29.04.2007. 04.36 h.
Biti ili ne biti . Biti ili ne biti roditelj. Nikada naša djeca neće razumjeti naše strahove dok i sami ne postanu roditelji. Zadnjih desetak godina proklinjemo subotnje večeri i vikende koji gutaju našu djecu. Zašto naša djeca izlaze tako kasno, zašto sve počinje oko ponoći, zašto izlasci trebaju trajati do zore.....
Vedraninu rođendansku proslavu je prekinula najgora moguća vijest. Budna nakon povratka od Ivne, pišem.
Život još uvijek bruji ulicama našeg nesretnog grada, auta i motori bijesne punom forcom, škripa kočnica svako malo, uskoro će i neljudski krici mladih koji stopiraju za Tučepi i Podgoru. Cvrkut ptica najavljuje novi sunčan dan za preživjele.
Ne spavati , ne misliti, ništa ne činiti, čekati. - Ne biti - pustiti da ti se zaledi i krv i misli od zebnje. . Mantrati : barem danas neću se bojati, barem danas neću brinuti.
Vijesti dolaze uvijek u noći. Prije toga Hitna para noć i srca svih roditelja. Samo da nije neko naš. Gdje god da si, uzimaš mobitel i nazivaš svoju djecu - ma gdje bila. I mantraš -barem sada ne smijem misliti negativno , ne prizivati svojim strahom i podsvješću nesreću.
Kažu da su u tim trenutcima zebnje i nemoći molitve najjače, jer dolaze iz ljubavi, najdubljeg dijela očajnog srca.
Bože ako nas čuješ, budi milostiv i poštedi jedan mladi život !
Onda opet mantraš, biće sve dobro, jer ovo je prestrašno za jednu obitelj. I nadaš se putem molitve - ljudi izlaze iz kome i nakon nekoliko mjeseci.
Pa se opet zamrzneš jer tako je lakše čekati i podnijeti neizvjesnost hoće li nekoga prestati biti. Zamrzavaš misli od straha od kobne vijesti.
Nemirna napuštaš kuću, ideš gradom u ranu nedjeljnu noć prema kući prijateljice koju život, kao i cijelu njenu obitelj, tuče nezamislivo surovim udarcima. Jedva se probijajaš kroz vrevu pršteče energije ludo veselih i zamantanih svim i svačim mladih kojima je najdraža parola : Carpe diem -
Iživi sve, i to danas , jer sutra ko zna…
Sjediš s prijateljicom, svi šutimo, što govoriti i reći.
Zašto..?
Ima li Boga…?
Koliko to udaraca čovjek može podnijeti…?!
Što sve ne proživiš sa rođenom djecom da bi u ludosti jedne subotnje noći prestala biti.
Kako nastaviti biti kad nestane dio tebe ?
I shvatiš da je živjeti zaista samo : udahni, izdahni i samo tako nastavi. Ništa drugo nije važno.
Ana, udahni ponovo, molimo te. Samo to. Ništa više ne tražimo od tebe i nikad više ništa drugo nećemo tražiti.
Bože kojega prizivamo i kad treba i ne treba, budi milosrdan i učini čudo !
Post je objavljen 29.04.2007. u 05:10 sati.