbolji prijatelj. Moja utjeha, moja podrška, moja nada, moja vira. Moja inspiracija.
Puno toga smo prošli zajedno, zajedničkim snagama i dobro i zlo, al kao što je rekao H. Gibran : nismo pravili spone od svoje ljubavi, rasli smo i još rastemo sa slobodnim prostorom u našem zajedništvu : nebeski vjetrovi plešu među nama, uzburkano more pleše između obala naših duša, ne pijemo iz iste čaše, radujemo se zajedno ali svatko od nas uspijeva biti i samo, stojimo zajedno al ne preblizu – jer stupovi hramski stoje odvojeno a hrast i čempres ne rastu u sjeni jedno drugome.
I dobismo treće stablo naše jubavi, mladu jelu Linu koju odgojismo na isti način. -Vaša djeca nisu vaša, ona su djeca budućnosti -. Kao da smo od prvih dana zajedničkog života slušali Đubranove upute.
U početku braka je bilo malo nategnuto, odnosi muško-žensko u našem patrijarhalnom svijetu- tu ga preodgojih jer nema u braku muških i ženskih poslova i sad je, otkad bolujem i malo toga mogu, konačno do kraja shvatio kakva je to glupa podjela.
On posesivna, topla i strastvena škorpija, ja hladnjikava i nikad osvojiva riba koja mora biti slobodna da pliva kako joj dođe – i to uskladismo. On staložen, racionalan, praktičan i statičan, ja iracionalna, sanjar i lutalica. I to uskladismo. On površan, neuredan, u svom svitu ko svaki umjetnik, ja esteta, perfekcionista i sitničava u svakoj svojoj zamisli – tu se još ponekad porječkamo. Al znam da je on u pravu, tek sa 50 + sam počela razlučivati što je stvarno važno. Kako smo oboje od početka 60-ih pridošlice u Makarskoj vezivao nas je i taj nemakarski pedigre, što ima svojih dobrih i loših strana : teže bivaš priznat i teže uspijevaš u maloj ksenofobičnoj sredini a istovremeno ti prija uloga laganog outsajdera u lošim lokalnim karakteristikama. Ja buntovnik s razlogom, društveno i politički aktivna, on pasivan, nikad nije pripadao niti jednoj stranci, sadašnjost uvijek smješta i analizira u širokom povjesnom kontekstu sa odmakom i bez strasti, nikad se ni sa kim nije zavadio, niti ikad o nekome ružno govorio. Moralna vertikala, nikad ukrao, niti ikog prevario. Prevare drugih stoički podnio i po cijenu da ga proglase slabićem. Oboje jednako mislimo jer smo djeca socijalizma, kozmopoliti i pacifisti , al možda je razlog tome porijeklo, kako potičem iz Slavonije a on iz Vojvodine oboje imamo u sebi austro-ugarske, njemačke, poljske, možda i talijanske krvi, uz dakako hrvatsku koja se nikad nije uzburkala na novonacionalizam, fašizam ili bilo kakvu isključivost drugih. Čak ni kad su ga neki početkom rada prozvali Srbinom zbog vojvođanskog akcenta njegovih roditalja, nije smatrao za primjereno da dokazuje da u sebi nema niti kap srpske krvi. Kao takav uvijek me svojim stavovima dovodi u ravnotežu kad ja padnem u svoj društveno politički aktivizam, tj. borbu s aždajama i avetima.
Čini se da je naš život bio susret dviju luda, onih koje stoje na vrhu egipatske inicijacije u tarot kartama. Ne neki način izvan igre, bez slova, bez broja. Bela Hamvas posvećuje cijelo poglavlje ludama, Harlekinu « koji dostiže najviši stupanj inicijacije jer se ne boji života, ni toga da će umrijeti od gladi, ni toga da će ga napustiti, ili poniziti, ili ismijati, ili mučiti, ili dotući, ili zatvoriti, luda nema poštovanja prema habitu, prema autoritetu, prema ordenjima, niti prema gomilama novca. Harlekin se zato ne boji, jer je kako kaže Powys, pantagruelsko dijete, koje slatku opijenost životom uživa bez stida i drhtanja, i u tome se ne da uznemiravati.
To dijete ne pretendira na nikakvu takozvanu znanost ni mudrost. I Biblija govori o njima. Blaženi siromašni duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko. Blaženi jer su siromašni, jer teže prema duhu, gladuju i žeđaju za duhom. Za onim nečim od čega žive. Što im daje snagu, lakoću, svjetlost, vedrinu, žar, strast. Duh nije znanje i nije mudrost. Duh je svjetlost svijeta, ona svjetlost koja se izražava kao neustrašivost, kao bezbrižnost, kao povjerenje, kao ljubav, kao djetinja ćud. »
On nikad nije tio, al meni su par puta otvarali tarot karte i uvijek mi je izlazila luda. Uvjerena sam da bi tako bilo i sa njim, kao i sa Linom. Materijalno nam nikad nije ništa značilo pa smo tako na neki način outsajderi u današnjem društvu prestiža, materijalne grabeži i borbe za vlašću. I ništa nam ne nedostaje, kao da materijalno dolazi i odlazi Božjom milošću mimo naše volje i napora.
Volimo raditi i s obzirom koliko se u životu naradismo možda bismo puno više imali da smo drugačiji. O problemima smo uvijek razgovarali, učili na svojim i na tuđim greškama, roditelje poštivali; zahvaljujući nesritnom braku mojih znala sam što izbjegavati i što ne želim a on je zahvaljujući odgoju i braćnoj idili svojih znao što znači uspješan brak.
Većinu nesuglasica a i problema svladasmo i savladavamo sa zdravim razumom ili humorom. Pomažemo si u ups and downs kao na klackalici, digod on diže mene, digod ja njega. Znam da sam imala sriće u životu srist i zajubit se u takvog čovjeka. U početku je bilo something in the way he moves, tamna put, velike tople svitlo smeđkaste oči koje minjaju boju, senzualna seksi usta, gusta ricasta duga kosa, duboki meki glas, nenametljivost, samozatajnost, misterioznost….ukratko leptirića u stomaku kolko oćeš. I sad ih ponekad osjećam kad ga gledam kako zaneseno slika ili nešto odsutno-koncentrirano radi. Ili kad udovoljava mojim željama, tolerira sve moje prohtjeve, izlaske, mnogobrojna druženja, putovanja. Ili kad se zezamo na račun fizičkog starenja, tj. na račun svog izgleda, ponašanja. Najboja je zezancija kad od pustih planova oko aktivnosti i izlazaka radije odabiremo kauč jer nam je doma najlipše. Zar to nije prava zrila jubav.
Opet ću u nedostatku riječi posegnuti za Đubranom :
Ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje :
Rastopiti se i biti poput žubora potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.
Upoznati bol od prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
i krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za još jedan dan ljubavi.
I to zaista i radim, zahvaljujem na svakom zajedničkom danu. I zato ovo i pišem. Vrlo često ljudi provedu život zajedno a da ne izgovore ono što je važno. Možda zato što misle da to nije potrebno, da se ljubav podrazumijeva, ali upoznala sam puno žena i muževa koji su intimno nesretni, nesigurni u sebe i puni sumnje proveli zajedno život.
Puno toga smo ostvarilii zajedno, imamo i više nego nam triba a nije nas vodila želja za materijalnim. Ljubav za umjetnost, tj. kreativno stvaranje nas je nosila i vodila. Ja to zapravo zovem umjetnost življenja, jer samo sa inspiracijom i stvaranjem uz pomoć imaginacije i intuicije osjećamo se oboje slobodnim i realiziranim. Nije bitno u kojem području života ili umjetnosti to prakticiramo, bitno je da učimo, sa radošću stvaramo i živimo bez zacrtanih granica i bez pretenzija.

Pa ću da mi prijatelji više ne prebacuju priložit nekoliko meni dragih crteža koji su me držali, palili i žarili dok je moj dragi bio u vojsci. Kako mu literarno izražavanje nije baš jača strana svaki dan mi je iz vojske slao crteže koje je garnirao tekstovima iz knjige – Edenski vrt laži - koju sam mu poklonila. ( Knjigu smo zagubili što mi je strašno žao jer je nevjerovatno dobra poezija u prozi. Mislim da se autor zvao Dragiša Kalezić al takvog na netu ne nalazim, niti išta ima po beogradskim knjižarama pod tim imenom.)
S ljubavlju sam skupljala i čuvala "pisma", mislim da se skupilo priko 200 - što skica, crteža, krokija, što ga je jako iznenadilo i čak je gunđao da to triba bacit, da je to on onako, iz vojničkog očaja i dosade.
Crteži su ilustracija tekstova, ponekad je tekst samo u službi grafike, ali da se zaključiti da mu je vojska teško pala. Pomalo su morbidni ali istovremeno vrlo poetični.


Ovakvih crteža je bilo puno, često samo šinjeli bez glava. Kaže on da je tek u vojsci shvatio prosjek naše populacije - neuka, neobrazovana masa idealna za razne manipulacije. Kaže da u ciloj kasarni nije imao s kime popričati niti o filmu.














Ne znam koliko se može čitati tekst. Tišine plaću kao djeca umiruća. Stiskaju nam grlo da krik ne izreče. I hodamo tako kao baklja goruća. Krv crna gusta po tragu nam teče.










Piše li još ko na ovome svitu ovakva jubavna pisma ?

ponedjeljak, 12.11.2007.

Sto ima nova ?

Pregledi, snimanja, terapije.
Malo vrimena za blogiranje.
Smjena kiše, bure, juga.
Mantanje,
bolovi.

Al ipak se kreće…
Biram gdje ću se davati, kamo izlaziti, sa kime se družiti.

Predizborna kampanja, forumašice SDP-a po običaju odradile ženske poslove – tj. sve oko prezentacije faca iz Zagreba i organizacije skupa u Meteoru. Kako sam u Forumu žena aktivna vanstranački dajem si pravo da sve makarske muške esdepejce pošaljem k vragu - bezobrazni, arogantni, bogomdani vladari stranke koji niti malo ne uvažavaju Forum žena koje sve odrađuju, jedine potiču promjene, društvene akcije koje su bile dio predizbornih obećanja, koje bez obzira na sve njihove greške i propuste još uvijek uspijevaju održati članstvo na okupu kao i relativno visok rejting SDP-a u Makarskoj. Ne miješam se u stranačke odnose ali mislim da bi centrala, tj. Zagreb trebao znati za te odnose i njihovo ponašanje, mučke, kombinacije i šporku kužinu koju zapravo čiste žene zataškavajući sve zbog svoje stranačke lojalnosti.


Ovako doživljavam cijelu trenutnu političku scenu - prazna obećanja koja nestaju brzinom ispuhavanja baluna.


Jedina muška faca koju rado izdvajam. U gomili kravata iskoči draga faca Jure - našeg duhovitog vrgoračkog pjesnika i blogera. Veća baza od ove, i to specijalno za ovaj skup, bi bila majica koju moram nabavit - crvena petokraka ispod koje piše ROBA S GREŠKOM.

Odaziv je bio dobar, Milanovićeva prezentacija šuplja - govor bez zanosa i strasti koji ne motivira, ne pokreće, ne daje nadu, ne grije...( ah, jedan je bio Gotovac), mada mi je u moru naših bezveznih političkih faca simpatičan, pa i zgodan, i ima neku karizmu; spominjanje HDZ-a totalno deplasirano i gotovo svaka esdepejska predizborna kampanja me zapravo razočara zbog demagoških cool govora bez spominjanja konkretnih mjera u programu, što tumačim kao podcjenjivanje stranačkog tijela i aroganciju. Da ne govorim o uobičajno neinventivnoj promidžbi-lošim plakatima, parolama, sloganima, porukama.

Dan poslije - promocija nove ploče klape Adrion u novom hotelu Park.


Uz razne govore čuo se i Adrion u najboljem izdanju.
Iznenadili su me javnom zahvalom za prepoznatljivi i drugačiji imidž. Bilo je dobro, dobra spiza poslije promocije, dobro druženje - mada mi je falila zajednička pisma stotinjak rasnih pivača koji su se tu našli.

Zadnja dva tjedna Bilko nam je u kuću počeo dovodit jednu tigrastu macu na spizu, prvo ulazi on , zatim ona, on je pričeka, ona uredno do posude sa hranom a on udaljen jedno metar od nje sjedne- stražari, i kad ona sve do kraja pojede, otprati je do vrata i vrati se. Zapravo on ne bi do kraja pojeo – što inače radi, nego bi ostavljao hranu za nju.




Gošća na punom pansionu.

I sve bi to radio kulerski – ajd, bilo nam je to sve skupa fascinantno s obzirom da se oko kuće ponašao kao pas, svako malo bi nas probudila njegova – rika-, tj. nije dozvoljavao drugim mačkama da se približe kući a kamoli da uđu u kuću. Sav film teče uz njihovu priču, tj. više uz njegovu, veliki je pričljivac, kad traži da mu otvorimo - to su cijele rečenice. Ona bi me svaki put pogledala pravo u oči, zahvalila se i tiho izašla van. Neka strašno pristojna dama. Na mačju hranu sad trošimo 20 kuna dnevno što je zapravo nemoguće za naš budžet.

Prije dva dana čujem neki šušur i žestoki mačji razgovor na terasi, što se događa ?
Kad ono :


Po izgledu se ne bi reklo da im je Bilko tata, al zar bi se tako brinuo za nju da nije ?

Dica iz susjedstva mi rekoše da ih je prenila u zubima i da je to maca od drugog susjeda Mrkušića. I što ću, iznila sam Bilkovu košaru u kojoj ionako rijetko boravi, pokrila je tapetom, ipak je hladno, i cijela obitelj sad boravi na klupi na balkonu. Bilko ih sve skupa ignorira ali se ne buni, tj. ponaša se kao da ih nema. Mamu i nadalje hranim jer bebe još uvijek sišu, dica iz cilog susjedstva dolaze da ih gledaju, prijatelji savjetuju da ih negdje odnesem jer ću ih se poslije teško riješiti. Ne znam kome da se javim od obitelji Mrkušić, imaju i psa koji laje po cile noći, brinu li o njemu - ne znam, kako da ih vratim u njihov dvor pokraj tog psa ?
Ima li ko kakav savjet, ponekad mi je i Bilko too much a kamoli čopor mačaka.
Je li ko zainteresiran na koju slatku malu macu koja će vrimenom zagospodarit kućom ?
Javite se.

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?