Marketing
Chiricau communis
Prilažem još nekoliko morbidnih crteža iz iste zbirke zbog današnjeg dana, zvaničnog pada Vukovara, grada heroja. Takav je danas dan. Zapalih svijeću, par puta sam i zaplakala da nitko ne vidi ne bih li olakšala duši koja je intuitivno pokušavala ne upijati slike i riječi sa TV-a. I na kraju dana sam joj morala dati oduška.
Već 1976, samim boravkom u vojsci moj dragi - senzibilna duša kao što je, imao je ovakve proročke vizije. Kakve vizije uopće mogu biti u muškome svijetu gdje se uči ratovati, glanca oružje i razvijaju strategije. Gdje ti ispiru mozak nevažno čijim i kakvim ideologijama. Gdje se crtaju karte i čuvaju granice određene nekim prijašnjim ratom. Gdje je čovjek samo broj na bezglavom šinjelu.
...kad se velika tišina spusti na sve i svuda, mislim da će muzika ponovno trijumfirati.
Kad se u maternicu vremena opet sve povuče vratit će se kaos, a kaos je partitura na kojoj je ispisana zbilja.
Ja čak i ne umirem, svijet umire odbacujući koru vremena. Ja sam još živ, bacakam se u tvojoj utrobi.
Stvarnost o kojoj treba pisati.
Gledajući vijesti, čitajući novine i blogove osjećam potrebu napisati ono što mislim da nedostaje, što mislim da je u ovom trenutku važno reći bez obzira koliko su bol i sjećanja Vukovarčana i onih koje je zadesila ista sudbina, svježa.
U vrijeme današnje civilizacije, vrijeme rastućeg onečovječenja tugujemo ili možemo tugovati za bezrazložnim nevinim žrtvama, zahvaliti hrabrim ratnicima na obrani domovine, ali trebamo osuditi sve ratove, sve propagande koje vode mržnji i netrpeljivosti, sve pretenzije za nasilno oduzimanje tuđeg, svako naoružavanje i zveckanje oružjem, svaku vladavinu jačeg i raditi na jačanju osjećaja mira, nade, vjere u čovjeka, tolerancije i dobrote.
Bela Hamvas je u knjizi « Kap prokletstva» već 60-ih godina prošlog stoljeća vidio promjene u ljudskoj vrsti i predviđao strašnu i nezamislivu metamorfozu čovjeka u chiricau communis. Ponekad mi se čini da se naša civilizacija na žalost razvija u tom smjeru jer strahote u Vukovaru i sve počinjeno u prošlom ratu
mogao je počiniti samo čirihau.
« Čirihau je preobraženo strašno biće napola ptica, napola kukac, koje najbolje opisuju Swift i Breughel. ( Ili H. Bosh.) Čirihau očigledno vjeruje da je ono što on čini jedini trezven i razuman život. Što se može - požderati, što se ne može - zatrpati pred ostalima, a sa snagom što pretekne - pariti se i hrkati. Jedina mogućnost postojanja je odmah sve progutati i juriti ženke, a zatim kričati i svađati se.
O vodstvu ne može biti ni govora. Jedno drugome ne vjeruju ni riječi.. Tako se ostvaruje potpuna jednakost. Preživljava samo onaj tko je isto tako nemislostiv, zloban, lupež, podmukao, krvoločan, zlonamjeran, sladostrastan, pokvaren, pohotan, nasilan, poput ostalih.
To je čirihau. To je stoljećima gajen i nijemo hranjen ideal, čudo trezvenog osjećaja za stvarnost, to je novo biće svjetske povijesti, koje je sazrelo istovremeno u monomaniji fanatičnih proroka i u eksperimentalnom racionalizmu egzaktnih znanstvenika, te sada čeka na rođenje. «
« I doći će noć kada nitko neće moći ništa učiniti. U jednoj je viziji sveta Koleta vidjela kako duše, gusto kao snijeg, padaju u pakao. Gigantska hekatomba, prema kojoj je Michelangelov Posljednji sud pristojan prizor. Tko donosi takav sud ? Svatko sam. Užasno je opasno ako čovjek poriče nevidljivo i misli da nevidljivo ne postoji zbog toga što je neopazivo. I tome će uskoro doći kraj. Za dušu će se dotada govoriti da je neznanstvena sve dok je bude proždirala znanost.
Riječ je o jednoj jedinoj stvari. Osloboditi se omamljenosti vrtlogom. Ne ispustiti ruku svjetlosti. Ne popustiti napasti, ni gore ni dolje, ostati čovjekom. Kada prijeti kakva katastrofa ionako se ne može pobjeći.
Onaj ko želi spasiti kožu svoga ja, već je počeo odbacivati svoje udove, krv mu se hladi i uskoro će početi puzati. Tko misli da se može skriti u kolektivu, tome već rastu šest nogu, počinje crnjeti i trči i trči i trči. Nisu nam potrebni ni zmija ni mrav. Dobro je biti čovjek.
Ako do katastrofe ipak dođe i čovječanstvo zadesi kakva nepoznata pogibao, čovjek ostaje čovjek, ne iskvaruje se i ne miče s mjesta. Novoinicirani Grci potrčali bi u more i zaranjali u veliku svetu vodu. To je bio ritual smrti i novorođenja. Halade mystai ! – u more, misti ! U more posvećenici. Uronimo i rodimo se iznova. Dok smo ljudi nemamo se čega bojati. Sjaj sunca i svjetlost intelekta naši su. Ne gubimo glavu ni u kakvoj strahoti. Treba ostati čovjekom – a kada dođe plima : Halade mystai !"
Post je objavljen 18.11.2007. u 18:35 sati.