Netko tko ne zna otvoriti Buco sir ili neki drugi sir u trokutićima bez da si zasere sve nokte i ruke do lakta i ne zna nikada (ali nikada) iz prve redom posložiti razmotanu auto kartu je idiot – fakat je.

Nikada nisam savladala ove dvije aktivnosti i ljudi oko mene su to naučili prihvatiti, tu i tamo još zbijaju šale tipa „da nemaš uši, strugala bi Bucu s potiljka“ ili me podsjete na jedan od događaja tipa „e jel se sjećate ono kad nas je Ana iz Rijeke preko Karlobaga vodila natrag u Zagreb pa je popizdila i negdje na Velebitu bacila kartu kroz prozor?“ Aha, meni isto smiješno, ukakim se od sreće.

Nije, međutim, baš nikako smiješno kad sam na nekom poslovnom putovanjcu gdje trebam ljude impresionirati svojim izvanzemaljskim sposobnostima a

a) zaglavimo u nekom shitty b&b gdje za b (ovo drugo b u nazivu) posluže samo sir u trokutima, čak i bez onih žilica koje bi trebale pomoći debilima poput mene, i
b) u povratku meni uvale auto kartu jer su onaj navigacijski uređaj ostavili doma, pa tako raširim kartu veliku ko plahtu da bih našla kvadrat koji mi treba i onda ne zatvorim kartu pristojno nego je cijelu ispretumbam tako da je više nitko neće moći vratiti u prvotno stanje, nikad.

Nakon povratka, stresa se idem riješiti s dvije kugle Vinceka u Vincek i kavicom s prijateljicom. Na bijelu košulju kapne mi je Vincek, naravno onaj crni dio, i otkliže galantno niz grudi ravno do trbuha. To naravno shvatim tek kad sjednem na kavu, nekih 20-tak minuta poslije. Cool.

I ne gledam tekmu nego Kosti. Drago mi da su izgubili dripci. Zaljubljena sam u agenta Bootha, ne pamtim kad sam posljednji put bila zatelebana u muškarca. Volim i Bones, naravno, ali to nije čudno. Ne znam zašto prije nisam gledala ovu seriju.

Kuća u kojoj odnedavna živimo Kikino je nasljeđe. Ona je tamo živjela vrlo kratko, do odlaska u inozemstvo, a po povratku je živjela u centru. Hvala „krecesiji i krizi“, kako trenutačnu makroekonomsku situaciju naziva moj 40-godišnji bivši susjed, mi se odlučile preseliti u tu kuću i uštedjeti novce za stanarinu. A i meni je nedostajalo trave i drveća, ruku na srce.

Susjedi su mi od prije poznati kao debili. Jebiga, ne pronalazim bolju riječ. Gastići bez škole koji su se prije 15 godina vratili u zemlju, kupili dobru nekretninu i sad se bahate. Rodnog sela se nisu uspjeli riješiti ni nakon 60 godina provedenih izvan njega, pa se tako izuvaju na ulici, pred vratima, stopedeset puta dnevno metu pločnik ispred kuće i skoro svaki dan kose travu ne bi li im kuća bila/ostala najljepša u cijeloj ulici.

Teta svrši svaki put kad joj pohvalim prkos kojeg je unatoč svom karakteru uspjela pokoriti da raste baš onako kako ona hoće i baš tamo gdje mu je ona namijenila mjesto. Kiku nisu nikada voljeli zato što „od nje nikad ne moš čut više od dobar dan i dobarveče“, ali sam im zato ja od prve bila simpatična jer sam vječno nasmijana, uredno pozdravljam, raspitujem se za zdravlje, unuke i tako to. Svekrvi su u nekoliko navrata rekli kako sam ja „krasna djevojka i baš lijepo odgojena“, žao im je što ne sadim cvijeće oko kuće ali pohvaljuju to što mi je auto uvijek čist a prozori se naprosto sjaje otkako smo se uselile (malo sam manična po pitanju pranja auta i prozora, ne znam zašto?!). To vam pišem čist onako da dobijete neku sliku o ljudima, jel, za mene znate da sam seljanka.

E tako neki dan sjedimo nas dvije, Kika i ja, na terasi, pijuckamo kavu i jedemo naravno, a njih dvoje udaljeni od nas valjda par metara, jedna neprozirna ploha nas dijeli. Nas dvije smo valjda bile umorne pa tihe, a oni stari i nisu nas čuli nego pričaju. U jednom trenu smo shvatile o čemu.
„Ma ona (ja) je draga zbilja, pristojna i sve to, ne znam što joj treba da si je našla nju (Kiku) da živi s njom, bolje da je našla muža.“
„Žao mi ulice sada, dok nisu došle ovo je bil tako pristojna ulica a sada svi znaju, Marićka je rekla Katićki kako njih dvije žive u grijehu i sad će svi to znati.“
„Da bar ne žive kraj nas!“

I tako, još par rečenica. Meni u prve tri sekunde bilo zlo a onda me primila tuga neka, a Kika je popizdila i dreknula: „Susjeda, ONE su tu i čuju svaku riječ koju ste rekle!“
I tako je počelo urlanje preko ograde, Kika je definitivno pukla, nikada je nisam vidjela tako out od control, sipala je iz rukava uvrede od „seljančura“ do „dotepenka“ i svašta još, nisam sve čula jer sam se povukla u sobu i pokrila preko glave.
Ne pričamo sa susjedima više. Meni je jako teško proći pored njih dvoje i šutjeti. Baš jadno.