Pregled posta

Biti slobodan 2. dio ili ne biti gladan

Za razliku od mnogih ja volim ljude. Baš tako-u množini. Sa svim nedostatcima , manama i kvalitetama. Žalosti me samo što smo toliko opterećeni srećom i željom da vladamo svim područjima. Kovači svoje sreće bez da smo naučili kovački zanat. Sa svih strana krive upute.
Fascinirana sam ljudima, njihovoj različitosti, unikatnosti, orginalnosti, sposobnosti, misterioznosti, i volim ih sa strane promatrati. Sa strane znači sa odmakom registrirajući samo vanjska, tjelesna obilježja koja mnogo govore. Sa strane znači i bez komunikacije koja dodatno otkriva svu veličinu ali i jad nas homo sapiensa. Sjednem na klupu ili u kafić i promatram kako se ljudsko tijelo pokreće, neki imaju lak korak kao da lebde, neki hodaju pomalo plešući, neki čvrsto i odlučno, neki teško vuku i podižu noge…. sposobnost hodanja i kretanja me fascinira, pokret noge iz kuka, sinkronizacija mišića i kostiju kojoj nas nitko nije učio. Najčešća asocijacija uz pokrete mi je pomisao kakvi su ljubavnici ili ljubavnice … ne znam zašto, kad vidim da netko dobro pleše mislim da je dobar u seksu. Stilovi oblačenja i načini ukrašavanja , tj. vanjsko prezentiranje sebe kao individue me najviše zabavlja. Kao da nismo svi individue i univerzumi sami od sebe. Također me zabavlja gledati ljude kad su na plaži, tj. kad se opušteni odmaraju. Nevjerovatno kako podsjećamo na majmune: istezanje, češkanje, trljanje, pujanje, prčkanje po sebi i drugima, glađenje, masiranje, čučanje, namještanje u udobnije poze, bezvezno pogledavanje na sve strane, premještanje, netko se bez razloga digne, par koraka prošeta pa se vrati, ulazak u more je najbolji… neki po 10 minuta stoje u plićaku i bez veze gledaju ispred sebe ili oko sebe ( što li misle !), neki ulaze uz uzdahe, krike, odmah zovu druge da im se priključe, neki koji misle da ih drugi gledaju izvode elegantne i graciozne ulaske, neki uz uvježbane skokove, a neki baš ko majmuni – moj je bio jedan od tih – baci se ko žaba i izroni pod kutem od 90 – tako da kosa pada ravno priko lica ( sada ulazi uz stenjanje, uvik mu je hladno more).
Dakle, koliko je čovjek slobodan u okviru svoga tijela ? Koliko toga je naslijeđeno kao dio univerzalnog kozmičkog procesa, koliko sami percipiramo putem svojih čula i učimo ,a koliko toga nasljeđujemo iz zajedničkog iskustva. Kako to da čovjek ne mora učiti jesti, piti, hodati … do 2 godine savlada sve potrebne tjelesne radnje za održavanje svog tijela. I govor i razumijevanje govora. Uz malo odgoja vrlo lako razlikuje dobro od zla, preslikava ponašanje i usvaja društvene norme bez problema. Meni je to živa misterija kao i sam život. Zato se i pitam koliko smo i jesmo li uopće slobodni ili je sve već negdje određeno i zapisano a mi samo prolazni putnici koji se snalaze na razne načine da što više produže to trajanje i da pri tom uživaju što je više moguće.
Za razliku od seksualnih nagona gdje se većina ljudi ne snalazi baš dobro, (reprodukcija štima ali koliko patnji zbog ljubavi i seksa proživljava čovjek i koliko ih nikad ne dožive vrhunac i sreću nije lako dokučiti) u drugim područjima materijalnog i tjelesnog, čovjek koristi gotovo 100% svojih kapaciteta. I to strastveno, sistemski, predano i opsesivno proizvodi i slobodnom voljom bira sva raspoloživa sredstva da bi ugodio svom tijelu. Osjećaji i ugoda su područje duševnog života, kombinirani sa fizičkom potrebom našeg savršenog organizma i mehanizma kojeg treba održavati hranom i pićem, izrodili su kao generatori milijun materijalnih stvari i načina za postizanje zadovoljstva, osjećaja potpunosti i sreće. Tu više nema ni razuma, ni kontrole, ni ravnoteže. Tokom vremena čovjek je zaboravio što znači zdrav život i zdravo korištenje prirodnih resursa, dizanje zorom uz cvrkut ptica pa na radne zadatke u štalu, u polje, osobno uzgajanje potrebne zdrave hrane, osobna gradnja potrebnog skromnog boravišta, osobna ručna proizvodnja odjeće, obuće, namještaja, posuđa…jer čovjekovom tijelu za život treba jako malo. Za sretan život također… kad bi seljak obavio sve potrebne poslove za svoju egzistenciju, uvečer bi zadovoljan i umoran zaspao mirnim snom.
Danas čovjek radi razne poslove trošeći energiju i svoje umijeće da bi zaradio sve potrebno za zadovoljenje tijela. I slobodan je kao konzument birati što jesti, što piti, što oblačiti, u kakvom okruženju živjeti.. sve to na vlastitu odgovornost. Zašto na vlastitu odgovornost . Zbog slobode izbora. Sve više smo opsjednuti zdravljem, ljepotom, srećom. Kao i uvijek strah od prolaznosti i smrti je glavni pokretač. Da se nismo otuđili od prirode i svoje prirode ne bismo danas tražili razne upute za postizanje sreće i zdravlja uz pomoć nevjerojatne palete ready-made proizvoda u vidu hrane, dodataka hrani, lijekova, kozmetičkih preparata, raznih stimulansa, droga… Propagandnoj mašineriji je jednostavno nemoguće odoljeti.



Otvaranje MALT-ove izložbe : Milo moje... iliti alternativna rješenja za zagađenja : vrlo uspješan projekt kojem je prethodila misaona radionica na temu - Biti slobodan-. Kako smo radili bez ikakvih sredstava sve je urađeno od smeća, tj. reciklažom. Tematski su obrađene sve vrste čovjekove ovisnosti, a radovi su rezultat rada misaone, likovne i tekstilno-dizajnerske radionice, tj. 40-ak srednjoškolaca uz stalne članove Malta.


Moja instalacija : - Hrvatska piramida uspjeha-, ne vidi se dobro, tekst koji se ponavlja je daj...uzmi...posudi...vrati....ne vrati....kupi...plati... ne plati... traži se riječ koja nedostaje.... ko pogodi dobiva K15, ko zna što je K15 je Jugonostalgičar i ne zaslužuje nagradu.




Centralna instalacija, kolaž - In this God we trust -, autori Marija Tvrde i ja, cijeli kolaž su fotokopije novca, Konzumovih flajera - tj. nekakve nagradne igre, isječci iz raznih reklama, informacije o zaduženosti zemalja MMF-u i IMF-u, po nebu slike gomila smeća, sa strane je tekst Manish Jaina - Povratak kreativnosti iz ready-made svijeta-. Žive skulpture, tj autorice nose svoje kreacije, lijevo - Money makes the world go round- i desno -Glamour-


U današnjem je svijetu apsolutno sve podređeno novcu i konzumerizmu.
Preporučujem upravo izdanu knjigu Karmen Lončarek : -Krema protiv smrti -. Izvadak iz priče- Vitamin beeeeee :
- Revolucija je iznjedrila potrošačko društvo, donijela nam je i demokratizaciju ljepote : svatko može, a time je i obavezan, biti lijep. Također nitko nije dovoljno lijep a da njegov izgled ne bi bio potrebit dodatne investicije, bilo u vidu poboljšanja, bilo u održavanje. Medicina je pak toliko napredovala da više niti jedan čovjek nije zdrav. Time je postignuta svojevrsna demokratizacija ne-zdravlja. Dakle, svatko može, a time i mora, biti još zdraviji….
U ljekarnama se sve više viđaju police s oznakom - Zdravlje i ljepota- jer je u svijesti potrošača između ta dva pojma izgrađen znak jednakosti. Na tom znaku jednakosti počiva milijarde dolara teška i nevjerojatno unosna grana farmaceutike, industrija vitaminskih i mineralnih preparata…..- zatim slijedi nutriceutika, pa kozmeceutika. Na svim propagandnim materijalima smješe se ljepotice i ljepotani, glatka depilirana mišićava bez trunke sala tijela, besprijekorni ten, bijeli zubi, zdrava lepršava kosa…..sasvim dovoljno da budemo nezadovoljni sobom, svojim tijelom, svojim zdravljem…dodatnoj frustraciji priključuje se nezadovoljstvo prostorom u kojem živimo i spavamo, nedostatkom para da si priuštimo sve prestižne atribute za biti lijep, zdrav, uspješan, poželjan. U pornićima (nije da ih gledam, digod nas na proslavama prijatelji domaćini-neću ih imenovat, počaste tim specialiteteima), koji pretpostavljam služe za seksualnu stimulaciju i edukaciju gledamo beskrajne radnje in and out, up and down, front and back...spolovila lijepa, izbrijana, vagine, falusi i anusi kozmetički obrađeni, obrezani, koža izbjeljena – Bože, ko će se pogledat u ogledalo i ko će me uopće pogledat a kamoli poželit ako ne izgledam tako… ili kako ću uopće obavit radnju ako mi nije ako ne batina, a onda barem 20 cm.
Za sve nedostatke ima lijeka i to u upakiranim prodajnim katalozima, luksuznim magazinim :
izgubiti kile, povećati, smanjiti, podići, spustiti, izmjeniti, uljepšati...
Po pitanju ostalih proizvoda za postizanje sreće i zadovoljstva isto……..tekstilna industrija, modna industrija, prehrambena industrija. Važno je biti u trendu, odreći se svega radi osjećaja slobode u Dolce Gabana, Armani, Gucci, Max Mara i inim krpicama jer se zna koliko koštaju...isto se odnosi na auta, satove, parfeme, kozmetiku, naočale, mobitele....
Od prehrane se stvorila filozofija, nauka, umjetnost. Nije više dovoljno utažiti glad i žeđ. Često gledam kako ljudi jedu, koji je to užitak. Neki jedu proždrljivo kao da im je to zadnji obrok u životu, neki mljackaju, pjevuše, ispuštaju razne zvuke, podriguju, štucaju…najviše mi smeta kad pušu na nos ko lokomotiva jer nemaju vrimena udahnuti na usta.. čini mi se, evo, sad će svršit !
80 % konverzacije se vrti oko hrane, to je najdraža ljudska tema … što i gdje kupiti, kako pripremiti, u kakvom posuđu, je li zdravo…u koje restorane treba ići… u one skromne, neugledne, domačinske sa porcijom, zanahranit3čovjeka ukusne hrane, koja košta manje nego da je doma pripremimo, važno je najesti se, ili ušminkana razvikana mjesta sa malim umjetničkim hrpicama neprepoznatljivih kulinarskih dostignuća koja koštaju ko mjesečna hrvatska plata, važno je biti viđen i barem ti nitko ne rokće od sladostrasti za uhom… nego ti konobar stoji nad glavom ko anđeo čuvar, pa to zaliti s bocom vina koja košta još jednu mjesečnu plaću…..dobro je da je tako, kako se hraniti je bezbolna tema, a uvijek nešto naučiš. Što zapravo jedemo, kako se hranimo, jesmo li ovisni o hranu i piću…
Istočnjaci su i ovoj sferi tjelesnog daleko ispred, tj. iza nas. Zdrava prehrana je jedna od tradicionalnih imperativa za zdrav organizam. Princip yin-yanga je definitivno istinit, kako održati čovjekov organizam u stanju zdravlja postaje ključno pitanje u današnjem trenutku ne samo za individue već za cijelo društvo. Tradicionalna medicina se srećom održala i sve više se probija na zapad prateći i duhovna učenja. Što će tim zemljama učiniti globalizam, pretpostavljam... Već sada je teško pronaći oaze prirodnog življenja, tj. življenja u nezagađenoj prirodi bez supermarketa krcatih ready-made industrijskih i konzerviranih proizvoda.
Nisam pesimista i nije sve tako crno ali često razmišljam da bi uz civilizacijska bon-ton ponašanja u području prehrane trebalo zakonski zabraniti slobodu izbora što konzumirati, zabraniti uzgoj i proizvodnju štetne hrane i nusproizvoda.
Na Bitefu sam odgledala odličnu predstavu - Priča o Ronaldu, klaunu iz Mc Donaldsa -.
Moja Vesna je nakon 10 min izašla van od zgađenosti. Obrazloženje : Što će meni netko soliti pamet na ono što svi znamo. Dosta je publike izašlo do kraja predstave. Ja izdržala dva puna sata. Malo sam se naljutila na Vesnu jer te fore su mi znak arogancije.
Prvo ako sam u stanju sjediti na klupi satima i promatrati ljude i život oko sebe, kako neću predstavu koju sam platila 20 Eura. Zašto su izlazili… jer se čovjek prikazivao u najgorem izdanju. Teško je suočiti se sa svojim slabostima. Za neke malo isfurana tema – konzumerizam, za mnoge preslik današnje situacije o kojoj ne razmišljaju, ne žele razmišljati, ne žele znati ili je nisu svjesni. Pri obradi teme « Put ka slobodi « u Maltovoj radionici sam apsolvirala konzumerizam, antiglobalizam, antiimperijalizam tako da nisam očekivala neke nove spoznaje, ali način na koji ljudi putem umjetnosti upućuju poruke nikada ne zaobilazim niti propuštam.
Režiser Aregentinac Rodrigo Garsia, i teatar La Carniceria iz Madrida surovo i vulgarno
osuđuju globalizam, kapitalizam i Ameriku kao generatora sve veće zemaljske truleži.
Gledatelji se suočavaju sa dugim sekvencama, prvo narativno zatim vizualno, u kojima se polugola tijela uvijaju po sceni koja postaje sve odvratnija- na podu se gomilaju mlijeko, sokovi, hamburgeri, kečapi, majoneze i tipični proizvodi sa polica svjetskih marketa koji izgledaju bezazleno ali koji, u stvari, mnogo što prikrivaju. Osjetio se i miris - ne znam ga definirati- nekave kiseline, je li se radilo o kakvom dezinfekcijskom sredstvu, kemijskoj reakciji pomiješanih tekućina ili želučanoj kiselini, ne znam.
U predstavi se govori o čovjeku kao robu svoga tijela, robu svojih poriva, robu svojih želja, robu svojih navika, robu svojih ovisnosti, robu stvarima. Također o svjetskom poretku, eksploataciji čovjeka, o jednoj naciji koja ima želju da vlada planetom, a i o izdaji na svim nivoima, počevši od naših političara do naših osobnih izdaja u svakodnevnom životu.


Stage na početku predstave.
Na sceni se pojavljuje jedna porodica kroz koju gledamo dobar dio povijesti licemjerja u zemljama poput Argentine, gdje je siromaštvo sve veće a nastalo je kao rezultat promišljenog uništavanja privrede. Tu ima riječi i o mučenju, proganjanju i raznim neslobodama.
Predstava zapravo počinje s pričom trojice glumaca, duhovito i bezazleno pričaju o pubertetskim danima u provinciji, prvoj ekskurziji u životu i to u Barcelonu, nakon razgledavanja ogladnili i doživljavaju prvi susret sa Mc Donaldsom, tj Happy meal-om.
Slijedi vizualni doživljaj organske sreće…glumci se svlače, žderu, gutaju, piju .. polivaju se mlijekom, colom, i raznim tekućinama…. crveno svijetlo, na velikom ekranu snimke crijeva i onoga što se događa u želucu uz vrlo glasne zvukove koje želudac proizvodi pri probavi…
počinju se trzati, valjati i bacakati po podu, polijevati tj. strastveno uživati u vlastitim i prolivenim sokovima…scena je impresivna i pokreti tijela kao u modernom baletu vrlo zahtjevni, hrana i tekućina vrca na sve strane i doprinosi tom kaosu od slasti, strasti, svjetla, zvuka…zatim opet slijedi bezazlena svakodnevna priča iz života…o strahovima, fobijama, jelu, druženju uz jelo.. dobar mi je dio priča jednog glumca kojega nerviraju iznimke koje se ne uklapaju u ustaljene navike…pozoveš društvo na večeru, potrošiš, potrudiš se, serviraš besprijekorno, sve teče cool i super dok neka persona ne kaže… ne hvala , ne jedem meso…ili salatu, i ode večera i druženje u p. m. , svi počinju raspravljati o tome zašto ne jede, ko jede, ko ne jede … (što je istina, dok sam bila na makrobiotici izbjegavala sam zajedničke večere jer bi se veče svelo na raspravu o mojoj prehrani, i ode tuđi rođendan u p.m.)
Nakon svakog verbalnog intermeca koji bi skoro uvijek završavao u Mc Donaldsa slijedile su scene žderanja, prolijevanja, pijenja, riganja, i valjanja po sve većoj gomili hrane na pozornici. Najbolja vizualna scena koju smatram vrhuncem imaginacije je bila nakon priče o razvikanim prestižnim markama, eksploatacije radnika pri proizvodnji tih istih skupih proizvoda u nerazvijenim zemljama. Glumci se opet svlače, rasvjeta je normalna, svaki na sebi zaneseno i koncentrirano nekim crnilom crta loga poznatih marki i počinje preslikavanje s tijela na tijelo…npr. jedan koji je naslikao Nike logo prilazi drugome i pečatira znak na bedro… tako sva trojica crtaju i preslikavaju znakove jedan na drugoga na različitim dijelovima tijela, koreografija je savršena, zapravo contact dancing .. i kad se zadovolje i ukrase svim poželjnim markama, na kraju su izgledali kao istetovirani po cijelom tijelu, samodopadno i zadovoljno se gledaju, počinje ludo dobra tehno muzika, crvena pršteća svjetlost
( vodena projekcija, tj. osvijetljene sitne čestice vode) na cijeloj pozornici, strobo light i njihov tehno ples – ako je netko pokušao zamisliti ekstazu uz extasy - to bi bilo to. O drogama nije bilo riječi ali slika i poruka je bila više nego jasna.
Izdvojila bih tekst pri kraju predstave koji govori klaun, tj. zaposlenik Mc Donaldsa u uniformi klauna:

Ne znam što mi je u gorem stanju : glava ili stomak…..
....opisuje što hrana čini mozgu i organizmu…
Nije istina da se Eskimi hrane onim što ulove ispod leda. Otvore konzervu graha i smažu je.
To su Eskimi koji se noću krčkaju u svojim prdežima i zagrijavaju krevet.
Kao što se Evropljani krčkaju u moralizatorskom naklapanju.
Kao što se Amerikanci krčkaju u vlastitom neznanju.
Kao što se političari krčkaju u vlastitim obećanjima.

Zbog toga mene zanima odnos onog što se jede i onog što se misli.
Odnos stomak-glava je u osnovi gaziran odnos, a uspostavlja se podrigivanjem izazvanim gasom koji iz konzervi kreće u glavu, a izlazi kroz usta.
Prepoznaje se po zadahu iz usta i prdežima.
Ali najviše po mirisu iz ušiju. Možda to ne znate ali jedan od najneprijatnijih tjelesnih mirisa
izlazi iz ušiju.
To je znak da je nešto trulo u mozgu.

Zatim na kraju predstave :
-Ovo je jedan -happy meal-, ajde da ga analiziramo. To je surogat zelene salate, surogat paradajza, a posebno ovaj tvrdi, okrugli komad mrke boje što izigrava pravi komad mesa. Tome treba dodati žute i crvene tečnosti čije formule ne sadrže niti trag senfa ili paradajza. Zatim ta eksplozivna smjesa svih nabrojanih elemenata izaziva veliku količinu štetnih gasova kod djeteta koji ga unese u sebe, uz prateće podrigivačko- moždane posljedice. Onaj ko to pojede više nikad u životu neće moći razmišljati kako treba.
Ozbiljno sam razmišljao da djeci sipam mišomor u happy-meal. Jebiga, bolje da brzo umru, nedjeljom, nego da cijelog života tumaraju s trulom glavom punom odvratnosti, tj. kužnih i ružnih misli.
A ja, ono što naumim, pazi se, ja to i napravim.
Obično ljudi svašta naume, a od toga ništa ne urade.
Ili razmišljaju o strašnim stvarima, a na kraju uvijek urade ono što je pristojno.
Razmišljaju ubiti šefa, a posluže ga kavom.
Razmišljaju da preskoče šipku na ulazu u metro, a kupe kartu za deset vožnji.
Razmišljaju da abortiraju, a na kraju se riješe roditi.
Razmišljaju da glasaju za krajnju ljevicu, a tu nedjelju prespavaju.
Razmišljaju da konačno postanu homoseksualci ili bar biseksualci, a na kraju cijeli život prespavaju sa kitom uz jednu ribu.

Kupio sam 30 kila mišomora, obukao odijelo klauna, ali…. jebiga, usput sam se predomislio.
Pomislio sam da na sve treba gledati pozitivnije.
Bolje je jesti nedjeljom happy-meal, nego pušiti kitu.
Ako ti je 9 godina i živiš u Lisabonu, ideš u Mc Donalds svake nedjelje.
Ako ti je 9 godina na Kubi, pušit ćeš kitu nekom talijanskom turistu.
Ako ti je 9 godina i živiš u Briselu, nedjeljom ideš u Mc Donalds.
Ako živiš u Boliviji, ideš u rudnik rintati za Amere.
Ako ti je 9 godina u Firenci, nedjeljom ideš u Mc Donalds.
Ako živiš u Africi, nedjeljom šiješ lopte za Najki.
Ako ti je 9 godina u Njujorku , nedjeljom ideš u Mc Donalds.
Ako ti je 9 godina i živiš u Tajlandu, nemaš druge nego da te guzi neki Australijanac.

A onda su dva aviona otpuvala dva nebodera i svijet je bio zapanjen.
Vjerski motivi su samo još jedna laž.
Vjerujte u političku propagandu isto kao što vjerujete u reklamu Danone-a.
Jedna država misli da može sravniti Hirošimu, ekonomski uništiti Argentinu, bombardirati bilo koji komad zemlje i proći nekažnjeno.
A šire suprotnu propagandu : izjavljuju da su žrtve.
Vojne trupe, donnat's trupe, big mac trupe, levi's trupe, nike trupe, philips trupe, holivudske trupe…
Kakvi smradovi…..


Scena pred kraj predstave -Priča o Ronaldu, klaunu iz Mc Donaldsa-

Izvinjavam se ako je nekom mučno poslije ove priče ali to joj je i bio cilj. Zato su mnogi i napuštali predstavu.

I sad se ja pitam nakon provedenog dana nad PeCom zašto pišem o ovome. Umjesto da sam obavila nešto od mnogobrojnih predsezonskih poslova. Moj me zabrinuto pogledava, a ja se vadim da me boli pa ne mogu ništa radit.
E, zašto sam o ovome ? Ima bit da malo očistim zagađeni mozak što bi svatko trebao s vremena na vrijeme raditi. A sutra planiram gladovanje, tj. kukicha day, da očistim i organizam. I zato što mi nije svejedno. I zato što nisam više mlada i lijepa. I zato što nisam više zdrava. I zato što nikad nije kasno mijenjati sebe. I zato što bi mijenjajući sebe možda mogli promijeniti poredak stvari i pojava.
I nije bitno hoćemo li to definirati kao slobodu ili neslobodu, ili lišavanje trenutnih prolaznih užitaka.
Bitno je jesmo li svjesni slobode izbora ipak uletili u mašinu ( jer tako je lakše) kojom netko drugi upravlja a nas poziva na odgovornost.

SISTEM / 1

Funkcioneri ne funkcioniraju.
Političari govore ali ne kažu ništa.
Glasači glasaju ali ne biraju.
Informacijski mediji dezinformiraju.
Škole uče neznanje.
Suci osuđuju žrtve.
Vojske ratuju protiv svojih sunarodnjaka.
Policija se ne bori protiv kriminala jer je previše zaokupljena čineći ga.
Bankroti se socijaliziraju a profiti privatiziraju.
Novac je slobodniji od ljudi.
Ljudi služe stvarima.

Eduardo Galeano.

P.S.
Vezano za naziv posta, zaboravih napomenuti da sam pokušala pisati o optimalnom i prosječnom ljudskom porivu i ponašanju gdje čovjek samo snagom volje i svoga htijenja može kontrolirati ugrađene nagone svog tjelesnog biće. Poseban post bi se mogao napisati na temu -biti ili ne biti gladan, jedan od najvećih strahova kod ljudi slabe volje je strah od gladi tako da je ujedno i jedan od najvećih motivatora za život ( strah od gladi je ugrađen u većinu ljudi koji su silom prilika gladovali, npr. naši roditelji u 2.svj. ratu, današnjim penzićima je najveća briga što ima u frižideru i što će se kuhati, a crni kruh ili integralne žitarice i sjemenke jedu samo sirotinja i ptice.)
U stanju gladi dolazi do poremećaja u sistemu, bude se pravi životinjski instinkti i čovjek je u stanju ukrasti, ubiti, zaklati.
O karakteristikama ljudske izdržljivosti, potencijalima, također nisam. Zaboravila sam jednu jako važnu stvar a to je odmor organizma i neophodno spavanje. Ako netko ima podatke o izdržljivosti organizma bez hrane, vode i spavanja može priložiti.
Poznato je da se čovjek za razliku od životinje pari kad mu nije vrijeme i hrani kad nije gladan. Poznato je i da se može bez sexa, protok ili višak energije se može preusmjeravati raznim tehnikama ili radom, može se rješavati i samozadovoljavanjem u okviru svoje intime. Gladovanje je čak i poželjno za čišćenje organizma koje je neophodno za opće zdravlje, ostavlja prostor za duhovni razvoj- čitaj o životima jogija i raznih prosvjetljenih bića, svećenika, Buda je No. 1, kažu da je iz Novog Zavjeta izbačen dio o Isusovom četrdesetdvodnevnom gladovanju u pustinji na kojoj se zasniva Breussova 42 dnevna dijeta.)
Moj rekord u nespavanju je 60 sati ( mlado-ludo) nakon čega sam počela dobivati halucinacije. Izdržala sam 8 dana gladovanja, najteži mi je bio drugi dan, poslije nije teško i osjećaj je fantastičan.
Mogla sam produžiti ali je došao Božić a kolačima koje sam pekla nažalost nisam mogla odoliti- što čine naša osjetila. Vezano za osjetila, čitala sam da pri dijetama pomaže jesti zatvorenih očiju i začepljenog nosa jer tada ni čulo okusa ne funkcionira. I da je pri gladovanju najteže odoliti mirisu pice.
Nije strašno gladovati i nije čudo da ljudi često prosvjeduju ( vidi Glavaša) da bi sa aktom gladovanja postigli određene ciljeve.
Sueskind u Parfemu odlično opisuje život čovjeka u životinjskim i ekstremnim uvjetima.
O zdravoj hrani također nisam, o tome pišu drugi. Preporučujem makrobiotiku.

I vezano za hranu, među mnogobrojnim prilozima koje primam od Anke Makaranke ima jedan koji upozorava roditelje na prehrambenu kemijsku bombu, jedan dječak u Južnoj Americi je umro jer su mu eksplodirala crijeva, pojeo je Mentos bonbon nakon čega je popio Coca-colu.


Post je objavljen 15.05.2007. u 20:43 sati.