Pregled posta

Biti na jalovoj Planeti Zemlji

Današnjim postom povezujem prethodne, on the road i biti domoljub ili nitko i ništa. Nekako mi danas na Dan Planete leglo da sve to povežem.

U bivšoj metropoli bivše domovine provela sam 5 prekrasnih studentskih godina. Zatim sam krajem 80-ih u Beogradu provela jednu noć na proputovanju za Istanbul. Umjesto u hotelu u aranžmanu JAT-a noćila sam kod moje drage prije i kume Vesne. Taman uoči izbora našla se sa starom ekipom u Grmeču , glavna šega je bila na račun izbora, pljuštale su baze kako to samo duhoviti Srbi znaju, na račun svih, naročito radikala i Slobe. Kad je u domovini počelo najluđe i najnemogućije moguće ludilo ostali su bez inspiracije za baze i ne želeći biti dijelom te sramotne povijesti razmileli se po belom svetu počinjući s 40 godina sve iz početka.
Vesna - rođena Hrvatica, koja nije nigdje otišla me nakon duge, duge pauze od 14 godina, posjetila prije 3 godine na proputovanju za Zlarin, tj. kada je shvatila da više nije opasno po život obaći devastiranu očevu rodnu kuću. Otada svako ljeto na putu za voljeni Zlarin navrati par dana u Makarsku. Prošlo ljeto me nagovorila da konačno i ja doživim taj otok snova i tišine u kojem nema prometa, niti auta, niti masovnog turizma. I nagovarala me da dođem u Beograd….iskreno sam joj rekla.. bez uvrede, ne da mi se više tamo. Ma nije kao što je bilo, polako se vraćaju civilizacijski maniri u taj nesretni grad, nije više ko profesorica engleskog i samohrana majka na kruhu i vodi, ( prodala je u međuvremenu kuću u Zlarinu, ostala joj mala očeva radionica od 10 kvadrata – skromno i dovoljno za ne izgubiti korijenje), ajde dođi na Bitef. I tu me upeca. Bila sam u dilemi, i zbog love, i zbog zdravlja, i zbog redovne kemo terapije svaka 3 tjedna. Naštimala ona datume i javlja : Kupila sam karte za Bitef, ja častim, sad moraš doć jer mi propade sva ušteđevina.
Put mi začudo nije teško pao. Komfi bus, direktna veza Makarska-Beograd, par kušinića oko mene za bolne mi kosti i zaboravljen –happy on the road- osjećaj jedne bivše nomatkinje.
Beograd me u ranu rumenu zoru u trenu ponovno očarao. Vesnin smile na kolodvoru, taxijem po širokim bulevarima do stana u predjelu Šumica, sunce, čist zrak, čiste i ulice. Lina i Sergio su bili prije 2 godine i glavni utisak su ostavile gomile smeća i neukusa na sve strane.


Lina i Sergio na ušću.


Vesnin stan – stan intelektualca sa stavom i stilom, prepun knjiga i Stevanovih grafika ( pok. Stevan Knežević poznati beogradski umjetnik, Vesnina životna ljubav i otac prekrasnog i pametnog momka Luke),





pomalo neredan zbog kućnog ljubimca Brakija, ali pravo udobno gnijezdo gdje sam se odmah osjetila kao kod kuće. Uz kavu dobrodošlicu s majkom Vajom ispisale raspored za 10 dana, nakon javljanja dvjema prijateljicama Makarankama Anki i Lidiji uskladile program sa njima. Bilo je naporno i nezaboravno. Obađoh sva omiljena mjesta, ulice i vidike, knjižare, galerije, pijace,




s Makarankom Lidijom Gareljić i Ivicom upoznah i Zemun, večera na ušću, posjet Titovom muzeju tj. kafani





Moja već uvježbana poza
sa Ankom luda zabava i ples u plesnom klubu, Anči mi je plesačica i po,

Anka Makaranka je ova u profi pozi u paru sa sinom.
Vesna bi mi se poslije posla priključila na dogovorenim mjestima za ručak, i to smo si priuštile – cijene su nešto povoljnije nego kod nas al je zato spizaaaa...sad sam se opet podsjetila Talijana-
stvarno nisu normalni;
sve ponovno proživjeti- i okuse i mirise, jedino nigdje nismo našli gravče na tavče i pitu zeljanicu-ono što sam baš htjela jer mi je to bila fešta od hrane u studentskim danima – to dvoje je prije imala baš svaka rupa od kafane;

isprid moje omiljene kafančine Grmeč koja se pretvorila u šminkerski restoran a bila mi je zadnja nada za gravče, taksista svuda ko u priči - još da je posla....,
ljudi otvoreni i susretljivi kao i prije, kao i nekada niti jedan nacionalfašistički izgred, aaaah Dalmacija- nekad velika ljubav, danas daleka čežnja i tiha patnja, tu i tamo poluludi koji viču ili pričaju sami sa sobom, standard sličan našem, stari vozni park – dobro auto je rijetkost, moda slična kao kod nas-ekskluzivni butici na sve strane ali sa puno slabijim prometom, majke zahvaljuju bogu na Kinezima jer bi im djeca bila gola i bosa, Silikon veli puna lounge barova- ja mislila da su ulicu prozvali po najbogatijem dijelu Kalifornije, neeee- već po silikonskim sponzorušama koje se sa jet setom tamo okupljaju, kampersice su znak prestiža ( mislila ja bit će tamo jeftinije pa ću si priuštiti još koje, jok- ista plafon cijena), omladina i intelektualci zbog neimaštine u improviziranoj stilizaciji puno kreatitivniji od naših pomodnih klonova,

Special outfit Lukine prijateljice za Sava Centar,
ostala gomila po JUS-u užurbano muva po nekim svojim šemama, osim u samom centru odakle su ih izbacili, na svakom koraku buvljaci i štandovi sa svim i svačim raznog porijekla,

ali je svuda čisto,

predah komunalca na Slaviji - taj frekventni dio grada još nije sređen, koji se rado slikao...

u centru su uniformirani i rade non-stop,

najbogatije tržište piratskih CD-a i DVD-a- nema šta nema, ako nema-dođi sutra,

pijace bogate, povrće bagatela-dobar svezak blitve-pola kune, za vegetarijance raj na zemlji, makrobiotika dosta jeftinija nego kod nas,

hrvatska pop muzika na sve strane, narodnjaka puno manje nego kod nas, uvečer živa svirka po restoranima i ulicama, tu i tamo svaki dan nekakve radničke demonstracije,

civilna scena jaka - plakati, flajeri, ulični performansi, predavanja, projekcije, tečajevi; unatoč svemu zadržali sve kultne kulturne manifestacije, rat nitko ne spominje, a bogami niti Evropu, USA neprijatelj br. 1, tu i tamo pokoji homeless, cigani čvrsto drže pozicije i ne žele seliti iz gradskih naselja, ciganski brass bendovi još uvijek obavezna pratnja na vjenčanjima i sprovodima,

cigansko naselje u Šumicama, njihov vozni park sa evropskim tablicama je najbolji u gradu..

u isčekivanju mladenaca

Baja na pijaci gunđao: Zabranjeno slikanje, a ja reko: Nisam Vas nego česmu !ostale manjine se čine dobro integrirane, socijalna skrb funkcionira – tetka Vaja ima besplatnu pomoć u kući- jedna mlada zaposlenica joj svaki dan dolazi 2 sata pomagati u kućnim poslovima- ima četiri bakice kod kojih za plaću odrađuje svojih 8 sati-kad će se naši toga dosjetiti, Tito i sva obilježja bivše države završili u fan kafani, Beograd kao da je unatoč i usprkos svemu zadržao neku kozmopolitsku vibru ili se meni tako učinilo jer sam se kretala u društvu normalnih, pristojnih i obrazovanih ljudi.

Sveti Sava je vrlo IN, na tisuče hodočasnika dolazi iz cijele Srbije, ne smeta im što je u tom megalomanskom zdanju-vidi auto-još uvijek gradilište

Vesna i ja smo ko luđakinje dnevno pucale po 200 fotki,

Grafit na jednoj srednjoj školi ... nastavlja se - SLEDIMO VIZIJU !

Legendarni Zoran Radmilović kao nenadmašni Kralj Ibi - isprid Ateljea 212.

Moja najčešća 50+ on the road poza.
i onda bismo uveče mrtve umorne išle na predstave. Na nekima uspjele i zaspati. Za popratni program Bitefa nismo imale snage.

Danas, ohlađena od svježih utisaka, ponekad u sjećanju prošetam sređenim ulicama s obnovljenim fasadama prekrasnih građanskih zdanja, instaliranim vodama na sve strane, sređenim parkovima koji su pluća glavnog grada jedne jadne male države kao što je i naša, koja jedva diše od težine grijehova iz kojih se nikada neće iskupiti.



Vesna nam je priuštila 5 predstava jer je to bilo u limitu njenih ušteđenih 200 Eura. Mada mi se ponekad čini da je u svijetu suvremenog teatra kao i u umjetnosti sve već viđeno i rečeno,
i mada nisam ni sumnjala u selektore Bitefa, sretna sam što je čovjek ipak nepresušno vrelo ideja i duha. A kad me nešto obori s nogu, kad ostanem bez teksta, bez daha, prazno puna i puno prazna jer ne treba viđenom nadodati ni zarez, ni točku, ni uskličnik, ni upitnik, ni točkice, ni dvotočku, onda to, eto takve sam građe, moram podijeliti s drugima. Prepoznavanja radi.
O ostalima viđenim predstavama ću možda drugom prilikom jer se sve uklapaju u moja promišljanja, ali u dubokom sjećanju mi ostade ona najmaltovskija. Jer je stvorena ni iz čega, jer govori o svemu i o ništavilu, jer je priroda bila u glavnoj ulozi i jer mi se stalno vraća kao asocijacija na here and now, a i šire, još šire, sve do bespuća naše jalove planete Zemlje.
Predstava « Jalova zemlja» se u izvedbi Compagnie dakar u suradnji sa režiserkom Lotte van den Berg održavala na Adi Huja. Nikad čula, Vesna čula-al nikad bila. Na predstavu smo krenuli u 17 h busom ko ekspedicija ispred Tašmajdana. Bistar vrući sunčani jesenji dan. Iskrcali nas u nekoj poluindustrijskoj zapuštenoj zoni prema Pančevu, doveli do jedne rampe i kažu : čekajte. S druge strane pretpostavljam počinje polupustinja Ada Huja. Nakon nekog vremena pojavi se mlada žena i na engleskom kaže: izvinite na lošem tajmingu, doći ću po vas kad zađe sunce. I nestade.
Nas stotinjak – dva busa ljudi, se kurtoazno raspričalo o viđenom na Bitefu, skužila ja , ne o viđenom već o pročitanim kritikama jer rijetko se ko usuđuje komentirati suvremenu umjetnost, em je rijetko ko kuži, em ne žele ispasti glupi. I zađe sunce nakon ležerno napetog čekanja. Došla razvodnica i krenusmo za njom. Ja zadnja-jer me situacija asocirala na zbijeg. Nakon desetminutnog hoda u koloni dođosmo do pješčane pustinje od nekih 1000 kvadrata.
Na rubu samo dva reda drvenih tribina. Sjedosmo. Nigdje ničega….pustoš…jalova zemlja…na rubovima pustinje niska makija….samo rojevi sitnih riječnih mušica ometaju tišinu i veličanstveni sumrak.. na nebu boje i oblaci izvode svoju predstavu. Hoćel više početi ili je već počelo, ili je to-to. U jedva vidljivoj udaljenosti poče se nešto micati. Ide čovjek prema nama. Malo čudno hoda kao da s njim nešto nije u redu. Polako uočavamo hramanje i malu debilnu ručicu. Približio nam se na pet šest metara, dovoljno blizu da vidimo mongoloidno lice i oči i sjeo prekriženih nogu mirno i znatiželjno nas gledajući. Jebote, jesmo li mi predstava ili on…uhvatila nas lagana neugoda, on kao da je shvatio, spustio pogled i počeo pažljivo zahvatati pijesak i ispuštati ga kroz prste. Kada je tu radnju savladao, nastavi se igrati s pijeskom i opet nas netremice gledati. Dok sam gledala njega promakla mi dva izlaska na «scenu». S lijeve strane na jedva vidljivoj udaljenosti jedan se glumac pravolinijski i teška al odlučna koraka kretao, stao i radio nešto što je rezultiralo vatricom.
Sa suprotne strane se kretao muški lik u gumenim čizmama noseći čini mi se lopatu ili sjekiru. Dođe do tipa pokraj vatre, utuče ga i skine do gola, nešto odjeće obuće, drugo baci. Pojaviše se niotkuda dvije ženske trash obučene i ukoso pravolinijski prođoše na jedva vidljivoj udaljenosti pustinjom. Sa druge strane novi muški, obađe ubijenog, pokupi nešto s poda i nestade na drugoj strani. S desne strane pojavi se žensko i odlučna koraka prevaljujući razdaljinu dođe do našeg mongoloida koji se nije pomakao netremice nas gledajući, sjedne do njega, zagrli ga, glavice im se dotaknuše i ona se počne smijuljiti, pa smijati i prasnu u histerični smijeh od kojeg ti se diže kosa i koji je prekine- odapne ona od sreće pred našim očima. To je inače bio jedini proizvedeni zvuk tokom predstave ako isključimo hod i pokrete. Pravolinijsko dolaženje i odlaženje tj. kretanje ostalih glumaca se monotono nastavljalo u velikoj udaljenosti i već je postalo malo teško pratiti pojedinačna kretanja i radnje-kao i u životu, vidiš ono što ti je blizu. Pojavila se i ženska obučena u klasično bijelo odijelo sa klasičnom ženskom torbom. Ona je jedina bila željna komunikacije i susreta, prišla je paru od 2 cure i one su je odmah napale, svukle i oduzele sve što je imala, probrale što im treba , ostalo pobacale. Pokušala je komunicirati i sa ostalima ali bez uspjeha. Već se polako smrkavalo, upališe se 2 reflektora sa strana scene. Sa desne strane se pojavi ženska u gumenim čizmama noseći limenu kantu. Negdje po sredini pustinje susretne se s jednim muškim koji je siluje i nakon toga nastavi svoje pravolinijsko kretanje. Ona spuštenih ramena noseći kantu ode do udaljenog grmlja na rubu pustinje i poče dugo pranje intimnih dijelova sa vodom iz kante. Istovremeno u desnom uglu scene, odmah iza reflektora one dvije ženske počeše u pijesku kopati jamu, jedan glumac poče za ruke vuči golog mrtvaca potrbuške prema jami, ( brrrr, vukao ga je dobrih 50 metara ),na sredini scene se polugola ženska željna susreta nudi silovatelju ali on je odbija. Mongoloid također počinje vući svoju mrtvu kratku ljubavnu «epizodu» prema iskopanoj jami. U međuvremenu zločinac (koji je na početku ubio onog sa vatrom i silovao žensku) ubija redom sve likove, baca ih u jamu, i počinje zakopavati. Mongoloid ubaci svoju žensku, uhvati ubojicu i tresnu mu glavom o stup reflektora – čulo se mada je bilo daleko i baci ga u jamu. Na nebu su se gubili zadnji tragovi crvenila . Mongoloid u tišini dugo i nepomično razmišlja i polako sam legne u jamu. Svi smo se oduzeli, nikad nisam okružena ljudima čula takvu tišinu.
Jei kraj ??? Hoćemo li pljeskati ? Ostao je još jedan lik koji je odšetao van scene - pristojna građanka u odijelu koja je jedina pokazala znakove društvenog bića, nadu i želju za susretom u surovom, otuđenom i jalovom svijetu. Nakon dobre pauze nikoga i ničega polako se pojavi hodajući prema sredini , dvadesetak metara od nas, izgubljeno pogledom tražeći nekoga ili nešto za što se može uhvatiti. Klekne i počne kopati pijesak. Sva sam se naježila i dakako plačipizda počela plakati. I zaroni žena u pijesak, počne nestajati, zadnji cik-cak nogicama i ostade samo jalova zemlja. Kraj.

Put ka pozornici.

Gledalište, tj. publika.

Izlazak prvog glumca na scenu.

Nakon dugog pljeska iskopaše se iz pijeska glumci i približiše na poklon. Tek sam tad vidjela da su vrlo, vrlo mladi i osjetila još veći respect.



Iz Biltena Bitefa 2006. : Jalova zemlja trezvenim prodornim slikama govori o 9 likova koji tumaraju po zaboravljenoj zemlji. Oni se, bez odbrane, predaju zakonima življenje i umiranja. Je li to ono što su izabrali, ili prosto, nisu uspjeli pobjeći. Režiserka Lotte van den Berg je nadahnuće crpila iz romana Johna Coetzeeea. Ona bez riječi postiže da osjetite nasilje, pustoš i poeziju u njegovom djelu. Filmskim okom ona stvara crtež u predjelu punom okrutnosti, bez uzroka i posljedice. Krivudave duge linije koje ne vode nikud.
Lotte van den Berg je za svoj rad dobila nagrade Erik Vos i Charlotte Koehler i trenutno radi u Het Toneelhuis u Antwerpenu.
Compaignie Dakar osnovao je 2001. Guido Kleene. On traga za umjetnicima koji govore nešto bitno o svijetu u kojem živimo. Stvaraoce koji nadahnjuju. Njihove predstave su jasne u pogledu tema, kazališne komunikacije i profinjenosti. Oni govore o svijetu koji je veći od Holandije a manji od nas.
Lotte van den Berg o Jalovoj zemlji :
«… u Jalovoj zemlji pokazujemo ljude koji žive bez otpora. Ljudi koji se jednostavno sruče kad im dođe vrijeme. Ljudi koji su se prestali boriti. Ljude koji više ne brane vrijednosti života. To boli. Naš najveći strah možda nije strah od smrti, već strah od bezvrijednosti života. U jalovoj zemlji strah činimo opipljivim, ne da bismo vrijeđali ili pokazali prezir, nego da pružimo utjehu. Ja osjećam kao vi. Ja živim kao vi. Umrijet ću kao vi. Svi smo uhvaćeni u paradoks. Da bismo se usudili živjeti, morat ćemo pogledati vlastitom strahu pravo u oči.»
Vesna br.2-kolegica sa studija, u razgovoru sa glumcem.
Poslije predstave su nas pozvali da se ostanemo malo družiti sa njima i ispod naših sjedala izvadili vino i čaše. I ta situacija je imala nadrealistički ugođaj .U sred jednog velikog grada u tišini jedne pustinje, druži se grupa nepoznatih, svak na svoj način otuđenih ljudi, vezana zajedničkim dubokim doživljajem. Imala sam samo jedno pitanje za glumačku skupinu: Recite mi je li ovo najbolja scena koju ste ikada imali ? Priznali su da je. Došli su u proljeće i mjesec dana tražili lokaciju po Beogradu dok se nisu odlučili za pustinju Ade Huje.
Naime čitajući o predstavi vidjela sam fotografije scena po Evropi, izvodili su je i na travi, i zemlji, i kamenu.
Na taj odgovor rekoh: U cijeloj našoj bivšoj domovini ne biste imali problema oko prave scene, zaboravljene, napuštene i jalove zemlje ima na sve strane. A i predstavu kao da smo već negdje u našim prostorima odgledali, samo je nismo htjeli vidjeti.

Odgovorili su mi : It's the same thing around the whole world !

Shvatih.

I zato danas na dan Planete zemlje odlučih ne izaći na porinovska događanja već vrijeme posvetiti majčici Zemlji. I Čovjeku koji je našao i pronalazi bezbrojne načine da uništi prirodu i samoga sebe. I zaista je svejedno gdje se ova predstava širom naše jalove zemlje događa, po istrebljenim rain forests zajedno sa cijelim plemenima domorodaca, po obalama naftom zagađenih mora sa uništenom florom i faunom, po ulicama velegradskih slamova, po raznim ratištima širom svijeta s uzalud potrošenim životima, po kemijom i radijacijom zagađenim područjima gdje dišemo, spavamo, radimo, vodimo ljubav, i trčimo, i umiremo, baš ko oni zečevi iz Galeanovog teksta.




Sritan Vam Dan Planete Zemlje !












Post je objavljen 21.04.2007. u 16:11 sati.