Uvijek sam imala sreće. Oduvijek. I danas s pravom mogu ustvrditi kako sam rođena pod sretnom zvijezdom tog davnog jesenjeg jutra, koliko god to paradoksalno zvučalo.
Najveća sreća je u tome što sam se svaki puta kada sam dotaknula dno uspjela dići i nastaviti. Nekada uz pomoć prijatelja, a često i sama. Uvijek sam imala nešto što me motiviralo na nastavak, nazovimo to ljubav, snaga volje, odlučnost, prkos ili jednostavno sreća.
Prošla godina nije bila izuzetak. Bila sam sretna.
Nemam namjeru slagati neke rekapitulacije prošlogodišnjih događanja, ljudi i mjesta koji su ih obilježili, ali htjela bih naglasiti činjenicu da sam unatoč hrpi ružnoga u svemu našla smisao i razlog.
Volim i voljena sam, to mi je najbolji pokretač u svemu. Svakoga jutra i večeri dok Je gledam i slušam zahvalim u sebi sreći da mi Ju je poslala, pokazala kako i kada. Njoj je to smiješno i pretjerujem, ne radi se o sreći nego "spletu okolnosti". Ona je plavuša, tako da ne ulazimo u rasprave, neka misli što želi, sve dok sam ja sretna a ona plava.
Više nego ikada prije, prošle sam se godine učila radovati svemu pa i sitnicama, brisati negativnosti i živjeti. Uspjela sam. Ponovno sreća, jer zapravo sam malo truda uložila u sve to a višestruko mi se vratilo.
Ove godine ću također imati puno sreće. I ljubavi, bez ljubavi ništa.
Vama želim isto.