pedeset+

nedjelja, 29.04.2007.

Biti ili ne biti

29.04.2007. 04.36 h.
Biti ili ne biti . Biti ili ne biti roditelj. Nikada naša djeca neće razumjeti naše strahove dok i sami ne postanu roditelji. Zadnjih desetak godina proklinjemo subotnje večeri i vikende koji gutaju našu djecu. Zašto naša djeca izlaze tako kasno, zašto sve počinje oko ponoći, zašto izlasci trebaju trajati do zore.....
Vedraninu rođendansku proslavu je prekinula najgora moguća vijest. Budna nakon povratka od Ivne, pišem.
Život još uvijek bruji ulicama našeg nesretnog grada, auta i motori bijesne punom forcom, škripa kočnica svako malo, uskoro će i neljudski krici mladih koji stopiraju za Tučepi i Podgoru. Cvrkut ptica najavljuje novi sunčan dan za preživjele.
Ne spavati , ne misliti, ništa ne činiti, čekati. - Ne biti - pustiti da ti se zaledi i krv i misli od zebnje. . Mantrati : barem danas neću se bojati, barem danas neću brinuti.

Vijesti dolaze uvijek u noći. Prije toga Hitna para noć i srca svih roditelja. Samo da nije neko naš. Gdje god da si, uzimaš mobitel i nazivaš svoju djecu - ma gdje bila. I mantraš -barem sada ne smijem misliti negativno , ne prizivati svojim strahom i podsvješću nesreću.
Kažu da su u tim trenutcima zebnje i nemoći molitve najjače, jer dolaze iz ljubavi, najdubljeg dijela očajnog srca.

Bože ako nas čuješ, budi milostiv i poštedi jedan mladi život !

Onda opet mantraš, biće sve dobro, jer ovo je prestrašno za jednu obitelj. I nadaš se putem molitve - ljudi izlaze iz kome i nakon nekoliko mjeseci.
Pa se opet zamrzneš jer tako je lakše čekati i podnijeti neizvjesnost hoće li nekoga prestati biti. Zamrzavaš misli od straha od kobne vijesti.
Nemirna napuštaš kuću, ideš gradom u ranu nedjeljnu noć prema kući prijateljice koju život, kao i cijelu njenu obitelj, tuče nezamislivo surovim udarcima. Jedva se probijajaš kroz vrevu pršteče energije ludo veselih i zamantanih svim i svačim mladih kojima je najdraža parola : Carpe diem -
Iživi sve, i to danas , jer sutra ko zna…
Sjediš s prijateljicom, svi šutimo, što govoriti i reći.
Zašto..?
Ima li Boga…?
Koliko to udaraca čovjek može podnijeti…?!
Što sve ne proživiš sa rođenom djecom da bi u ludosti jedne subotnje noći prestala biti.
Kako nastaviti biti kad nestane dio tebe ?
I shvatiš da je živjeti zaista samo : udahni, izdahni i samo tako nastavi. Ništa drugo nije važno.

Ana, udahni ponovo, molimo te. Samo to. Ništa više ne tražimo od tebe i nikad više ništa drugo nećemo tražiti.

Bože kojega prizivamo i kad treba i ne treba, budi milosrdan i učini čudo !

subota, 21.04.2007.

Biti na jalovoj Planeti Zemlji

Današnjim postom povezujem prethodne, on the road i biti domoljub ili nitko i ništa. Nekako mi danas na Dan Planete leglo da sve to povežem.

U bivšoj metropoli bivše domovine provela sam 5 prekrasnih studentskih godina. Zatim sam krajem 80-ih u Beogradu provela jednu noć na proputovanju za Istanbul. Umjesto u hotelu u aranžmanu JAT-a noćila sam kod moje drage prije i kume Vesne. Taman uoči izbora našla se sa starom ekipom u Grmeču , glavna šega je bila na račun izbora, pljuštale su baze kako to samo duhoviti Srbi znaju, na račun svih, naročito radikala i Slobe. Kad je u domovini počelo najluđe i najnemogućije moguće ludilo ostali su bez inspiracije za baze i ne želeći biti dijelom te sramotne povijesti razmileli se po belom svetu počinjući s 40 godina sve iz početka.
Vesna - rođena Hrvatica, koja nije nigdje otišla me nakon duge, duge pauze od 14 godina, posjetila prije 3 godine na proputovanju za Zlarin, tj. kada je shvatila da više nije opasno po život obaći devastiranu očevu rodnu kuću. Otada svako ljeto na putu za voljeni Zlarin navrati par dana u Makarsku. Prošlo ljeto me nagovorila da konačno i ja doživim taj otok snova i tišine u kojem nema prometa, niti auta, niti masovnog turizma. I nagovarala me da dođem u Beograd….iskreno sam joj rekla.. bez uvrede, ne da mi se više tamo. Ma nije kao što je bilo, polako se vraćaju civilizacijski maniri u taj nesretni grad, nije više ko profesorica engleskog i samohrana majka na kruhu i vodi, ( prodala je u međuvremenu kuću u Zlarinu, ostala joj mala očeva radionica od 10 kvadrata – skromno i dovoljno za ne izgubiti korijenje), ajde dođi na Bitef. I tu me upeca. Bila sam u dilemi, i zbog love, i zbog zdravlja, i zbog redovne kemo terapije svaka 3 tjedna. Naštimala ona datume i javlja : Kupila sam karte za Bitef, ja častim, sad moraš doć jer mi propade sva ušteđevina.
Put mi začudo nije teško pao. Komfi bus, direktna veza Makarska-Beograd, par kušinića oko mene za bolne mi kosti i zaboravljen –happy on the road- osjećaj jedne bivše nomatkinje.
Beograd me u ranu rumenu zoru u trenu ponovno očarao. Vesnin smile na kolodvoru, taxijem po širokim bulevarima do stana u predjelu Šumica, sunce, čist zrak, čiste i ulice. Lina i Sergio su bili prije 2 godine i glavni utisak su ostavile gomile smeća i neukusa na sve strane.


Lina i Sergio na ušću.


Vesnin stan – stan intelektualca sa stavom i stilom, prepun knjiga i Stevanovih grafika ( pok. Stevan Knežević poznati beogradski umjetnik, Vesnina životna ljubav i otac prekrasnog i pametnog momka Luke),





pomalo neredan zbog kućnog ljubimca Brakija, ali pravo udobno gnijezdo gdje sam se odmah osjetila kao kod kuće. Uz kavu dobrodošlicu s majkom Vajom ispisale raspored za 10 dana, nakon javljanja dvjema prijateljicama Makarankama Anki i Lidiji uskladile program sa njima. Bilo je naporno i nezaboravno. Obađoh sva omiljena mjesta, ulice i vidike, knjižare, galerije, pijace,




s Makarankom Lidijom Gareljić i Ivicom upoznah i Zemun, večera na ušću, posjet Titovom muzeju tj. kafani





Moja već uvježbana poza
sa Ankom luda zabava i ples u plesnom klubu, Anči mi je plesačica i po,

Anka Makaranka je ova u profi pozi u paru sa sinom.
Vesna bi mi se poslije posla priključila na dogovorenim mjestima za ručak, i to smo si priuštile – cijene su nešto povoljnije nego kod nas al je zato spizaaaa...sad sam se opet podsjetila Talijana-
stvarno nisu normalni;
sve ponovno proživjeti- i okuse i mirise, jedino nigdje nismo našli gravče na tavče i pitu zeljanicu-ono što sam baš htjela jer mi je to bila fešta od hrane u studentskim danima – to dvoje je prije imala baš svaka rupa od kafane;

isprid moje omiljene kafančine Grmeč koja se pretvorila u šminkerski restoran a bila mi je zadnja nada za gravče, taksista svuda ko u priči - još da je posla....,
ljudi otvoreni i susretljivi kao i prije, kao i nekada niti jedan nacionalfašistički izgred, aaaah Dalmacija- nekad velika ljubav, danas daleka čežnja i tiha patnja, tu i tamo poluludi koji viču ili pričaju sami sa sobom, standard sličan našem, stari vozni park – dobro auto je rijetkost, moda slična kao kod nas-ekskluzivni butici na sve strane ali sa puno slabijim prometom, majke zahvaljuju bogu na Kinezima jer bi im djeca bila gola i bosa, Silikon veli puna lounge barova- ja mislila da su ulicu prozvali po najbogatijem dijelu Kalifornije, neeee- već po silikonskim sponzorušama koje se sa jet setom tamo okupljaju, kampersice su znak prestiža ( mislila ja bit će tamo jeftinije pa ću si priuštiti još koje, jok- ista plafon cijena), omladina i intelektualci zbog neimaštine u improviziranoj stilizaciji puno kreatitivniji od naših pomodnih klonova,

Special outfit Lukine prijateljice za Sava Centar,
ostala gomila po JUS-u užurbano muva po nekim svojim šemama, osim u samom centru odakle su ih izbacili, na svakom koraku buvljaci i štandovi sa svim i svačim raznog porijekla,

ali je svuda čisto,

predah komunalca na Slaviji - taj frekventni dio grada još nije sređen, koji se rado slikao...

u centru su uniformirani i rade non-stop,

najbogatije tržište piratskih CD-a i DVD-a- nema šta nema, ako nema-dođi sutra,

pijace bogate, povrće bagatela-dobar svezak blitve-pola kune, za vegetarijance raj na zemlji, makrobiotika dosta jeftinija nego kod nas,

hrvatska pop muzika na sve strane, narodnjaka puno manje nego kod nas, uvečer živa svirka po restoranima i ulicama, tu i tamo svaki dan nekakve radničke demonstracije,

civilna scena jaka - plakati, flajeri, ulični performansi, predavanja, projekcije, tečajevi; unatoč svemu zadržali sve kultne kulturne manifestacije, rat nitko ne spominje, a bogami niti Evropu, USA neprijatelj br. 1, tu i tamo pokoji homeless, cigani čvrsto drže pozicije i ne žele seliti iz gradskih naselja, ciganski brass bendovi još uvijek obavezna pratnja na vjenčanjima i sprovodima,

cigansko naselje u Šumicama, njihov vozni park sa evropskim tablicama je najbolji u gradu..

u isčekivanju mladenaca

Baja na pijaci gunđao: Zabranjeno slikanje, a ja reko: Nisam Vas nego česmu !ostale manjine se čine dobro integrirane, socijalna skrb funkcionira – tetka Vaja ima besplatnu pomoć u kući- jedna mlada zaposlenica joj svaki dan dolazi 2 sata pomagati u kućnim poslovima- ima četiri bakice kod kojih za plaću odrađuje svojih 8 sati-kad će se naši toga dosjetiti, Tito i sva obilježja bivše države završili u fan kafani, Beograd kao da je unatoč i usprkos svemu zadržao neku kozmopolitsku vibru ili se meni tako učinilo jer sam se kretala u društvu normalnih, pristojnih i obrazovanih ljudi.

Sveti Sava je vrlo IN, na tisuče hodočasnika dolazi iz cijele Srbije, ne smeta im što je u tom megalomanskom zdanju-vidi auto-još uvijek gradilište

Vesna i ja smo ko luđakinje dnevno pucale po 200 fotki,

Grafit na jednoj srednjoj školi ... nastavlja se - SLEDIMO VIZIJU !

Legendarni Zoran Radmilović kao nenadmašni Kralj Ibi - isprid Ateljea 212.

Moja najčešća 50+ on the road poza.
i onda bismo uveče mrtve umorne išle na predstave. Na nekima uspjele i zaspati. Za popratni program Bitefa nismo imale snage.

Danas, ohlađena od svježih utisaka, ponekad u sjećanju prošetam sređenim ulicama s obnovljenim fasadama prekrasnih građanskih zdanja, instaliranim vodama na sve strane, sređenim parkovima koji su pluća glavnog grada jedne jadne male države kao što je i naša, koja jedva diše od težine grijehova iz kojih se nikada neće iskupiti.



Vesna nam je priuštila 5 predstava jer je to bilo u limitu njenih ušteđenih 200 Eura. Mada mi se ponekad čini da je u svijetu suvremenog teatra kao i u umjetnosti sve već viđeno i rečeno,
i mada nisam ni sumnjala u selektore Bitefa, sretna sam što je čovjek ipak nepresušno vrelo ideja i duha. A kad me nešto obori s nogu, kad ostanem bez teksta, bez daha, prazno puna i puno prazna jer ne treba viđenom nadodati ni zarez, ni točku, ni uskličnik, ni upitnik, ni točkice, ni dvotočku, onda to, eto takve sam građe, moram podijeliti s drugima. Prepoznavanja radi.
O ostalima viđenim predstavama ću možda drugom prilikom jer se sve uklapaju u moja promišljanja, ali u dubokom sjećanju mi ostade ona najmaltovskija. Jer je stvorena ni iz čega, jer govori o svemu i o ništavilu, jer je priroda bila u glavnoj ulozi i jer mi se stalno vraća kao asocijacija na here and now, a i šire, još šire, sve do bespuća naše jalove planete Zemlje.
Predstava « Jalova zemlja» se u izvedbi Compagnie dakar u suradnji sa režiserkom Lotte van den Berg održavala na Adi Huja. Nikad čula, Vesna čula-al nikad bila. Na predstavu smo krenuli u 17 h busom ko ekspedicija ispred Tašmajdana. Bistar vrući sunčani jesenji dan. Iskrcali nas u nekoj poluindustrijskoj zapuštenoj zoni prema Pančevu, doveli do jedne rampe i kažu : čekajte. S druge strane pretpostavljam počinje polupustinja Ada Huja. Nakon nekog vremena pojavi se mlada žena i na engleskom kaže: izvinite na lošem tajmingu, doći ću po vas kad zađe sunce. I nestade.
Nas stotinjak – dva busa ljudi, se kurtoazno raspričalo o viđenom na Bitefu, skužila ja , ne o viđenom već o pročitanim kritikama jer rijetko se ko usuđuje komentirati suvremenu umjetnost, em je rijetko ko kuži, em ne žele ispasti glupi. I zađe sunce nakon ležerno napetog čekanja. Došla razvodnica i krenusmo za njom. Ja zadnja-jer me situacija asocirala na zbijeg. Nakon desetminutnog hoda u koloni dođosmo do pješčane pustinje od nekih 1000 kvadrata.
Na rubu samo dva reda drvenih tribina. Sjedosmo. Nigdje ničega….pustoš…jalova zemlja…na rubovima pustinje niska makija….samo rojevi sitnih riječnih mušica ometaju tišinu i veličanstveni sumrak.. na nebu boje i oblaci izvode svoju predstavu. Hoćel više početi ili je već počelo, ili je to-to. U jedva vidljivoj udaljenosti poče se nešto micati. Ide čovjek prema nama. Malo čudno hoda kao da s njim nešto nije u redu. Polako uočavamo hramanje i malu debilnu ručicu. Približio nam se na pet šest metara, dovoljno blizu da vidimo mongoloidno lice i oči i sjeo prekriženih nogu mirno i znatiželjno nas gledajući. Jebote, jesmo li mi predstava ili on…uhvatila nas lagana neugoda, on kao da je shvatio, spustio pogled i počeo pažljivo zahvatati pijesak i ispuštati ga kroz prste. Kada je tu radnju savladao, nastavi se igrati s pijeskom i opet nas netremice gledati. Dok sam gledala njega promakla mi dva izlaska na «scenu». S lijeve strane na jedva vidljivoj udaljenosti jedan se glumac pravolinijski i teška al odlučna koraka kretao, stao i radio nešto što je rezultiralo vatricom.
Sa suprotne strane se kretao muški lik u gumenim čizmama noseći čini mi se lopatu ili sjekiru. Dođe do tipa pokraj vatre, utuče ga i skine do gola, nešto odjeće obuće, drugo baci. Pojaviše se niotkuda dvije ženske trash obučene i ukoso pravolinijski prođoše na jedva vidljivoj udaljenosti pustinjom. Sa druge strane novi muški, obađe ubijenog, pokupi nešto s poda i nestade na drugoj strani. S desne strane pojavi se žensko i odlučna koraka prevaljujući razdaljinu dođe do našeg mongoloida koji se nije pomakao netremice nas gledajući, sjedne do njega, zagrli ga, glavice im se dotaknuše i ona se počne smijuljiti, pa smijati i prasnu u histerični smijeh od kojeg ti se diže kosa i koji je prekine- odapne ona od sreće pred našim očima. To je inače bio jedini proizvedeni zvuk tokom predstave ako isključimo hod i pokrete. Pravolinijsko dolaženje i odlaženje tj. kretanje ostalih glumaca se monotono nastavljalo u velikoj udaljenosti i već je postalo malo teško pratiti pojedinačna kretanja i radnje-kao i u životu, vidiš ono što ti je blizu. Pojavila se i ženska obučena u klasično bijelo odijelo sa klasičnom ženskom torbom. Ona je jedina bila željna komunikacije i susreta, prišla je paru od 2 cure i one su je odmah napale, svukle i oduzele sve što je imala, probrale što im treba , ostalo pobacale. Pokušala je komunicirati i sa ostalima ali bez uspjeha. Već se polako smrkavalo, upališe se 2 reflektora sa strana scene. Sa desne strane se pojavi ženska u gumenim čizmama noseći limenu kantu. Negdje po sredini pustinje susretne se s jednim muškim koji je siluje i nakon toga nastavi svoje pravolinijsko kretanje. Ona spuštenih ramena noseći kantu ode do udaljenog grmlja na rubu pustinje i poče dugo pranje intimnih dijelova sa vodom iz kante. Istovremeno u desnom uglu scene, odmah iza reflektora one dvije ženske počeše u pijesku kopati jamu, jedan glumac poče za ruke vuči golog mrtvaca potrbuške prema jami, ( brrrr, vukao ga je dobrih 50 metara ),na sredini scene se polugola ženska željna susreta nudi silovatelju ali on je odbija. Mongoloid također počinje vući svoju mrtvu kratku ljubavnu «epizodu» prema iskopanoj jami. U međuvremenu zločinac (koji je na početku ubio onog sa vatrom i silovao žensku) ubija redom sve likove, baca ih u jamu, i počinje zakopavati. Mongoloid ubaci svoju žensku, uhvati ubojicu i tresnu mu glavom o stup reflektora – čulo se mada je bilo daleko i baci ga u jamu. Na nebu su se gubili zadnji tragovi crvenila . Mongoloid u tišini dugo i nepomično razmišlja i polako sam legne u jamu. Svi smo se oduzeli, nikad nisam okružena ljudima čula takvu tišinu.
Jei kraj ??? Hoćemo li pljeskati ? Ostao je još jedan lik koji je odšetao van scene - pristojna građanka u odijelu koja je jedina pokazala znakove društvenog bića, nadu i želju za susretom u surovom, otuđenom i jalovom svijetu. Nakon dobre pauze nikoga i ničega polako se pojavi hodajući prema sredini , dvadesetak metara od nas, izgubljeno pogledom tražeći nekoga ili nešto za što se može uhvatiti. Klekne i počne kopati pijesak. Sva sam se naježila i dakako plačipizda počela plakati. I zaroni žena u pijesak, počne nestajati, zadnji cik-cak nogicama i ostade samo jalova zemlja. Kraj.

Put ka pozornici.

Gledalište, tj. publika.

Izlazak prvog glumca na scenu.

Nakon dugog pljeska iskopaše se iz pijeska glumci i približiše na poklon. Tek sam tad vidjela da su vrlo, vrlo mladi i osjetila još veći respect.



Iz Biltena Bitefa 2006. : Jalova zemlja trezvenim prodornim slikama govori o 9 likova koji tumaraju po zaboravljenoj zemlji. Oni se, bez odbrane, predaju zakonima življenje i umiranja. Je li to ono što su izabrali, ili prosto, nisu uspjeli pobjeći. Režiserka Lotte van den Berg je nadahnuće crpila iz romana Johna Coetzeeea. Ona bez riječi postiže da osjetite nasilje, pustoš i poeziju u njegovom djelu. Filmskim okom ona stvara crtež u predjelu punom okrutnosti, bez uzroka i posljedice. Krivudave duge linije koje ne vode nikud.
Lotte van den Berg je za svoj rad dobila nagrade Erik Vos i Charlotte Koehler i trenutno radi u Het Toneelhuis u Antwerpenu.
Compaignie Dakar osnovao je 2001. Guido Kleene. On traga za umjetnicima koji govore nešto bitno o svijetu u kojem živimo. Stvaraoce koji nadahnjuju. Njihove predstave su jasne u pogledu tema, kazališne komunikacije i profinjenosti. Oni govore o svijetu koji je veći od Holandije a manji od nas.
Lotte van den Berg o Jalovoj zemlji :
«… u Jalovoj zemlji pokazujemo ljude koji žive bez otpora. Ljudi koji se jednostavno sruče kad im dođe vrijeme. Ljudi koji su se prestali boriti. Ljude koji više ne brane vrijednosti života. To boli. Naš najveći strah možda nije strah od smrti, već strah od bezvrijednosti života. U jalovoj zemlji strah činimo opipljivim, ne da bismo vrijeđali ili pokazali prezir, nego da pružimo utjehu. Ja osjećam kao vi. Ja živim kao vi. Umrijet ću kao vi. Svi smo uhvaćeni u paradoks. Da bismo se usudili živjeti, morat ćemo pogledati vlastitom strahu pravo u oči.»
Vesna br.2-kolegica sa studija, u razgovoru sa glumcem.
Poslije predstave su nas pozvali da se ostanemo malo družiti sa njima i ispod naših sjedala izvadili vino i čaše. I ta situacija je imala nadrealistički ugođaj .U sred jednog velikog grada u tišini jedne pustinje, druži se grupa nepoznatih, svak na svoj način otuđenih ljudi, vezana zajedničkim dubokim doživljajem. Imala sam samo jedno pitanje za glumačku skupinu: Recite mi je li ovo najbolja scena koju ste ikada imali ? Priznali su da je. Došli su u proljeće i mjesec dana tražili lokaciju po Beogradu dok se nisu odlučili za pustinju Ade Huje.
Naime čitajući o predstavi vidjela sam fotografije scena po Evropi, izvodili su je i na travi, i zemlji, i kamenu.
Na taj odgovor rekoh: U cijeloj našoj bivšoj domovini ne biste imali problema oko prave scene, zaboravljene, napuštene i jalove zemlje ima na sve strane. A i predstavu kao da smo već negdje u našim prostorima odgledali, samo je nismo htjeli vidjeti.

Odgovorili su mi : It's the same thing around the whole world !

Shvatih.

I zato danas na dan Planete zemlje odlučih ne izaći na porinovska događanja već vrijeme posvetiti majčici Zemlji. I Čovjeku koji je našao i pronalazi bezbrojne načine da uništi prirodu i samoga sebe. I zaista je svejedno gdje se ova predstava širom naše jalove zemlje događa, po istrebljenim rain forests zajedno sa cijelim plemenima domorodaca, po obalama naftom zagađenih mora sa uništenom florom i faunom, po ulicama velegradskih slamova, po raznim ratištima širom svijeta s uzalud potrošenim životima, po kemijom i radijacijom zagađenim područjima gdje dišemo, spavamo, radimo, vodimo ljubav, i trčimo, i umiremo, baš ko oni zečevi iz Galeanovog teksta.




Sritan Vam Dan Planete Zemlje !

četvrtak, 19.04.2007.

Biti on the road 2.

Sva naša estrada on the road za Makarsku i svi Makarski blogeri o Porinu, a ja ću ko da nisam odavde. Cili dan mi se trese stan od vibracija sa stadiona a i sad buba sa Kačića. Hebo nas Porin sve skupa ! Čitat ću u Luce i Vice što je bilo na programu i ko je nastupa jer mi imena sa plakata baš ništa ne znače, nikad čula za te face. Bogami ni ostali koje sam pitala jutros na Rivi.
A ja triban zabilježit utiske sa puta dok ne zaboravim.

Polazak u 3 ujutro s Makarskog kolodvora. Kupi se ekipa sa rivijere, Tučepljani, Baškovođani, Breljani, nas 15-ak, u Splitu se priključuje ostatak koji je napunio 4 autobusa, dakle 200 ljudi po Hrs-u ( hrvatski standard) –mahom penzionera -prosjek 65 godina-koji jedini imaju vrimena i živaca slušati prezentacije po razrađenom klišeju-žvakanje u trajanju circa sat vrimena o zdravom spavanju na njihovim proizvodima po cijenama kao da su u njih utkane zlatne niti ili pokoji dijamant. U cijenu proizvoda su zapravo uračunati troškovi prezentacija uz besplatnu suhoparnu večeru ( još jedan dodatni razlog za penziće) i navodno besplatnih nagradnih putovanja zahvaljujući kojima prosječni Hrvati danas putuju evropskim autocestama.
Ne kužim računicu tih nekoliko firmi koje dilaju proizvode od čiste vune jer su nažalost rijetki oni koji si te proizvode mogu i priuštiti. Ali bez obzira na to skoro sve imaju registriranu
turističku djelatnost, poneke i vozne parkove i svoje hotele. Nezaboravno putovanje u San Marino ( tako je pisalo) je zapravo bilo stacioniranje u Riminiju uz obilaske San Marina,
Ravenne, -Italije u malom- u Viserbi i na povratku posjeta crkvi sv. Ante Padovanskog. Cijena 4 dnevnog aranžmana ( put busom, polupansion u hotelu sa 3 * ) 1.560,00 kn, tj. 860,00 kn uz poklon bon od 700,00 kn koji smo dobili za kupovinu sitnih proizvoda na prezentaciji ( gotovo svi u autobusu su imali vratne jastučiće, bubrežne pojaseve, kućne papuče… ja ulje od 110 trava). Rica i ja se mislili, pa mogli bi, snaći ćemo se nekako za lovu samo hoću li ja izdržati toliki put… pa nismo odavna po evropama… i odlučili se.
Dakle – organizator Somnus vita tours d.o.o. u kombinaciji s agencijom Polly iz Umaga. Prvi utisci O.K., bus O.K.- samo ne znam zašto nikad nije u funkciji WC u našim autobusima) , vodička Nataša-draga cura iz Rijeke, put ipak autoputom a ne starom magistralom, puš-piš pauze svakih nekoliko sati u trajanju od pola sata, taman da stigneš na red u WC ili naručiti kavu, jer nas je bilo 200 i bez ostalih putnika namjernika po usputnim postajama.

Na jednom od postaja sreli Pervana, Profesor se rado dao uslikati.
Na slovenskoj granici, koja je ustvari ulaz u Evropu, opet novina, svi iz busa sa pasošima vanka i u red na šalter. Jako stroga gospođa me skoro uhapsila jer sam slikala naš beskonačni red. Moraju oni vježbati strogoću. Ne znam kako se nisu dosjetili naplaćivati pečat veeelike im države kao što naplaćuje San Marino- uz poštansku marku koju ti zalijepe u pasoš i opale pečat triba platit 2,5 Eura, razglednice triba ubaciti kod njih jer nije sigurno da će ih talijanska pošta proslijedit. Kod nas u Hrvatskoj je za pušaće bilo O.K. ali čim smo ušli u Italiju nisi znao oš li piš ili puš, i naručit štogod pit i jest, uglavnom sve troje je bilo teško izvest jer je svuda zabranjeno pušenje. U Evropi su sva stajališta organizirana tako da kad jednom uđeš možeš izaći samo kroz kasu na drugom kraju prolazeći kroz labirint polica sa svim i svačim. Za to je zbog gužve potrebno taman pola sata koliko smo imali. Kako nemaju vanjske štekate većina nas je s nogu guštala kavu uz cigaretu, ili obrnuto.
Put sam relativno dobro podnila, fudrala se jastučićima pod leđa, sa strane i iza vrata.
U predvečerje stigosmo konačno do Riminija. Bila sam tu davno, čini mi se 70 godine, ali se iznenadih beskrajnom plažom i beskrajnim nizom hotela. Vodička nas je zaobilazno oko kule ( kao ne zna ona) upozorila da ne očekujemo extra kvalitetni smještaj jer Talijani ko talijani nemaju stroga pravila oko standarda i kategorizacije. I upozorila nas da ne pušimo u sobi da se ne bi aktiviro «tuš» na plafonu. Jadni penzići se zbunili, ne znaju oni za protupožarnu zaštitu , tj. automatske mehanizme koji se danas instaliraju po ekskluzivnim hotelima i «tuširanjem» reagiraju na dim. Mi u busu no.1, i grupa no.1 dobismo hotel Marconi, skromno zdanje od 3 kata, reko' di će nas 50 u ovako malu zgradu, mali vrtal isprid sa stolicama, odmah mi za oko zapeli patuljci i na stolovima vesele rasta pepeljare sa jointima u ustima.

Nazovi recepcija dekorirana sa apsolutnim vrhuncem od kiča, plastično cviće, šarena cvjetna tapiserija po foteljama, razne šterike i ukrasi iz 12 kuna -mladi napuvani dobro zaobljeni gazda za recepcijom - ne govori niti jedan jezik osim svoga. Hotel je čak imao mali lift. Mi dobili 1. kat. Soba čak četverokrevetna u 11 kvadrata, dupli krevet i sa strane 2 željezna na kat. Mali ormar sa strane, 2 kantunala, poviše njih 2 vanjske noćne lampe (te su najjeftinije), na ormaru mini TV, interni telefon koji ne radi i pretpostavljam radio koji također ne radi, mali uski stol sa 1 stolicom.

Na krevetima pokrivači, ispod pamučni lancuni s jednom dekicom, reko' smrznit ćemo se, 2 iskidane frotirske krpe od ručnika i još 2 velika iskidana platnena. Jedva prođosmo do kupatila. A ono u kvadrat i po sve stalo, vrata jedva otvaraš od lavandina nasuprot, na lijevo wc školjka i bide, na zidu visi tuš ručka, na podu sifon. Još pametnije rješenje sam vidila samo u Bosni, wc čučavac i iznad njega tuš baterija, da nije genijalno. Jedva sam čekala istuširati se ali sam u startu odustala pri pomisli da onako umorna kupim vodu po kupatilu. Soba čak ima i balkon, ravno kvadrat, jedva stane stolica.
Mašala Marconi sa čak 3 zvjezdice !
Kad lupa neko na vrata.
Naša Tučepka Dušanka Čović sva zajapurena, ne može govorit od bijesa : Ja u onome bogami neću spavat ! Njih dvi dobile 2 krevetnu sobu sa punih 5 kvadrata. Dva rastavljena željezna kreveta, moš proć između samo bočno. U uskom hodniku ormar koji moš otvoriti samo ako staneš između pa se mičeš otvarajući krila da bi nešto stavio unutra. Naša je prema njihovoj bila luksuzni apartman.

Dušankina luksuzna soba za dvoje
Amo doli…. sa arogantnim gazdom se nemoš sporazumit i pomogne nam – ko će neko naš čova iz Makedonije koji se tu našao na usputnom privremenom radu, tj. u posjeti prijateljici Bugarki koja radi ko konobarica. Zna mali talijanski, kaže zovite me Serđo. I obećali Dušanki bolju sobu sutra, obećanje ispunili.
Malo se umili i odmah na večeru- stroge upute da ne kasnimo. Sutradan smo saznali zašto,
hranu su odnekud dovozili sa kombijem, pa da se ne ohladi. Predjelo - manistra sa nekim nedefiniranim točem iz kesice- osjetio se konzervans, glavno jelo-2 kom najtanjih bečkih šnicela koje sam u životu vidila, ravno 6 komadića pomfrija i zdjelica zelene salate taman za zub meni i Vesni, muški su je se galantno odrekli u našu korist.

Na stolu sa strane male i velike pive, sokovi, mineralna i vino iz automata. Cijene na papiriću, od 2 Eura pa naviše. Poslije večere ih je pola otišlo na večeru po obližnjim restoranima, moj i ja do prvog dućana po mineralnu i nešto za ugasit eventualnu glad. Što se tiče spize tokom boravka , prvi i drugi dan je Serđo činio sve da nam ugodi, onda je otišao i uz zatvorsku hranu morali smo podnositi glasno gunđanje 2 Bugarke kojima je sve teško padalo-svaki dan su ko munjene pri postavljanju stolova zaboravljale broj gostiju, biće su se nadale da se kogod izgubio.

Zlata mi je svaki dan stavljala cvjetne aranžmane a'la Marconi na stol uz : Slikaj sve nezaboravne trenutke !
Drugi dan poslije doručka od najtanje fite najjeftinijeg sira i šunke, malog masla i marmeladice na tanjiru uz self service kave i mlijeka iz aparata ( samo 4 staklena vrča koja su stalno bila prazna ) shvatili smo da će nas spasit samo zajebancija. Smij je i zbližio nas 50 jer u tako malom restoranu se čula svaka riječ, ma i najtiši pogled priko oka. Dakle menu za sva 3 dana: doručak isti ( drugi dan su obogatili doručak sa zdjelicom kornflejksa po želji, a zadnji dan im je u po doručka nestalo kruha ) za večeru- 2. dan- predjelo falša juva , glavno 2 kom. pečene piletine- Dušanki se posrećio vrat) sa 5 komadića hladnog pečenog krumpira, 3. dan – manistra usuvo i 2 kom. tankih fitica prepečene šunke koja im je ostala od doručka uz previše razvodnjeni krumpir pire iz kesice.

Patuljci znaju da su kampersice No.1 za on the road

Draga bakica Marija Cvitković bi prva izlijetala zapalit. Lani nije mogla na Azurnu obalu ali se sprema uskoro prije nego napuni 80.
Ja ponila čak i svečanu obleku, reko - možda bude plesa posli večere. Zajednički zaključak je bio, ništa od plesa, tj. koliko muzike toliko i plesa. Unaprid se svi pomirili s činjenicom da nismo puno platili, da tribamo biti sritni što nam je netko iz čista mira poklonio 700,00 kn i mi za 860 došli čak do Italije. Zašto ovo pišem ?
Zato što je to bila najčešća tema naše diskusije, zato što smo svi iz područja gdje se živi uglavnom od turizma i zato što će to nažalost ostati u najjačem sjećanju većini. ( Nije da je narod željan spize ali poneki su bili gladni i nisu računali na trošak dodatne prehrane. A glad se pamti više od svjetskih čuda koja smo vidjeli. ) Htjela sam se malo zezati sa glasnim «biranjem» menija iz jelovnika, ali za tako nešto ima bit nisu čuli. Važno da se oni zovu hotel.
Tek sada sam shvatila talijanske mailove- tj. upite za rezervaciju : Dajete li u svom hotelu ( jer u njih su sve malo veće kuće hoteli) posteljinu i ručnike, ima li vaš hotel grijanje, hlađenje, toplu vodu, je li kuhinja opremljena…u Italiji se to sve vjerojatno dodatno plaća naročito ako je usred sezone cijena ležaja u privatnom smještaju u kategoriji sa 3* kao kod nas, 15 E po osobi. Ustvari tako jeftinog smještaja u Italiji sigurno niti nema osim možda u kampovima ili hostelima sa 10 ležajeva u sobi. I onda kada je apsolutno sve što turist može poželjeti ( i fen i pegla i perilica i sušilica rublja) uključeno u cijenu, Talijani nalaze za shodno cjenjkati se.
Rica i ja živimo isključivo od prihoda od turizma tj. privatnog iznajmljivanja (kao i većina ljudi u našoj grupi). Nemamo puno kapaciteta - 3 sobe i 1 studio-apartman u kući koju je on naslijedio od roditelja i stan od 90 kvadrata u kojem živimo i koji ljeti izdajemo kao 4 krevetni apartman. Zarađujemo taman da možemo vrlo skromno živjeti a naš «izvor» prihoda stalno unapređujemo uz pomoć turističkih kredita. I stalno mislimo da ono što imamo nije dovoljno kvalitetno.
Nismo ništa manje kritični i prema nedostatcima našeg grada i države. Izdajemo legalno i tu nema nepoštenih radnji zbog ovjerenih cijena koje na neki način određuje Turistička zajednica Makarske. Sami nalazimo goste putem Interneta preko Makarske službene stranice i jedva, bez obzira na dobar položaj – 1. red do mora, uspijevamo izdati 2 i po do 3 mjeseca. Cijena 2 krevetne sobe sa velikim balkonom, kupatilom, klimom, upotrebom kuhinje, parkingom i boravišnom taksom je 30 Eura na dan. Slučajno sam i 24 godine radnog staža stekla u Ugostiteljstvu i turizmu radeći skoro sve poslove iz djelatnosti ( 20 god. kao domaćica hotela sa cca. 700 ležajeva) i znam mnogo o ugostiteljstvu i turizmu.
Cijena ležaja u hotelu Marconi je sada 20 Eura po osobi, u sezoni 35 E, dakle u sezoni ˝ soba košta 70 eura na dan. Polupansion sad košta 35 E po osobi. I bez obzira što ne mogu shvatiti da netko ima muda nahraniti 50 ljudi sa normativom za 15 ljudi ili smjestiti 2 ležaja u 5 kvadrata, pitam se kako je taj hotel dobio 3 zvjezdice i to u mjestu koje živi od turizma, koje ima pješčanu plažu koja je duga 9 kilometara i široka cca. 100 metara, u mjestu koje ima 1.500 malih privatnih hotela i gdje je sve organizirano i podređeno turizmu tj. izvoru prihoda cijele regije. Automatski se pitam ko vodi našu državu, regiju i grad tako da pljuje sam sebi u lice podcjenjujući ljepotu, čistoću i kvalitetu koju Italija nije nikad imala niti je ikad može i na umjetni način uz sva čuda i pare koje turizmom zarađuje, dostići. Jer Mare Adriatico i Jadransko more kao da nisu isto more. Jer naše more i obala su sjajni i mirisni biser a njihova prazna, osušena, smrdljiva školjka.

U Riminiju se 4 reda do plaže nalaze samo hoteli, u 2. i 3. redu do mora u čvrstim objektima restorani, kafići i dućani tipa naših baraka s jeftinom robom masovne potrošnje, u 1. redu cesta, zatim numerirane parcele s raznim improvizacijama od plažnih objekata sa kabinama, ležaljkama, suncobranima, kafićima, bezbrojnim plažnim čudesima – pretpostavljam da svaki hotel koncesijski zakupljuje dio plaže samo za svoje goste. Parcele su podijeljene betonskim stazama, a do mora se treba dobro pješačiti. U ovo doba je više od pola hotela zatvoreno i ubrzano se kao i kod nas gradi. U svoj toj sterilnoj, uređenoj i nepreglednoj bezbojnoj slici nedostaje plavetnilo mora, otoci na horizontu i zelenilo, ma barem 3 reda borovine ili palmi. Turistički dio Riminija koji je rezerviran za i usmjeren na masovni turizam nema povijesnih atrakcija niti ljudi tu žive, tu se dolazi šljakati i izvući što se više može iz džepova turista. Samim tim nema ni dušu, šljakeri su već sada umorni i mrzovoljni. Jedino što mi se svidjelo su suvremena arhitektonska rješenja. Rimini je meka za arhitekte. Kad već ne postoji nekakav građevinski stil koji bi trebalo poštovati kao povijesnu tradiciju, jedini način za privući pažnju je izgled i opremljenost hotela. Tako da ta nova moderna i stilski inspirirana uglavnom nazivom, hotela - npr. Flamenco, Mexico, New Orleans, Monaco, Paradiso…, zapravo daju jedinu draž mjestu.

Već sada ima kupača na plažama ( 19 stupnjeva Cel.), mogu misliti kako je za vrijeme sezone kada srednji građanski sloj koji si to najjeftiije masovno turističko odredište može priuštiti, navali. U poređenju sa njima ono što mi nudimo je zapravo elitni turizam koji si samo rijetki u Evropi mogu priuštit. A što mi sistemski radimo ? Umjesto da podignemo cijene jer to naše more i obala zaslužuju isto koliko i kvalitetna hotelska i privatna ponuda, mi spuštamo cijene da bi se približili masovnom turizmu po uzoru na njih – bitan je broj gostiju a ne zarada. Umjesto da spriječimo masovnu apartmansku izgradnju koja će uništiti obalu i još uvijek očuvanu prirodnu ljepotu i čistoću, uzore tražimo po uništenim obalama drugih mora koja su prisiljena zbog konkurencije sve više spuštati cijene, a time i uslugu. Umjesto da turizmu pristupi organizirano i studiozno : zajednički nastup na tržištu uz organiziranu prodaju kapaciteta, stimuliranje i educiranje stanovništva, čvrsti i precizni zakoni i normativi, država gleda samo kako će uz što manje posla utržiti porez i što brže i povoljnije prodati ono što nam je Bogom dano i u bivšem sistemu, u paketu sa kompletnom infrastrukturom, izgrađeno. Većina hotela koji su u socijalizmu izgrađeni radničkim zalaganjem, samodoprinosima ili na uštrb radničkih plaća je prodana za smiješne pare novim bogatašima i strancima sa kapitalom neprovjerenog porijekla. Država čak nije u stanju zakonski uvesti red u privatno poslovanje tako da oni što masovno grade i rade na crno dodatno spuštaju dogovorene cijene. Mi nemamo stokilometarske plaže koje mogu podnijeti masovni turizam, već sada nedostatak plažnog prostora spušta kvalitetu a time i cijene naših ljetovališta. O gužvi, buci i zagađenosti da ne govorimo.
Nema smisla cijeli post posvetiti turizmu, o tome se mogu napisati disertacije. Znam samo da mi je palo na pamet da bi sve političare i one iz sabora i ministarstva za turizam trebalo besplatno uputit u Rimini, i umjesto u luksuzne hotele na koje su navikli, smjestit ih u hotel Marconi 3 dana da shvate kakvu organiziranu štetu čine našoj obali i turizmu dozvoljavajući da i mi idemo tim pravcem.
Nedostatak vizije održivog razvoja im je, uz življenje na nekoj drugoj planeti zahvaljujući svojim plaćama i privilegijama, najveći grijeh.
U maloj državi San Marino se to može teško desiti jer svakih 5 godina biraju predsjedničko vijeće koje dva puta godišnje bira dva regenta. San Marino je zaista ko zemlja iz bajke

U društvu Tinmena dok sam čekala grupu.
Od povijesnih znamenitosti nisam puno vidjela jer nisam više sposobna za kilometarska pješačenja i razgledavanja po suncu. Usput sam uštedila 80 Eura koje su ostali platili za vodiče i ulaznice. Oko toga je isto bilo velikih rasprava jer se ulaznica platila samo na jednom mjestu a razgledavanje su vodili naši vodiči. Tako da su zaključili da smo tom fakultativnom nadoknadom ustvari podmirili sve troškove organizatora. San Marinom su prošetali prvi dan prijepodne, ( ja sam se muvala na 1. platou jer se nisam mogla penjati tim prekrasnim starim gradićem koji je građen spiralno prema vrhu planine). U prvom dućanu sam za 100 E kupila dvije kožne borše koje bi kod nas koštale 500 E. Ako slučajno navratite u San Marino ne propuštajte priliku i računajte da imaju savršenu ponudu kože po najnižim cijenama u Evropi, dijelom i zato što nemaju porez a cjenkanje je obavezni dio trgovine. Na povratku svi u ušminkani šoping centar sa prestižnim buticima koji radi i nedjeljom, i u kojemu skoro nitko nije ništa kupio jer je bilo skupo. Ja sam bila spremna kao i uvijek u Italiji platiti dobre sandale ili papuče, ali trenutna moda je katastrofa, kad će više kič izići iz mode.

Treći dan : prijepodne posjeta -Italiji u minijaturi-, htjedoh platiti ulaznicu ( 7 E za grupne posjete) ali mi je Nataša dala gratis kartu. Većina naših su rekli da bi samo to bilo dovoljno od svog razgledavanja, sve što vridi u Italiji i Evropi lipo se moglo sagledati u omjeru 1: 25 a Venecija kroz vožnju brodom u omjeru 1: 5.

Mala Venecija je bila doživljaj jer je vožnja kanalima popračena životnim zvucima i glasovima sa renesansnom muzikom u pozadini.
Nije naš svit baš od konzumiranja kulture, kažu da im je povijest počela na uši izlaziti – takav stav imaju i prema našoj kulturnoj baštini. Doduše bilo je komentara- eeee, kad bi mi znali i mogli ovako čuvati starine i povijest, imali bi i mi što pokazivat. Imali bi i mi iz Makarske što pokazat, al nažalost do sad još nikome nije u Turističkoj zajednici palo na pamet organizirat razgledavanje grada.
A i bolje da nije, da se ne bi crvenili pred turistima.

Ovako izgleda prilaz Palači Ivanišević u Makarskoj. Sliku Palače i dvora ne mogu od sramote priložiti.

Lakše je tako jer za to bi prvo trebalo renovirat staru gradsku jezgru, propisati zakone o očuvanju autentičnog izgleda i to nadzirati, a to je već previše posla za našu vlast.

U Ravennu nisam ni išla jer je razgledavanje naporno, već sam se poslije grupnog ručka u jednom self servisu, sa drugom grupom, vratila u Malu Italiju. Cijelo popodne sam se vozala u besplatnim vozovima, autićima, brodićima, kanuima…

Pogled iz vlaka koji vozi iznad parka i kojim sam se provozala 4 puta.
Mala Italija je i mali Diznilend sa igralištima, toboganima, dinosaurusima....mali vlakić vozi kroz priču o Pinokiu , likovi su napravljeni u prirodnoj veličini uz zvučnu podlogu, tj. raj za djecu i nas preko 50 koji volimo gledati stvari iz drugih perspektiva, npr. iz zraka, iz vode i dječjih vlakića….poslije sam čula da ih puno nije probalo niti jednu vožnju.
Uz Italiju u malom ima i park -Evropa u malom-. Od naših znamenitosti izgrađen je samo Počitelj i Mostarski most. Začudilo me da nema Dubrovnika.
Ukratko, -Italiju u minijaturi- preporučujem kao -must see- ako ste u blizini. Impresionirao me i dječji Muzej znanosti gdje su interaktivno instalirani svi poznati zakoni fizike, tj. izumi koji rade na principu tih zakona, vrlo poučno za djecu a i za odrasle.
Na povratku smo razgledali i centar Riminija i njihove znamenitosti, tj. ja polako solo po dućanima, ista stvar-skupi butici kao u svakom strogom gradskom centru i ništa po mom guštu, same kičaste krpice kao i u nas, sačekala našu grupu iz Ravene i vratila se sa njima.
Poslije večere su vodiči predložili odlazak na ples u obližnji plesnjak sa živom muzikom.
Moj je zaspao čim smo ušli u sobu a ja odlučila ipak ići. Pet minuta hoda se pretvorilo u 45 min. i jedva sam uz povremena odmaranja, stigla zadnja sa Jokom iz Tučepa. Kako su već svi ušli, nas dvoje vadimo na ulazu, tj. blagajni, pare, vodiči rekli da je ulaz sa konzumacijom 10 Eura, kad ono 6 E. Pritrčali oni odmah nama da su već kupili karte i traže 10 E po osobi. Joko zapeo, neee, ne ja ću platit kolko piše… i na kraju, nema se smisla pred Talijanima kompromitirat, platismo našima 10 E, po 4 E za uslugu što su nas ko ovce doveli do sale. (Taj detalj spominjem jer je bio presudan u grupnoj odluci da ne skupimo bakšiš za Natašu i šofera.)
A plesna sala je barem meni koja sam luda za plesom bila ludilo. Nitko nije očekivao u nedjeljno veće punu salu Talijana koji su u parovima sa vješto uvježbanim koracima lebdjeli podijem od petstotinjak kvadrata. Odličan živi bend je svirao evergreen plesnu muziku za publiku mahom preko pedeset. Svi uspravnih leđa s prepoznatljivim pokretima glave, naglim trzajima tijela i zaokretima, uvježbana koraka… tango, valcer, ča-ča-ča, foxtrot, rumba, samba….shvatih da se radi gradskoj kulturi i navikama koje kod nas izumiru, tj.o plesnoj školi i to naprednim polaznicima. Outfit primjeren, bilo je tu baba u večernjim toaletama… stvarno sam bila impresionirana hrabrošću i otkačenošću pojedinih.

Nu me !
Kad su zasvirali disco fox složilo se njih dvjestotinjak na podij i udri svi ko jedan u korak.. ja taj korak zovem, ne znam zašto- slide step…, ali nisam mogla ne priključiti se jer je koreografija vrlo slična našoj Maltovskoj s kojom smo često završavali performanse, uglavnom uz -Release the pressure- od James Brown-a. Skočilo odmah i par naših baba i svojim bacakanjem izneredilo plesačima koncepciju – počeli vikat na nas i tjerat nas sa podija.. jebate ludih staraca… i odmakli se mi sa strane da izbjegnemo međunarodni incident.

Luda, zločesta baba, a Dušanka uz nju za dišpet !
Ja nastavila fotkati kad jedan babac (ova sa fotke) u prozirnoj bluzi skoči, izbeči oči i dere li se na me… ja njome na engleskotalijanski, mi smo happy turisti, mi prijatelji iz susjedne zemlje... mi voliti plesati ko i vi....ovo biti slobodna zemlja… a i ulaz smo platili čak 10 eura….pa…. pleše se uz osmijeh a ne s izobličenom facom…činim ja pantomimu… smile, babo… a ona napusti podij i nastavi galamiti po ciloj sali… drugi su mi se očima i ramenima izvinjavali… i činili mot - luda baba. Oko ponoći se naglo ispraznila sala pa krenusmo i mi žudeći poslije tolikih napora za krevetima u Marconiju.
Četvrti dan u povratku skrenusmo u Padovu posjetiti crkvu sv. Ante Padovanskog, zamolila sam ga za zdravje i umisto priključivanja zadnjim očajnim pokušajima ostalih da nešto kupe, otišla u park, legla u lad na travicu i sat vrimena odmarala. Bilo je super cool uživati u pogledu na krošnju i padovansko nebo uz muziku užurbanog velegrada i miris trave. Moj je negdje otišao na kavu.


Nađosmo se u 2 i konačno krenusmo za domovinu. Na zadnjoj talijanskoj postaji ja opet opružila leđa u parkiću

uživajući u zadnjem pogledu na talijansko nebo dok su ostali iz grupe kupovali gluposti kao da je grijeh ne potrošiti teško ušteđene ili posuđene eure. Pa se zadovoljni praznih džepa uskokodakali do granice.
Kad ugledaše more čak ih nekoliko uglas rekoše : Ma vidi što je more, tribalo bi već ovdje naplaćivati i sam pogled !
Poslije prve pauze u Rijeci svi živnuli, ženske uvatio prdec i poludile, valjale se od smija i
kad je Nataša pustila Pejakovića, Zečića, Cocu… sve skočile na umorne hrvatske noge na hrvatskoj zemljici. Pa da nije istina da je najlipše biti svoj na svome.

Zlata Milina je cilim putem bila đavja !

Zahvaljujem firmi Somnus vita tours na inspirativnom putovanju, ispričavam se vodički Nataši (koja je svoj posao odlično odradila ) što nezadovoljni putnici ( mada nas je stalno hvalila da smo najbolja i najveselija grupa) nisu htjeli priložiti niti kune za nju i za šofera zbog čega mi je bilo neugodno, al eto, nisu ni Hrvati više što su bili. Ne daju se više varati pa radilo se to i o par eura. Kupila sam joj u svoje ime bonbonjeru Merci i zahvalila.

Što se mene tiče najbolje na putu je bila biografija Tom Waits-a koju sam on the road uspjela pročitati i dala bih zadnjih 10 eura da sam mogla slušati Ol'55 umisto Neka, neka, nek se znaaaa... i večeras je naša fešta…

Najnovija vijest-jučer stiglo pismo od Global toursa- dobila sam još jedno putovanje. Mogu birati između Azurne obale i Beča s Bratislavom. Ovaj put ćemo malo bolje razmislit..

petak, 13.04.2007.

BITI ON THE ROAD

Ovaj post je radi moje evidencije. Sa 50+ zaboravljaš datume. Eto i tome služi blog.

Lina došla i ošla. U zadnji tren mi iz čista mira drpila šešir.


Maja došla s novom frizurom i ošla.

Sonja došla i ošla. Drž se draga prijateljice!

Ruža došla i odlazi sutra.

Staro društvo s uvik nasmijanom prinovom.

Nije lako izabrati sliku da se i jednom i drugom sviđa, možda pomognu 3 D očale. I ja bi tila postat baka, vidi kako joj lipo stoji !

I nerazdvojne double Mar u rijetkoj posjeti kao da nisu odavde.



Odo i ja na par dana.

Peker Buš nadoša na 7,5 centi kao što je Siram izračunala. I ne miče se. U uputama piše da se na suvom vraća u prvobitno stanje. Hoćemo li Buša malo mučit ?
Oćemo. Sa zadovoljstvom.

Javljam stanje kad se vratim.

četvrtak, 12.04.2007.

BITI DOMOLJUB ILI NITKO I NISTA

Fernando Silva je vodio bolnicu u Managuu.. Radio je do kasna na Badnjak. Petarde su pucale ne sve strane, vatromet zapalio nebo,kad je Fernando odlučio krenuti kući da s obitelji proslavi praznik.
Krenuo je u zadnji obilazak da provjeri je li sve u redu, kad začuje pahuljaste korake za sobom. Okrenu se i ugleda bolesno dijete kako ide za njim. U polumraku prepozna usamljeno nesretno dijete. Prepozna to lice već naborano smrću, molećive oči koje su vapile za oprostom ili možda dopuštenjem.
Fernando se vrati do njega i dijete mu pruži ruku.
-Reci nekome… prošaputa. Reci nekome da sam ja ovdje !-

Eduardo Galeano- Badnjak- iz Book of embraces.

Kad sam pročitala priču sjetih se zgode iz tamo nekih 80-ih kad se moj polomio s motorom i ležao na Firulama u Splitu. Bilo je to krajem studenog. Na Dan Republike sam mu otišla u posjetu i našla ga mrzovoljnog, gotovo ljutog i uzrujanog. Dočekao me s riječima:- Jebote u kojoj nakaradnoj državi mi živimo, zamisli, danas su na dječjem primali dicu u pionire ! Dica na štakama, u zavojima, prikačeni na infuziju, u kolicima, na krevetima, a mi isti takvi ko publika plješćemo…..- Ja reko… pa to je baš lipo, zamisli jadne bolesne klince kako im je kad znaju da danas njihovi vršnjaci postaju pioniri.- Malo se primirio jer mu to nije palo na pamet.
Tita već odavna nije bilo ali socijalistička praksa se uredno nastavljala. Naša djeca su u vrtićima i školi učila i pjevala partizanske pjesme, uzbuđeno i revno vježbala koreografiju za slet ( valjda su zahvaljujući tome sada svi dobri plesači), slavio se Titov rođendan sve do kulminacije tog apsurda.

Bilo je to ne tako davno u našoj bivšoj, malo većoj domovini od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana. Baš tako uzduž i ukoso poprijeko stasala je generacija X.
Današnja generacija preko pedeset, generacija bratstva i jedinstva, generacija ograničenih mogućnosti ali neograničene duhovne slobode. Generacija mladih koji nisu niti razmišljali koje su narodnosti ili vjere, kojim jezikom ili dijalektom govore, koje su boje ili rase, generacija koja je napumpana parolama međuljudske tolerancije i solidarnosti osjećala bilo cijele planete. Ponosni na svoju domovinu i velikog vođu čije ime je bilo kao šifra za nova poznanstva u širokom drugačijem svijetu, čeznuli smo za širim vidicima tjeskobno prelazeći stroge granice male i minorne, ali velike i jedinstvene države. Isključujem one koje su roditelji, a ne sistem, odgojili u osjećaju neslobode i mržnje.
Danas živimo u puno manjoj domovini u kojoj je bogohulno i govoriti o bivšoj domovini koje više nema, i kao da nikad postojala nije, niti u udžbenicima. Čini mi se da je jedino što smo naučili bila parola da smo za domovinu spremni dati život. U bivšoj državi je bilo bogohulno ne misliti tako, jer je kao i Lijepa Naša stasala na prolivenoj krvi domoljuba. Sjećam se članka iz 80-ih koji je izazvao sablazan, nisam sigurna, ali čini mi se da je to bio Jug Grizelj, koji je napisao da je neki naš novinar našao za shodno u posjeti Švedskoj (možda je to bio Milić), raditi anketu s pitanjem: jeste li spremni za domovinu dati život ? Većina anketiranih nije mogla uopće skužiti tako glupo pitanje i najčešći odgovor je bio: Što će mi domovina kad izgubim život !
U današnjoj nam domovini majke koje su izgubile, dvoje, troje, petoro djece, ponosno paradiraju pred kamerama koje obilježavaju (još uvijek svježe od krvi) godišnjice bitaka za novu, manju, ali «našu» otužnu državu koja teži da ponovo postane malo veća, veeelika, naaaajveća kao dio još tužnijeg velikog svijeta sve usamljenijih i otuđenijih unatoč udruživanju, svijeta sve obespravljenijih unatoč zacrtanim pravima i slobodama, svijeta sve siromašnijih i nesretnijih unatoč masovnim kapitalističkim receptima za postizanje bogatstva i sreće, svijeta sve bezosjećajnijih u nepoštednoj borbi za opstanak u složnoj globalističkoj areni.
Neupitna je vrijednost svakog izgubljenog ljudskog života danog za domovinu. Kako za bivšu tako i današnju. Neka im je vječna slava. Ali problem domoljublja nažalost ne završava sa njima uz počasti i dužno poštovanje. Domoljubljem se priprema rat, raspiruje mržnja, inspirira i opravdava zločin i još dugo poslije pobjede otvoreno manipulira. I unovčuje: za vrijeme rata-nevjerojatna potkradanja domoljubnih fondova iz cijelog svijeta, tokom privatizacije-složna pljačka domovinskog bogatstva od strane vladajućih struktura, danas- prodavanje i iznajmljivanje domovine za budzašto. Sve u ime domoljublja.
Pojam domoljublja koji je u naprednim civiliziranim zemljama kojima se želimo priključiti postao deplasiran, jer ratne poslove obavlja uglavnom plaćena vojska profesionalaca, kod nas još uvijek pali i žari, ne samo u političkoj retorici već u svakodnevnom životu. Bogohulno je i posumnjati u čistoću svete domoljubne pobjede, osuđivati krvoločnost i zločine raznih bolesnika i razbojnika puštenih iz zatvora koji su se mimo kontrole - braneći domovinu, iživljavali na civilima, onima miješanih krvnih zrnaca i zaposlenicima bivšeg sistema. Teško je shvatljivo i nacionalno idolopoklonstvo prema raznim profi generalima koji su dobro naplatili svoje usluge, kao što su ih naplaćivali diljem svijeta po raznim ratištima, samo zato što nose naša imena. Misliti a kamoli izraziti drugačije mišljenje automatski ti lijepi etiketu neprijatelja, jugonostalgičara ili komunjare u krajnje negativnom kontekstu.
U civiliziranim zemljama je teško zamisliti da u parlamentu sjede nepismene, nekulturne i vulgarne seljačine sa činovima generala i odlučuju o sudbini zemlje samo zato što galame o domoljublju i domaćim neprijateljima. Također je nezamislivo da se to sve događa sa blagoslovom i uz pomoć crkve kao generatorom netrpeljivosti i mržnje prema svima koji ne misle kao krajnja konzervativna i nacionalistička desnica. Uz Božji nauk propagiraju i neupitnu vjeru u dobre namjere nacionaldesničarskih vođa za dobrobit domovine. Sve pod krinkom domoljublja.
Zašto je to tako uz činjenicu da je Isus bio prvi komunista zna vjerojatno samo Bog. Da su kojim slučajem komunisti bili dovoljno inteligentni i umjesto propagiranja ateizma prihvatili Isusa kao ikonu i uzor jer je njegov nauk vrlo sličan komunističkoj utopističkoj viziji društva, vjerojatno bi novija povijest drugačije tekla.
Domoljublje je, što je najapsurdnije, još uvijek krinka za prihvaćanje kapitalističkih društvenih zakonitosti pod kojima ćemo postati nitko i ništa. Već sad smo igračke u rukama MMF-a i WTO-a. Prodat će nas desničarske vođe za 1 kunu . Do sad su uspjeli opljačkati što su mogli, a mogli su i mogu zapravo sve s obzirom na nivo svijesti domoljuba diljem lijepe naše. Domoljublje pali i u granicama najmanjih lokalnih zajednica. Strastvena opsjednutost politikom i podjela na desne i lijeve, tj. domoljube i sumnjive nedomoljube, razara male društvene zajednice gdje bi ta tema zapravo trebala biti potpuno minorna. Za dogovoriti vitalne stvari male sredine kao što je Makarska i zajednički zacrtati održivi razvoj nisu potrebni stranački izbori i borba za vlast.

Ako se ne uklapaš u postojeću društvenu domoljubnu šemu, tj. ako si nesvrstan, zapravo si nitko i ništa. Generacija X je odrasla u domovini koja je bila jedan od osnivača nesvrstanih. Biti nesvrstan je imalo svoju težinu i značenje. Na svjetskoj pozornici smo bili netko i nešto. Biti danas
nesvrstan, pacifista, kozmopolita, tolerantan pa čak i samo racionalan,je sumnjivo u kontekstu vrednovanja stupnja domoljublja.

Volim ovaj komadić neba nad sobom, ovaj komadić mora dokle mi oko doseže, ovaj komadić zemlje po kojoj hodam. U jednom sam jedinom trenutku bliske nam povijesti koje se stidim bila nadahnuta osjećajem domoljublja. Bilo je to za govora pok. Vlade Gotovca na Kačićevom trgu kada je izgovorio upravo te riječi. Znao je pjesnik gdje treba udarati.
To mi je od svog mog domoljublja jedino i ostalo. I dovoljno mi je. Komadić neba, komadić mora i 2 metra zemlje. Danas ne padam više ni na takve fore. Dajem si za pravo da mi je domovina cijela majčica Zemlja i to uzduž i porijeko u znaku X. Danas padam samo na ovakve tekstove :

NIŠTARIJE
Buve sanjaju da si kupe psa, ništarije sanjaju kako izbjeći siromaštvo: sanjaju da će jednog magičnog dana sreća nenadano pljusnuti na njih i padati u potocima. Ali sreća ne pada ni jučer, ni danas, ni sutra, niti ikada. Sreća ne pada niti u kapljicama bez obzira kako ih ništarije s mukom skupljale, čak i kad ih svrbi desna ruka, ili dan počinju ustajanjem na desnu nogu, ili novu godinu počinju s novom metlom.
Ništarije : ničija djeca, vlasnici ničega. Ništarije: nitko i ništa, obezglavljeni, jurcaju ko zečevi, žive umirući, sjebani na sve moguće načine.
Oni koji nisu, ali bi mogli biti.
Oni koji nemaju religije, već praznovjerja.
Oni koji ne stvaraju umjetnost, već ručne radove.
Oni koji nemaju kulturu, već folklor.
Oni koji nisu ljudska bića, već ljudski izvori.
Oni koji nemaju lica, već ruke.
Oni koji nemaju imena, već brojke.
Oni čija se imena ne pojavljuju u knjigama povijesti, već u policijskim dosjeima ili lokalnim novinama.
Ništarije, koji nisu vrijedni niti metka koji ih ubija.

Eduardo Galeano: iz «Book of embraces»

Nikola Rica, crtež : Makarska-grad povratka.

srijeda, 11.04.2007.

BITI STOKA

PAD VLASTI U MAKARSKOJ

SEDAM VIJEĆNIKA HDZ-A UZ POTPISE ŽELJKA KOVAČIĆA ( HČSP-HPB), IVANA PANDŽIĆA( NL) I LUKE ROSE (HSU), PROŠLOG SU PETKA PREDALI SLUŽBENI ZAHTJEV ZA SAZIVANJEM IZVANREDNE SJEDNICE GRADSKOG VIJEĆA I IZGLASAVANJEM NEPOVJERENJA PREDSJEDNIKU GRADSKOG VIJEĆA, GRADONAČELNIKU I GRADSKOM POGLAVARSTVU U CJELINI.-


Narod je stoka!- rekao je Šuvar.
Stoka je grupna imenica i podrazumijeva četveronožne sisavce s ograničenim sposobnostima koje im je priroda dala. Kažu da stoka ima pameti tek toliko da se sama hrani i razmnožava kad joj dođe vrijeme parenja. Tj. vrsta sisavaca koja se sama snalazi, pronalazi izvore u prirodi, kad nestane livada i ako se ne snađe - krepa. Ne voli ograde i granice i u tom smislu joj zapravo i ne treba ni gazda, ni pastir čuvar, ni gonič. Ako se u igru ubaci čovjek postaje zabavno. Stoku se može tuči, tjerati, zlostavljati, njegovati, dresirati, i dakako paziti, hraniti, pojiti i uzgajati, jer stoka kad-tad završava u klaonici. Ukusna je zavisno koliko si u nju uložio i što si u nju uvalio. Vraća na prirodni način, ako u nju ubaciš nešto neprirodno-razboli se ,u krajnjem slučaju poludi. Priroda sve vraća, dobro-dobrim, zlo-zlim, ludilo-ludilom. Tj. sve se vraća, sve se plaća.
Narod je grupna imenica, također se kao i stoka sam hrani i snalazi kako zna . Ako se ne snađe-krepa. Za razliku od stoke, ne zna stat kad je sit i množi se i kad mu nije vrijeme za parenje. Za razliku od stoke, voli ograde i granice i neophodno mu je potreban vođa, pastir ili gonič. Jer ko i stoka nema pameti. Kad nema vođe teško se snalazi, morao bi sve od početka izmišljati, i struju i toplu vodu, i izvor zarade da može kupiti sve što je zaboravio svojim rukama napraviti. Ono malo vijuga što koristi upotrijebio je da izmisli politiku i demokraciju da bi birao svoje vođe. Stoka se tu dijeli na stoku sitnog i krupnog zuba. Ona krupnog zuba ima veće želuce a time i apetite. Zato zaslužuju biti vođe. Treba im puno više nego stoci sitnog zuba pa znaju di su najbolji pašnjaci i neiscrpni izvori. Vođe znaju da je narod stoka za klanje pa mu se tako i obraćaju. Svrstavaju ga po područjima potreba i vabe šarenim lažima o plodnim pašnjacima. Stoka bira, ko laže bolje-veće stado okuplja. Pošto narod ko i stoka nema pamet, nema ni karakter ni visoke ideale. Misli samo na želudac i svoju guzicu. Mijenja vođe kako mu paše. Za stoku sitnog zuba je lako, boji se stoke krupnog zuba pa na rubovima livada bleji, mekeće i luta tražeći ostatke trave sa opustošenih pašnjaka. Zna da će ionako završiti na ražnju. Za razliku od stoke, kod naroda-stoke ne važe prirodni zakoni. Ovdje se sve plaća a ništa ne vraća.
Kažu da stoka ima dušu valjda zato jer se brine o mladunčadi i zna biti vjerna. Kažu da i narod-stoka možda ima dušu mada ne brine o budućnosti svoje mladunčadi i ne zna biti vjeran sam sebi a kamoli drugima.



Jebale vas makarske livade koje ionako više od betona ne vidimo i gdje će Vam duša magarci jedni, dabogda vam vol, sa satovima na sve četiri noge, jaja u mozzarellu pretvorio !

U ime stoke sitnog zuba, drugarski pozdrav od zalutale i slobodne Šuvarove ovce, bheeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee……..

nedjelja, 08.04.2007.

USKRS

U petak u ponoć stigla Lina. Gladna, žedna i umorna. Sritni ko pri svakom ponovnom susretu, pričali do 3 ujutro.

Somebody's missing on this picture. Querido hijo, te echamos de menos. I mada je moj nesuđeni zet Sergio teški socijalista, anarhista, antiglobalista i zapatista, isto ću mu čestitati :
Feliz Pascua !Hope my Spanish is correct.

Volim praznike jer tada stižu najdraži gosti. Da nije tako možda ih ne bi obilježavali.
Sve spremno za Uskršnji Doručak. Mila majka će po slavonskom običaju donijeti kuvanu šunku, jaja, kobasice, hren, mladi bijeli luk i kapulu. I francusku po našoj želji.
Porijeklom Osječanka, dušom i tijelom Makaranka, uvijek sam bez obzira na vjersku opredjeljenost, obožavala tradicijske običaje. Kako je majka vrlo nostalgična za slavonskom ravnicom tako smo zadržali i njihove blagdanske običaje.


Najviše svi u obitelji volimo ukrašavati jaja i svake godine je druga tema. Ove godine su trebala biti tribal jaja, ali naš kreativni nemir je malo odlutao. Danas slijedi razmjena uskršnjih jaja što mi je najdraže. Imam već ludu kolekciju.


Sritan Uskrs !

DANCE
as though no one is watching you,
LOVE
as though you have never been hurt before,
SING
as though no one can hear you,
LIVE
as though heaven is on earth.
-souza-

ili u univerzalnom duhu :

LOVE ALL, FORGIVE ALL, SERVE ALL !
Voli sve, oprosti sve, služi svima !

petak, 06.04.2007.

Biti ili ne biti vjernik

Opet sam se digla vrlo rano, lip i sunčan dan, oko moje kuće, fala Bogu još uvijek ima ptica
koje me bude cvrkutom. Jedno vrijeme sam im ostavljala mrvice na terasi, prestala sam jer mi je Bilko stvarno zvijer, potamanio je sve guštere i miševe po susjedstvu ali mu jadne tičice ne mogu oprostiti. Umjesto čišćenja napravila sam dodatni nered ukrašavajući plastična jaja za uskršnji aranžman i poklone. Odlučila da danas postim, tj. bar očistim organizam kad ne mogu kuću, na repertoaru samo kukicha čaj. Ostavila jaja, sad će mi doći majka i ispaliti na nered po kužini, reko da napišem štogod dok me ona ne uvati u mašinu. Večeras ću ponovo odgledati Mel Gipsonovu Pasiju na koju se zgražaju i vjernici i nevjernici. Jedno je zamišljati Isusove ili čovjekove muke, drugo je gledati potoke krvi. Jedno je navoditi ljude na zlo i mržnju i ubijati, drugo je gledati proces i rezultate. Sjetila sam se zgražanja javnosti i ljudi na performans jednog umjetnika-zaboravila sam ime , na Eurokazu koji se rezao žiletom, tj. krvario na sceni do besvjesti, tj. nesvjesti. Kao što rekoh, jedno je apstrakno zamišljati čitajući, slušajući ili npr. gledajući kratke vijesti, drugo je percipirati stvarnost.
Pa kažu što je umjetnik htjeo reći ?!

Ne znam zašto mi je danas na Veliki petak opet proradio neposluh. Božić mi je puno bliži praznik od Uskrsa. To vjerojatno ima veze s ritmom prirode, Steiner kaže da je oko Božića vrhunac duhovnog čovjekovog života i ja to zaista osjećam, izađem na terasu , gledam u zvjezdano nebo i plačem, povezujem se bez teškoće s cijelim kozmosom, suosjećam s cijelom planetom i srce mi je puno ljubavi, do boli. Ako Uskrs ima veze sa buđenjem duha koje opet prati prirodu koja se budi, zašto Biblija u vrijeme rađanja prirode priča o umiranju, a u vrijeme umiranja prirode priča o rađanju. Nemam danas vremena razmišljati o tome. Odavna sam odustala od analiziranja milijun nelogičnosti, pa i totalnih nebuloza u Bibliji jer su mi mnogi dali odgovor da se ne zamaram jer je za to potrebna neupitna vjera. U što, vjera u nešto što je pisao čovjek, tj. muško, ne jedan, već se nadopisivalo stoljećima. Toplo preporučujem zadnji post na blogu tyche , blogerica se stvarno potrudila izvući iz svetih knjiga sve o tretmanu žene. Da su žene pisale Bibliju sve bi bilo drugačije.
Nešto sam ipak do sada shvatila, a to je da Bog nije žena.
Ima i među predstavnicima suprotnog pola prekrasnih rasnih egzemplara. Zašto najviše volim španjolske pisce ( Kortazar, Markez, Neruda, Borhez, Galeano) ne znam. Vjerojatno zato što imaju u sebi potrebnu dozu ženskog senzibiliteta.

Možda nam svima Veliki petak lakše padne uz razmišljanja Eduarda Galeana :

TEOLOGIJA 1

Dok sam bio jako mlad, vjeronauk me je učio da budem dobar da bih postigao što želim i da ne budem loš zbog straha od posljedica. Bog mi je nudio kaznu i nagradu: prijetio s paklom i obećavao raj. I ja sam se bojao i vjerovao.
Prošlo je puno vremena. Više se ne plašim niti vjerujem. I u svakom slučaju, ako se čini da zaslužujem da me se prži na laganoj, vječnoj vatri, neka bude tako. Na taj način ću izbjeći čistilište koji je ionako nakrcano groznim turistima srednje klase, i tako će konačno pravda biti zadovoljena.
Iskreno, što se tiče zasluga, zaslužio sam. Nikad nisam nikoga ubio, istina zbog nedostatka hrabrosti ili vremena , ne zbog nedostatka želje. Ne idem više na Misu nedjeljom niti blagdanima. Poželio sam skoro sve žene svojih susjeda, osim onih ružnih, i time oskrnavio,
barem u svom srcu, privatno vlasništvo koje je Bog ozakonio na Mojsijevoj tabli :
-Ne poželi ženu svog susjeda, niti njegovo govedo, niti njegovu guzu….- I povrh svega sam, s predumišljajem i hladnokrvno vodio ljubav bez plemenite namjere za reprodukcijom.
Ja sam zapravo svjestan da se na tjelesni grijeh gleda vrlo loše na nebu, ali ipak sumnjam da Bog osuđuje ono što mu nije poznato.

TEOLOGIJA 2

Bog kršćana, Bog mog djetinjstva, ne vodi ljubav. On je vjerojatno jedini Bog među Bogovima iz povijesti svjetskih religija koji nikad nije vodio ljubav. Kadgod se sjetim toga, sažalim se nad njim. I tada mu opraštam što je uvijek bio super otac kažnjavanja, šef policije cijelog univerzuma, i mislim, kad razvrstam sve što je rečeno i učinjeno, da je Bog također znao biti moj prijatelj u starim danima kad sam vjerovao u njega i vjerovao da on vjeruje u mene.
Tada, u vrijeme kad je svijet ispunjen magičnim šuškanjem, u doba dana između zalaska sunca i dolaska noći, načulim uši, i čini mi se da čujem njegovu tužnu ispovijed.

TEOLOGIJA 3

Errata : gdje Stari Testament kaže što kaže, možda bi u njemu trebalo pisati što mi je glavni protagonist priznao :
Šteta što je Adam bio tako glup. Šteta što je Eva bila tako gluha. Šteta što nisam znao govoriti tako da me razumiju.
Adam i Eva su bili prva ljudska bića koje je moja ruka stvorila i shvatio sam da imaju određene nedostatke u strukturi, sastavljanju i završnici. Nisu bili dorađeni da slušaju i da razmišljaju. I ja…priznajem, možda nisam bio sposoban govoriti. Prije Adama i Eve nikad nisam ni sa kim razgovarao. Izgovarao sam veličanstvene fraze kao što je - I neka bude svjetlo!- , ali sam uvijek bio sam. I tako kada sam se suočio s Adamom i Evom u prohladno predvečerje, nisam baš bio elokventan. Nedostajala mi je praksa.
Moj prvi osjećaj je bilo zaprepaštenje. Upravo su ukrali voće sa zabranjenog stabla u centru Raja. Adam je nabacio izraz generala koji je spreman predati svoj mač, a Eva je gledala u zemlju kao da broji mrave. Ali oboje su bili nevjerojatno mladi i zračili ljepotom. Iznenadili su me. Ja sam ih stvorio ali nisam bio svjestan da blato može tako sjajiti.
Priznajem, poslije sam osjetio i zavist. Pošto meni nitko nikad nije naređivao, nisam znao ništa o dostojanstvu neposluha. Niti sam upoznao hrabrost ljubavi koja zahtjeva dvoje. Da bih zadržao načelo autoriteta odupro sam se želji da im čestitam što su naglo postali mudri uz pomoć ljudske strasti. Tu je došlo do nesporazuma. Oni su razumjeli «pad» kad sam izgovorio «sklad». Mislili su da grijeh, ako je učinjen, zaslužuje kaznu. Rekao sam da su grešnici oni koji se istinski ne vole, shvatili su da su grešnici oni koji vole. Kad sam govorio o polju radosti oni su razumjeli livadu suza. Rekao sam da su suze sol koja začinjava ljudska dostignuća, oni su shvatili da ih proklinjem obećavajući im krajnji domet kroz smrtnost i priglupost. Sve su krivo shvatili. I zaista u to povjerovali.
U zadnje vrijeme patim od nesanice. Već nekoliko milenija imam problema sa spavanjem. A volim spavati, zaista volim, jer kad spavam, ja sanjam. Tada postajem ljubavnik, izgaram u kratkom plamenu prolaznih ljubavi, postajem lutajući igrač, ili ciganin prorok, proždirem čak i lišće sa zabranjenog stabla, pijem i plešem, dok se iscrpljen ne valjam po zemlji.
Kad se probudim, opet sam sam. Nemam se sa kime igrati jer anđeli me ozbiljno shvaćaju,
niti imam ikoga za kim bih čeznuo. Osuđen sam da želim samo sebe. Lutam od zvijezde do zvijezde i dosađujem se u praznom svemiru. Jako sam umoran i osjećam se vrlo usamljen.
Jer sam sam i Jedini za cijelu vječnost.


Lina Rica : Instalacija - Bridge over troubled water-

Moj komentar : zamisli Božje oko između !

Poslije ovoga poslušajte Nick Cave-a : -Into my arms- Da znam kako priložola bih....

četvrtak, 05.04.2007.

To be or not to be; to sleep: perchance to dream....

To be or not to be: that is the question:
Whether 'tis nobler in the mind to suffer
The slings and arrows of outrageous fortune,
Or to take arms against a sea of troubles,
And by opposing end them?
To die: to sleep;
to sleep: perchance to dream….
Barba Shakespeare izvini, malo sam te preskočila al nikad ne mogu dočekat da dođem do dijela
-to sleep: perchance to dream.....
Taman sam posli noćnog košmara zaspala, poče nešto vani šuškati i klapati- bura. Gdje danas kad sam imala milion planova. Rastura me ovo proliće nemilo. Još se i prehladila ko idiot, samo ponavljam ma gdje stanu sve te sline u glavu - po noći potrošim na njih cijelu rolu ručnog papira.
My trenutno –sea of troubles- je Uskrs. Stara mi majka opet nameće ritam i pravila. I osjećaj krivnje- majke su stručnjaci za to. Usput stalno donosi na pranje što ona ne može ručno, razne krpe, tepihe, zavjese….. Na vrijeme sam dobila tradicijske upute – pred Uskrs sve generalno očistiti jer kakva se kuća zatekne na Uskrs, takvo stanje nereda i prljavštine će te čekati cijelu godinu . O vještice iz ekipe za čišćenje sa RTL-a, gdje ste ?! Jučer sam presađivala cviće… mučila se svjesna da to ne bi smila radit zbog stanja svojih kostiju, pomogla susjeda Mile kojoj u ulici ništa ne promiće, i danas bura koja će mi spizdit posal, još uvik je oće-neće, za sad je u Kurtinih razbila prozor i u dvorište nanila lakše smeće tipa plastičnih kesa, boca, lišća… jesmo li šporka država, u Njemačkoj bura ne bi imala što radit.
Sanjala škafete kako lete po nebu Georgije O' Keefe. Obožavam škafete, moj je svaki ko Pandorina kutija, kako sam strastvena šalturica i skupljačica raznih materijala koje treba reciklirati, da bih nešto pronašla treba mi 3 dana. A tražeći se često i zanesem, pa zaboravim što sam tražila među sto čuda koja me u škafetima dočekuju. Svake godine pred Uskrs ja bi ih sve presložila, obilježila s naljepnicama, ove godine neću stići niti počistiti moje carstvo od kaosa. Dolazi mi u petak moja ljubljena djevojčica čija mi soba služi kao ormar, kad ću to stići srediti ne znam. Pišem post a digla se u 5 i po da barem nešto od planiranog čišćenja stignem. Imam vremena do 8 i po kad mi dolazi Dušanka da odemo u uskršnji šoping po direktivi kraljice majke-već me 2 tjedna mori s kuvanom šunkom.
U besanoj noći sam ipak uspjela jednu sekundicu odsanjati savršenu estetiku Georgije – obasjana svjetlom čista prazna bijela soba sa sivim podom i moji još nesašiveni multicoulour quiltovi po zidovima. Neka se barem u snu događa.

Nemam vrimena za prevođenje, zato prevoditelji navalite, takmičenje još traje :

srijeda, 04.04.2007.

Mali predah od biti il ne biti

Prijevod iz moje omiljene knjige -The book of embraces-. Nemam autorovo dopuštenje ali se nadam da mi Eduardo Galeano neće zamjeriti.

UMJETNOST ZA DJECU

Sjedila je u visokoj stolici ispred tanjura juhe koji joj se nalazio u visini očiju. Namreškanog nosa, stisnutih zubi i prekriženih ruku. Majka je zavapila za pomoć :
- Ispričaj joj priču, Onelio,- molila je. –Ti si pisac, daj neku priču.-
Podižući žlicu s juhom, Onelio Jorge Cardoso, započne :
« Bila jednom jedna ptičica koja nije htjela papiti svoju večeru. Tičica je svoj maji kljunić zatvorila i mama joj je rekla: Uvijek ćeš ostat mala, mala tičica ako ne pojedeš svoju pa…pa…papicu. Ali tičica nije slušala mamu i nije otvarala kljun….-

Tad je dijete otvorilo usta : - Koja maja posjana ticica !-


DJEČJA UMJETNOST

Mario Montenegro pjeva priče koje mu njegova djeca pričaju. Sjedne na pod sa svojom gitarom , djeca u krug oko njega, i djeca ili zečevi-pričaju priču o sedamdeset zečeva koji su se popeli jedan na drugoga da bi poljubili žirafu; ili priču o plavom zecu koji je bio sam samcat po sred neba; jedna zvijezda je primila plavog zeca da ga prošeta po svemiru i pokaže mjesec koji je velika bijela okrugla površina puna rupa; vrtili su se u krug i skakali po pahuljastim oblacima i onda se zvijezda umorila i vratila u zemlju zvijezda, a zeko se vratio u zemlju zečeva, i tamo se najeo žita i trave i otišao spavati, i sanjati da je plavi zec, sam samcat, po sred neba.



HARLEQUIN HARE iz prekrasne knjige -Butterfly ball and grasshopper's feast- made by Alan Aldridge and William Plomer.
Još da znam, pa da vam pustim Jethro Tull !

nedjelja, 01.04.2007.

Biti dobre voje... a i prolice je... a i da malo odmorimo...

Došla Ruža.
Pa se javlja SMS-om:
Ja uplovila u ove vode pa možemo opet malo prodivanit uz kavicu da održimo ritam. Jesi li se sprijateljila s Georgiom?
Zaigralo mi srce, veselim se novom prijateljstvu. Znamo se godinama i tek smo se nedavno
počele družit. Kad se nađemo pričamo ko da smo obje bile u karanteni na pustom otoku.
(Živi u Holandiji i prije odlaska mi je posudila biografiju Georgije O' Keefe.)

Odgovaram : Yes, aj reci kad ćemo ? I zaboravih-Welcome back!
Ona : Sva sam se raspilavila , al ajde ti to reci na engleski.
Ja: Uvik mi prvo na pamet padaju pizdarije. I'm all wet, more li?
Ona će : Ima vlagu, al fali ono mlitavo podrhtavanje pihtije.

Kad sam primila poruku bila sam u dućanu, savijala sam se od smija. Ljudi su me čudno gledali, al nisam se mogla kontrolirati, hebe mi se, ionako misle da sam malo munjena.

Pa se neš veselit prijateljicama!
Jučer popodne granu sunce iz čista mira, sa stadiona čujem šušur, svira limena glazba koja me uvik razveseli. Našle se isprid općine- na simboličnoj vjetrometini- i uputile na rugby utakmicu. Ajd prvo welcome kavica na stadionu, utakmica završila, od puste priče nismo stigle dat svoj doprinos malom Radiću.
Svi oko nas vježbali mišiće a mi moždane.
Prvih pola sata smo raspredale o značenju riječi-pizdarija-. Nevjerojatno širok i zahvalan pojam.

Pa kad smo već kod pizdarija, za moje drage frendice- stanje Pekera Buša 01.04. u 11h.


E pur si muove! Bio cenat i po, kaže Sir iz uja da će naresti do 7,5 cm. Brže boje sam ga stavila u veću čašu...sad opet pari mali... a bio je samo što te ne zaskoči !

<	travanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Lipanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (5)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (11)
Ožujak 2007 (11)
Veljača 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?