Velika sam ljubiteljica trasha, u svim mogućim izdanjima a Euroviziju pratim otkad znam za sebe. Naš izbor, famozna Dora, me nervira, jer je meni domaći trash uglavnom smeće, barem pjesme pobjednice i neke najeksponiranije pjesme to budu, a još kad vidim paradu kiča tamo pa kvazi zvijezde i zvjezdice, strašno, dobijem žgaravicu.

Ove godine na Dori nastupa i Jelena Radan, žena koju izuzetno cijenim kao pjevačicu i kao osobu, a i zgodna je za popizdit i vrlo gej frendli, što nije za odbacit. Pjesmu su joj uglazbile Meritas, što je bonus svakako.

Stoga, vi koji Doru gledate, izvol'te glasovat za Jelenu, barem da upadne u finale, nemamo nekih iluzija da će dospjeti do Moskve, ipak ima dovoljno uspješnica Huljića i Rusa koje, gle čuda, na izbor upadaju izravno.

Volim završavati započeto. Stavljati točke na „i“, interpunkcijske znakove na kraju rečenice i gasiti i monitor nakon što ugasim računalo. Po nekima je to štreberski ali meni ima smisla, daje mi neku strukturu svakodnevnici. Malo je situacija koje su mojom voljom ili nebrigom ostale nezavršene. Jedna od njih je ona s Domagojem.

Domagoj je proveo djetinjstvo igrajući se sa mnom u blatu, na drvetu, mame i tate, Barbike i Kena, a kasnije je glumio i moga dečka pred nasilnicima iz susjednog kvarta. Znala sam ga otkada sam znala i sebe, samo je on živio na broju 3 a ja na broju 5. Tako smo i prolazili u školi, on s trojkom, ja s peticom, a da nije bilo mene, prolazuio bi i lošije ili ne bi prolazio uopće.



E, Domba, meni ne pali ono s vijanjem graška po čepu od dezića, ajmo se mi zažvalit!

Glupačo, neću!

Domba, ne budi peder, molim te, možda me Mato pita da furamo a kak ću kad se ne znam žvalit, pliiiiz!

Stvarno si glupa, Ana, ja ti nisam dečko, nisam igračka, osim toga furam s Renatom.

Domba, al u trećem razredu si se zakunio da ćeš mene voljeti do penzije!

Joj kak si glupa, Ana, natjerala si me, zato sam to rekao.

Al ja sam ti stoput ljepša od Renate.

Pa?

Pa de zamisli da sam ti ja sad cura, kak bi me poljubio?

Al nisi mi cura!

Pa mogla bi bit da hoću!

Pa mogla bi da se ne pališ uvijek na osmaše.

Aj zamisli da sam tvoja cura, kak bi me poljubio.

Ne može.

Domba, aj mi budi dečko, ajmo nas dvoje furat, tebe me nije strah!

Kako sad to? A Renata?

Pa šta s njom? Tak i tak mene više voliš.

Da, al ko legu, ne ko curu.

Glup si.

A šta da sad stvarno kažem ajmo furat, šta bi rekla?

Pa može, kažem ti, al morat ćeš vježbat ljubljenje sa mnom.

A smijem te i okolo dirat?

Ma di okolo?

Pa ono, oko struka i malo niže.

Može, al ne smiješ sise.

Neću kad te bole.

Pa bole me kad rastu. Onak ko tebe kak ne smijem nogom u jaja.

Ok, al guzu mogu?

Možeš.


Tako smo u šestom razredu i profurali. Na čitavih deset dana. Onda sam našla novog dečka. Ne već spomenutog Matu, njega sam već zaboravila do tada, nego Ivana iz 7.a susjedne škole, imao je tmanoplavi Tomos automatik i svaki od pet dana koliko smo furali došao je nakon moje nastave pred školu da se hvalim kako imam dečka s motorom.

Tih deset dana Dombinog i mog furanja je bilo deset najnapornijih dana Dombina života jer kao što moja Koka danas kaže da sam „teška ko mlinarski kamen“, Domba će vam reći da sam tada bila duplo teža. I imala bolne grudi u stadiju pupoljaka na koje se nije smio nasloniti, dotaknuti a ni pogledati bez da dobije čvrgu ili šamar.

Imao je on razne Renate i Sandre nakon mene ali sam ja uvijek ostala njegova spona sa ženskim svijetom i savjetnik i saveznik za razne srcobolje.
Onda je došao rat u naš mali grad. Mnogi koji su se drukčije križali ili klanjali su preko noći nestajali, oni koje je jedan moj sugrađanin nazvao čudnim ljudima čudnih imena.

Domba nije imao čudno ime ali je nestao. Te večeri u rujnu 1991. smo sjedili na klupama, brbljali nešto, pisala sam korektorom The Cure na jednu crnu majcu, kada je oglašena opća opasnost.


Koje sranje, kud baš večeras... Twin Peaks ne hvatamo dobro u podrumu a noćas idu reprize prvih sedam epizoda!

Pa dođi kod nas.

Ne da mi stara, boji se bit sama.

Pa kad ti se stari vraća s položaja.

Neam pojma.

A sranje.

Da, sranje. A ništ, vidimo se sutra, aj ćao.

Ćao.


Tada sam ga posljednji put vidjela. Ujutro ga nije bilo na klupama, ni u parkiću, nitko se nije javljao na telefon taj dan, ni sutra, ni nekoliko dana nakon toga. Onda mi je mama rekla da je neka susjeda rekla da su oni preko noći otišli, pokupili tek najnužnije, još manje nego susjedi Radovanovići kad su selili u Baranju, i samo otišli. Nitko nije znao kamo. Kako su u to vrijeme ljudi preko noći nestajali u našem malom gradu, neki svojom voljom a neki voljom maloga generala i njegove bojne, a drugi ljudi ginuli na rubnim dijelovima grada, nije bilo previše vremena za razmišljanje o „šbbkbb“ i kamo je tko nestao. Domba je otišao iz moga života i nije se vratio. Nakon nekoliko godina, već sam bila daleko izvan našeg malog grada, čula sam da su prodali stan i da od 1991. žive u Istri. Da sam od te 1991. do sada skupljala po kunu za svaki puta kada bih se sjetila Dombe, imala bih danas za valentinovski vikend s Kokom u Dubaiju inclusive sa skijanjem na snijegu u pustinji i večerama u podvodnom restoranu. Da, falio mi je, strašno. Začudno strašno. Shvatila sam da je bio moja muška polovica, moje sidro i korijenje. Od njega je prošlo mnogo muškaraca kroz moj život ali zbilja niti jedan nije nikada zauzeo njegovo mjesto i ljubavnika i prijatelja i brata. Pojavom interneta pokušala sam ga tražiti ali ga nisam našla. Ni danas nema na gooogleu niti jedan dokument s njegovim imenom. Onda sam prolazila faze kada sam bila ljuta na njega – ipak je on znao gdje ja živim jer matična adresa mi se nije promijenila, roditelji su i dalje tamo gdje su bili i te 1991. Tako nekako pretvaranjem tuge u ljutnju sam ga počela zaboravljati, odnosno ne misliti o njemu.

Do prije neki dan...
Rano jutro, stigla na posao, palim računalo, pogledam poštu, poslovnu, privatnu, pogledam blog, pogledam facebook profil... friendship request... kliknem i zanijemim... Domagoj D. Gledala sam u to ime netremice nekoliko minuta sigurno. Mislim da nisam čak niti disala jer sam u jednom trenu skoro izgubila svijest od nedostatka zraka i zujanja u ušima. Domagoj. Domagoj D. Domba. Moj Domba. Hoće li klik na njegovo ime označiti prelazak u neku drugu dimenziju, ulazak u neku crnu rupu svemira moga života ili naprosto dati neki interpunkcijski znak našem poznanstvu?

Da, klik je uslijedio... Ugledala sam njegovo lice. Njegovo dječačko lice od 33 godine starosti koje izgleda kao i ono njegovo lice sa 7 godina ili sa 13 kada sam ga tjerala da me ljubi, pa malo po vratu, pa malo po ušima, kao Patrick Swayze onun debelguzu Baby iz Prljavog plesa. Nakon nekoliko minuta me nazvao. Zamislite razgovor koji vodite s nekime tko je bez pozdrava otišao iz vašeg života, a sada vam se javlja nakon 17 godina započevši razgovor ovako...


Jebote, kokoško, pa di si ti?

Tamo gdje si me ostavio, Domba kretenu, tamo sam ti, svinjo muška... ali drago mi je da te čujem, da si se ipak vratio po mene...


Ostatak razgovora sam uglavnom bezglasno plakala u slušalicu na sveopće zgražanje kolegica iz ureda a on se pokušao opravdati u par navrata a zapravo je uglavnom šutio i slušao me kako plačem. Kao i onda kada me je Pero sa Sjenjaka ostavio zbog Ivne koja je imala veće grudi. Pribrala sam se i sada sam sretna već danima, puna djetinji iskrene ljubavi i veselja stavljam točke na svoja „i“ a tu i tamo i koje ljigavo srce umjesto točke.

Sva sreća pa sam ja lijena i tek sam jutros okrenula kalendar za veljaču, a uglavnom koristim stolni kalendar pa nije bilo nekih većih problema osim današenjeg dogovora oko proslave jednog rođendana, koji je po nekima u srijedu a po meni u nedjelju.
Tragikomično je to da kalendar izdaje Delegacija Europske komisije u Zagrebu i to njezin Informacijski centar, hahahaha!

Ajmo, what's wrong with this picture?