Nema više Ane ( Mirko) Veličković.
Hvala na molitvama.
Molim Vas ne osjećajte se dužnim upućivati riječi žaljenja i utjehe. Ja ih nemam i ne nalazim.
Osim da opet molim da Kristina i obitelj nađu snage za daljnji život bez nje.
Učinite nešto što svi zaokupljeni svakodnevnim životom zaboravljamo činiti jer mislimo da je sigurnost u prometu kao javno zdravstveni problem posao državne politike koja propisuje zakone o sigurnosti prometa. Slučajno sam danas pročitala izvrsnu knjigu Karmen Lončarek
« Krema protiv smrti i druge priče «. U priči «Vozi i pusti umrijeti» ona izvrsno analizira problem – saobraćajni udesi su top poželjna tema svih novina i medija …» pogibija mladog motorista, prevrtanje zapaljenog automobila, vatrogasci, rezanje lima, plava svjetla, vriskovi, krv i rasuti mozak na asfaltu-o, da. To, to..i još toga! Slijede bezbrojne osmrtnice na kojima će posljednji pozdrav mladom pokojniku isporučiti cijelo njegovo društvo…. Potom, tople ljudske priče o poginulima, ispovjedi ucviljenih obitelji, iznevjerene nade i uništena budućnost; zagipsani preživjeli suputnik na traumatologiji redovito ispovijeda : Još ne mogu vjerovati da ih zaista nema…. »
Priče često neukusno idu puno dalje, analiziraju se životi, grijesi, karma, prokletstvo…. … Rijetko se u društvu kao i u novinama koje označavaju i osuđuju krivce izvještava o upotrebi sigurnosnih pojaseva, obaveznim kacigama, o značaju sigurnosnih mjera, o opasnosti neiskustva vozača, o vožnji pod utjecajem alkohola ili drugih opijata. Rijetko krivci bivaju adekvatno kažnjeni jer se smatra da su dovoljno kažnjeni osjećajem krivice za uništene živote. Do, ne daj Bože, slijedeće nesreće…..
Zaneseni reklamama u kojima automobili lete, jure praznim cestama, često i odlete u nebo, tako ih i koristimo; prvo kupujući prestižne « zvijeri» od makina sa konjskim snagama koje po niti jednom zakonu ne bi smjeli isprobati ni na jednoj cesti. « Politika se laća medicine obično kad se uzburka mnogo osjećaja. No, i ono što prethodi udesu prepuno je osjećaja.
Sjajni crni motorkotač s kromiranim cijevima : zvijer među nogama vozača, gola snaga, brzina, sloboda, moć, adrenalin, afrodizijak, potencija… A tek sportski coupe cabriolet ? Ili crna limuzina zatamnjenih stakala ? «….
» No, tako je kako je; automobil je snažna emocionalna poruka koju vozač upućuje o sebi. Automobil je teritorij, utvrda, personifikacija, projekcija. Automobil pokazuje društveni status, materijalne prilike, uspjeh, životni stil, individualnost, mladost duha, dio je imagea, mamac za žene. Vožnja automobila daje nenadmašni osjećaj slobode, nezavisnosti, nesputanosti, radosti, užitka, životnosti-tim više što je vožnja brža. Nakon radnog tjedna na dosadnom i iscrpljujućem poslu popiti čašicu-dvije za opuštanje, sjesti za upravljač, turirati moćnu mrcinu pod haubom, pa nagaziti gas – ima li ljepšega ?
Uz vozača sjedi njegova družica ili najbolji prijatelj, ugođaj je sjajan, pomalo natjecateljski. Jer , svi ostali automobili koji gmižu cestom i zbog kojih se ne može brzati koliko bi se htjelo, ograničavaju slobodu i zazivaju na takmičenje.»
Da ne bih prepisivala cijelu priču naša je moralna dužnost preodgajati sebe i odgajati djecu učeći ih da poštuju život-kako svoj tako i tuđi, propisana pravila ponašanja i da izbjegavaju rizike.
Represivne mjere nikad neće biti dovoljno efikasne ako mi sami razumno i argumentirano ne utječemo na sve svoje bližnje da budu oprezni, da im stalno objašnjavamo i upozoravamo da automobili i motori služe isključivo « za prijevoz od točke A do točke B te da nisu prostor afirmiranja.»
Karmen Lončarek preporučuje pročitati programski dokument Svjetske zdravstvene organizacije o prevenciji ozljeda u prometu na web-adresi www.who.net.int/entity/world-health-day/2004/infomaterials/world_report/en/summary/_en_ref.pdf. kao temeljni alat za provođenje pozitivnih promjena u ponašanju vozača u kojem je opisano kako se izgrađuju nacionalne strategije za smanjenje broja prometnih udesa.
Zbogom draga djevojčice.
Post je objavljen 09.05.2007. u 01:36 sati.