ordinarylove

Kad dobro promislim, možda bih volila mrvicu ljubomore da mi zagorča dan. Da mi se želudac preokrene iznutra prema vani, da osjetim ponovo kako je to biti nesiguran.

Da se desi nešto, bilo šta, šta će me natirat da se štipam u užasu i čudu, da se pitam da li samo sanjam ili se ovaj život, ova smijurija od življenja doista događa. Da se ljutim. Vičem. Zamjeram. Bilo šta, samo da zameškolji ovu zelenu, ustajalu vodu mog uljuljkavanja i falše sigurnosti.

Jer sigurnosti nigdje nema. Trag nečeg takvog postojat može samo u mislima i koncepcijama. Dok u stvarnosti, svi starimo. Lica nam se boraju. Kosti lome. Čak nas i krv, rijeka života, napusti vremenom i oteče drugom nekom, mlađem nekom, onom tko više obećava.

Na kraju svega, kad se rastanemo (a to će doći, o da, doći će, have no doubt) - šta ćemo moći reći? Da smo napravili sve, što se napraviti da? Da smo sretni, tu, na kraju puta? Hoćemo li moći dati život tako lako kome-god u ruke, bez osvrtanja i bez ijednog glasa?

Ne brčkam se u moru već bar misec dana. Morbidnom nestrpljivošću čekam kad će se dan skratit do onog momenta kad će me iz dana u dan, u dugom nizu dana, vanka kad izađem sa posla dočekat mračina. Jesen je u mojoj glavi već debelo počela, one kalendarske odavno više ne brojim.

Tako je, da. Meni je počela, dok se neki tek sada skotrljavaju od sjevera ka jugu. Meni je tog juga već navrh glave, sa morskim tematikama po izlozima dućana, ljetnim rasprodajama kupaćih kostima iz rezerve od '03. Sa patetikom večeri provedenih u dugim šetnjama, bolnih nogu na putu do doma i mukom pred uspinjanjem onom jednom prokletom uzbrdicom, koja me tako često podsjeti na moj život. Al' da bih, bar donekle, izbjegla tu vječnu patetiku uspoređivanja života sa usponima i rabotama, zaustavit ću se. Sad, uskoro, nakon što još malo odbluziram.

Dakle, ne podnosim obaveze. One, nametnute. A obaveze su, u mom rječniku, uvijek nametnute. Dosadne. Nužno zlo. Ono što odrađujem sa užitkom, pak, ne spada u tu klasifikaciju. To su hobiji. Lipo zvuči, taj najbanalniji mogući ping-pong imena. Promijeniš nečemu naziv i paf - u trenu postaje ugodno i poželjno.

Te iste obaveze koje ne podnosim već vidim kako se nižu na mojoj "To Do" listi, koja će se razvući, po slobodnoj procjeni, tamo negdje do idućeg ljeta. Neki bi mi od tih poslova trebali biti ugodni. Društvu korisni. Trebala bih se bolje osjećati po obavljenom takvom poslu. I osjećam se bolje, bez sumnje, ali tek pošto se lancima zavežem za radni stol i prisilim da ostanem jednousmjereno na dovršenju jednog zadatka. Pa drugog. Pa trećeg. I svako pet minuta gledam na sat. I čekam da odem po kavu. Čekam vikend. I jebenog Godota.

Tako mi se teško sakupit, sjest i odradit nešto donekle smisleno. U trenutnom bih stanju svijesti potpisala za doživotni posao čistačice ili bilo kakav sličan, a koji ne iziskuje nikakav mentalni napor. Sva sreća da ponuda poslova nije toliko raznovrsna i da se ne apdejta prečesto, jer bi, po nekom mogućem scenariju, nakon svake ovakve malodušnosti mijenjala karijeru. Gori pa doli. Gori, pa opet doli.

Da se mene pita, ja bih gledala filmove. Čitala knjige. Zatvorila se na koji mjesec u sobu, pa bi, kad mi dosadi, izmilila vani. Tražila bi po ulicama nekoga dovoljno ludog ili strpljivog, da se vozi sa mnom u luna-parku mog života.

Dramatiziram, naravno, po običaju.

Sreća da još uvijek imam prenapuhan osjećaj odgovornosti. Prema drugima, više nego prema sebi. Ovo zadnje, ma ne mogu ni zamislit što bi sve uključivalo.

Kako samo znam bit glupa.

Zašto, pitate se? Pa evo, postavimo ovako stvari. Do prije koju godinu (jer me sram priznat da je manje) živjeh u uvjerenju da ne posjedujem ono žnsekva potrebno da bih dobila muškarca kojeg 'oću. Iz ove kategorije, dakako, isključujem oženjene, zapravo isključujem zauzete na bilo koji način, a koji uključuje drugu osobu, biljku, životinju ili pak, u ovo moderno doba, vrlo osobno računalo.

Slijedom ove moje strašne, strašne zablude događao mi se tijekom godina cijeli niz situacija u kojima u jednom trenutku bijah glavni akter obećavajućeg 1-na-1 scenarija da bi već u sljedećem bila poražena od sposobnijeg nekog tj. neke, koja bi dovoljno vižljasto obrlatila dotičnog, nazovimo ga Mračni Objekt Želje (M.O.Ž.). Nakon što bi M.O.Ž. naivno, kako samo muškarci znaju, krenuo za grabežljivicom, ja bih pokunjeno predala krunu Miss Potencijalne i pokupila se sa pozornice, pritom obećavajući sama sebi da nikad neću bit jedna od tih womanzilla ilitiga aždajolikih žena grabežljivaca.

Nemali broj puta dogodio se scenarij tipa da womanzilla na prevaru uvuče mog nesuđenog u brak, sa djecom. U ranim dvadesetima. U brak, koji bi trajao par godina previše i završio neslavno. Al' žena bi, svejedno, uzela novac i pobjegla. Natrag mami. Koja bi ju tješila govoreći kako "taj gad nikad nije bio za njenu princezu". A taj bi "gad" ostao emotivni kripl, koji bi od tada pa do dana današnjeg, a bogami i dalje, sve žene promatrao kao dio "istog koša", kao nekog tko ti može u trenu okrenut cijeli život naopako, zgazit ti samopouzdanje kao kišnu glistu i pritom te oblatit do te mjere da ti i zubar rođakove žene zna "kako ono jednom nisi mog'o, kad si bio prepijan, gad jedan".

A ja, ja sam godinama vjerovala da postoje tipovi žena, baš kao što postoje tipovi filmova, tipovi crnog vina i životinjske pasmine. To donekle i jest istina. Zapravo, istina je u velikoj mjeri, ali postoji određeni moment u životu kada ti neka određena klasifikacija počne zagorčavat život. I kada shvatiš da moraš preispitat neke vrijednosti.

I preispitah ih ja. I shvatih da manipuliram ljudima u puno većoj mjeri nego sam bila spremna sama sebi priznati. Ima, naime, nešto duboko perverzno u prikazivanju sebe žrtvom i nevinašcem. To, ili su moja prva i druga baka i sve žene njihovih godina i "patničkog" mentaliteta bile zrele za ludnicu.

Uvidjeh, između ostalog, u tom periodu mog samopromatranja, da je moj specifični način manipuliranja suprotnim spolom - plač. Dobre, stare ženske suze. Never fails. Zapravo i kad smo već kod toga, i tu ubacih svojevrstan test, baš kao Elaine u SpongeWorthy epizodi (al' ne baš toliko okrutno): dakle, ako ne reagira na plač a veza je tek u povojima, bjež' što te dalje noge nose.

Dođoh, dakle, do jedinog mogućeg zaključka cijelom tom fenomenu, a to je da sve žene manipuliraju, te da je to jedino što ih može okupiti pod isti kišobran. Strpat u istu ladicu, sa ostalim prljavim ženskim vešom.

I da one koje kažu da to ne rade, ili su, još gore, uvjerene da to ne rade - opasne po oba roda. Ili premlade da bi to shvatile. Ili oboje.

Jučer, dok dokono šetah gradom, pade mi na um guglat neke od starih poznanika i suboraca, s kojima izgubih kontakt nakon posljednjih bitki bok-uz-bok, tamo negdje davne '99.

I odem ja tako na Google, upišem prvo ime i prezime. Izađu mi članci dotičnog u "Zarezu", "ZamirZine" i još nekim, sličnim publikacijama. Recenzije knjiga, analize masovnih trendova. Mislim si, "Baš mi je drago, znala sam da će zaplivat u tim vodama, al' sam se iznenadila što još nije izdao vlastitu knjigu. Al' ima vremena za to. Ima..."

Upisah potom drugo ime i prezime. Novinar u jednoj od naših dnevnih novina. Little bird told me da je odnedavna i gay. Mislim si, sve sam to i očekivala. I baš mi bilo drago nekako što i on radi ono što voli i što se "pronašao". U onom, dobrom smislu.

Pa mi sinulo još jedno ime, ovaj put žensko. Upisah i to. Izađe mi članak o nekakvim maratonima u NY-u i sudionici, splićanki toj-i-toj. Da, to je ona. Maraton-nazi, kako ju od milja nazvaše jedna moja poznanica, a po uzoru na Soup Nazi epizodu Seinfelda. Tko je gledao, shvatit će, tko nije, i neće.

Pa upisah ime mog starog. Dobijem Dugi Rat Online i oglas u On-Line oglasniku.

I tako raspištoljena, upisah svoje ime i prezime. I znate šta mi je izašlo?

Evo-ovo: Stop-Thompson. Da ironija bude veća, stranica je error stranica. Mrtav link, jebote.

Ni Dugi Rat Online. Ni jedan od glupavih geek-foruma na kojima sam visila prije koju godinu. Čak ni najmanji oglas u Malom Oglasniku. Ništa, baš ništa.

Eto, tol'ko o meni.

Kaže mi X da mi bi štikle stajale odlično. Citiram: "Na tvoju visinu ('oće reć', nizinu) i na tvoje noge (ne znam šta tu 'oće reć', možda je samo pristran zato što mi je momak) štikle bi stale odlično."

Moram priznat da sam došla u napast par puta ovog ljeta, vidjevši u izlozima dućana mi svagdašnjih sve one silne špagerice, ljetne sandale sa cvijećem, voćem, u bojama, sa vezicama, bez njih. Mislim, nije da bih ikad kupila nešto kao što su sandale sa Split '85 cvjetnim aranžmanom, al' eto...lijepo ih je vidjet, pa bih ih se možda bar usudila obući u dućanu i preći u njima iz sjedećeg u stajaći položaj bez da polučim efekt rasprostiranja po podu koliko sam duga und široka.

Zbilja počinjem vjerovat da imam ozbiljnih problema sa odrastanjem. Zrelofobija, tako bih mogla tom fenomenu ime nadjenut'. Naime, evo o čemu se radi - moja ideja ženstvenog je ovo:



Pa, to je sasvim ok, zar ne? Prave, dosljedno žemske cipele. Štikle, k tomu. Sa very Stepford Houseviwes uzorkom...ne fali ništa, reći ćete. Da, da, ali ono najbliže tome, a što se ja usudim navući na nogu, je ovo:



U najboljem slučaju, nešto nalik ovome:



A sve to u kombinaciji s ovim:



Dakle, zanemarite činjenicu da se trenutno boje i uzorci ne slažu. To bar znam kombinirat. O, da. Po principu: osnovna s osnovnom. Nemalo mi se puta dogodi da ponavljam školsko gradivo o komplementarnim bojama dok mi pogled puca na police i vješalice ormara mi mog. Mantram sljedeći niz: znači, ako crvena ide sa zelenom, žuta sa plavom i...kojajeonobilatrećamajkulijoj...ne, ne...crvena sa zelenom, žuta sa ljubičastom...two down, one to go...iiii...plava sa narančastom...zašto se onda roza ne slaže sa crvenom? Ili modra sa crnom, ako je crna ne-boja? Zašto se onda plavi džins slaže sa crnom majicom, a plave hlače ne...hmmm...(onomatopeja češkanja po glavi u sveopćoj nedoumici i zbunjoli).

Te mi je osnovne modne postavke, kao što je recimo ova o neslaganju roza i crvene, davno usadila majka. Nikada ih nisam preispitivala. To je za mene dogma. Od jednake je težine kao nekome postojanje jedinstvene sile koja upravlja svim procesima univerzuma, uključujući uspostavu pravde i ravnotežu dobra i zla. Iako sam, moram priznat, u mlađim nekim, a samim time i pobunjeničkim danima, preispitivala validnost postavljenih dogmi. Izravnom pobunom. Iskoristila bih trenutke odsutnosti odraslih modnih autoriteta, kako bih, dok bi mutti radila, a grossmutti bila zaokupljena nečim banalnijim, odvažno obukla roza majicu u smjeloj kombinaciji sa crvenim lakiranim kaišem. Iz Trsta, nego šta.

Dočim je danas situacija nešto drukčija, što bi značilo da je u većoj mjeri zabrinjavajuća. Moj je smisao za ženstveno pao pod utjecaj dječje ikonografije i roza boje. Uvjerili bi se u to brzo kad bi me pustili u Turbo Limač e kako bih prijateljicinoj kćeri kupila igračku prilikom rođendana ili neke već prilike koju bih sama izmislila, samo kako bih mogla ušetat kroz vrata tog dućana sa dobrom izlikom. Izbiram ja njoj savršeni poklon, bez sumnje. Al' se dogodi uskoro da je to otprilike sličan onaj poklon koji bih ja kupila sebi u, eto, recimo, pms stanju. Ili nakon lošeg dana na poslu. Ili prilikom bezazlene šetnje po gradu. Uglavnom, shvatili ste.

U najboljem slučaju kupim djetetu poklon a sebi gumene bombone sa okusom Coca-Cole. Eto, takva sam vam ja. X se jednom takvom prilikom ozbiljno zabrinuo za vlastite pedofilske sklonosti, a potom se otišao tješiti na odjelu sa Spiderman zračnim puškama.

Povremeno padnem pod utjecaj drugog ekstrema, u vidu gothic-revivala, obzirom sam jedna 26-godišnjakinja koja je od tih 26 barem 10 provela obavijena svim nijansama crne boje, od glave do pete. Da, da, postoje nijanse crne boje, ako niste znali.

Dakle, smisla za modu i ženstveno - nemam. Nekmoli odvažnosti und smjelosti za odupiranje postojećim modnim kanonima. Duboko se klanjam ženama koje suvereno koračaju i metaforički gaze po demonima vlastite nesigurnosti noseći blještave Đimi Ču ili pak Guči štikle. Divim im se. ali iz prikrajka, poput malog djeteta koje gleda mamine prijateljice. S razlikom (simptomatičnom, valjda) da se ovo dijete, metaforičko a bogami i stvarno, nikada nije uvlačilo u mamine štikle i trackalo maminim ružom u širokom usnatom luku.

(i opet: kategorija: moda )

Jučer sam mu prvi put rekla da bih možda, ipak, voljela imat neku curicu. Ili dečka. Prvi put da mi se ta misao javila i da sam ju izrekla naglas. I prepala se vlastitih izgovorenih riječi. Je li moguće da sam to ja izjavila? Da mi se uopće ta mogućnost vrti po mozgu i primozgu? I to baš meni, od svih ljudi? Meni, koja tako kategorički tvrdim da nisam tip za djecu? Pa, zapravo, i nisam, mislim to još uvijek i teško da će mi neki hormonalni tobogani poput ovih jučerašnjih promijeniti tu ideju, bar ne još neko vrijeme. Bar mislim.

Iako, više nisam sigurna. Šta se događa? Jesu li mi mali alieni ušli u mozak?

Možda samo imam previše prostora za kreiranje mogućnosti. Kako bih rekla...možda ovako: nije mi se još u životu neka velika stvar dogodila neplanirano, potpuno me zatekla, nesposobnu da kontempliram moguće varijacije. Te jesam li na djecu spremna, te koje bi godine života u mom konkretnom slučaju bile optimalne za takav čin, kakav bi efekt tako nešto imalo na svu moju širu i užu porodicu itd. itb. Zapravo, sve su dileme tog tipa sporedne: moja bi mutti, divna kakva jest, prigrlila prinovu (kako samo mrzim tu riječ), koliko god sada zvocala da joj je djece dosta i da joj ne trebaju još i unučići. Osobno bih takvu situaciju financijski podnijela puno, puno bolje nego zadnji put kad sam almost got pregnant, s 18, bila pri kraju srednje škole, dakle, bez posla, a o nedoraslosti zadatku da i ne govorim. Općenito, znala bih se nosit s tim kao zrela individua, kakva već jesam, jel'.

Nije da bih baš bila oduševljena neplaniranim događanjima takve vrste, ponajviše zbog onog gdina control freak-a koji čuči u meni. Zapravo, ne čuči, više cupka u mjestu, ponekad lupa po stijenkama moje unutrašnjosti tako da zna zabolit, al' dobro.

Vratimo se na stvar.

Dakle, na tu moju izjavu moj je dragi ušutio kao zaliven. E, sad, na ovom bih mjestu trebala objasnit zašto je ušutio, te zašto je moj i njegov život bitno drugačiji od života svih koje znam. Sve to nije važno, a i nije za blog. Svakako, on baš ne želi djecu, a ja bih sad rado stala u njegovu obranu te iznijela cijeli niz psiholoških i praktičnih razloga zašto je to tako. Ni to nije važno.

Puno toga mogu istrpit. Teške ljude, naprimjer, jer se redovito samouvjerim da su takvi jer ih netko u nekom ključnom i ranjivom trenutku života nije dovoljno ljuljao i tetošio. Rastanke, jer uvik sebi objasnim zašto je nešto tribalo završit baš tad i baš tako. Neuspjehe na poslovnom planu, jer nisam bogzna kako ambiciozna, a i interesi su mi promjenjivi kao mogućnost koncentracije na jedan objekt u djeteta od 3 godine.
Svakako, u svakoj potencijalno kriznoj situaciji u pomoć dolazi moj osobni superheroj u vidu posebnog autosugestivnog momenta. Kad sebi dovoljno puta ponoviš istu glupu, prozirnu laž ona se, po već poznatim ljudskim zakonima, mijenja u istinu.

Al' kad se radi o fizičkoj boli tu padam na svim testovima, pouzdano i istog trena.

Drugi sam dan zaredom pod utjecajem kombinacije painkillera i čajeva od sumnjivih domaćih mišancija trava. Stavila bih u usta i leš male životinje, da me netko dovoljno slatkorječiv uvjeri u djelotvornost istog pri ublažavanju bolova.

Ovo je, valjda, jedan od onih momenata kada se bivši ovisnici o onome šta nazivaju cigarete - a zapravo su jadna, kapitalistička zamjena za actual duhanske proizvode - vraćaju staroj, dobroj ovisnosti. Bilo šta, samo da ima kakvo-takvo anestetsko djelovanje. Moram priznat da mi se, kroz maglu svih ostalih misli, nazire i mogućnost da se ponovno primim te stare, dobre ovisnosti. Ne znam, možda bih stvarno trebala prestat gledat filmove snimane u periodu ljudske povijesti dok je pušenje još bilo very in.

Dok sam pušila, kada bih zapalila duvan, imala bih dojam da stvaram oko sebe zaštitni sloj koji nitko ne može probit, da kupujem sebi vrijeme, onih ključnih 5 minuta potrebnih za neku odluku koja se, naravno, nikad ne donese u pravom smislu riječi već se stvari odmotaju onako kako je bilo od početka predviđeno. Koja vrhunska glupost, samo to mogu sad reć na te moje iluzije da je život kao film i da vrijeme može zbilja stati i raditi meni u korist.

Jedna je stvar u ciloj ovoj agoniji dobra. A to je, da sam, uz sve, još dobila i laganu fibru. Pa mi je sve onako polu-stvarno, taman toliko da olabavim stisak i oslobodim se ideje da je svijet stvarno loš ili stvarno dobar.

Misli und osjećaji mi ovih dana sugeriraju sve, osim onog šta bi bilo jedino ispravno uradit. Rado bih spakirala kufere i otišla u Nedođiju. Di je uvik lito, i di ljudi ne pate od slomljenih srca i velikih slomljenih očekivanja. Di jedni drugima daju slobodu da budu ono šta jesu, makar to bilo nešto najbizarnije i najneodlučnije šta postoji.

Ali toga mista na ovoj planeti nema, a to šta zvučim ovako patetično mogu zahvalit najviše osmom misecu i mojoj ludoj glavi.

Pritisak na poslu je u ovo doba godine uvik maksimalan, a ljudi se pod pritiskom i u ovako uskom radno-životnom prostoru pretvaraju odveć lako u životinje.

Al' rekla sam da neću o poslu. Al' šta bi drugo nego posal/novčane kombinacije moglo morit nekoga tko živi di već živi, kreće se u uskom krugu ograničenih interesa i isto takve perspektive i tko je počeo na sve manje zgodne okolnosti u životu gledat kao na nužno zlo, a ne kao na priliku za osvještenje, da ne kažem napredak.

Čini mi se da se previše ponavljam, i da je ovaj blog posta isključivo sredstvo za samoterapiju i iživljavanje najgore vrste. Valjda će se sve to prominit, kad izađem i službeno iz kletve osmog miseca.

"A Love Song For Bobby Long", dir. Shainee Gabel



Ne gledajte ovaj film, osim ako niste strastveni ljubitelj i kolekcionar svega što uključuje pojmove New Orleans, američki jug, Scarlett Johansson i John Travolta. Sa pričom smještenom u New Orleansu, obećavajućom glazbenom podlogom i glumcima kao što su već spomenuti moglo se postići puno, puno više.

Iako, čujem da je film rađen po knjizi pa možda problem treba tražiti tamo. A i dobar glumac je uvijek dobar glumac, pa čak i onda kad mu potpuno nemaštovit "by the book" redatelj ne daje da dođe do izražaja ni u jednom trenutku. Dobro, Scarlett je više lijepa nego što je dobra glumica, al' nećemo sad sitničarit, pa da ispadnem zavidno žensko. Jer to nisam. Al' mi je malo glupavo kad je glavni adut filma nečija ljepota, bez ičega drugog što bi opravdalo takav stav. U "Man Who Wasn't There" i "Lost In Translation" dotična je imala više nego dobru i na mjestu ulogu, iako se čini da ju prati gadna sudbina da je uvijek side by side sa nekim starim, potrošenim likom, e kako bi naglasili tu njenu ljepotu i mladost. Čini se da ni ovdje nije uspjela pobjeć od te sudbe klete, iako su njeni odnosi sa likom kojeg tumači Travolta u ovom filmu malo drugačije prirode.

A u tome i leži dio problema. Film je upravo bolno predvidljiv i dosadan, pogotovo šta se zapleta i raspleta međuljudskih odnosa tiče. Već negdje po samom početku počela sam nagađati rečenice koje će se izgovarati, a kad mi se to dogodi obično imam poriv ugasiti dvd, ugasiti tv i obećati sama sebi da ću od sada samo gledati filmove koji datiraju prije nego su svi filmaši poglupili i počeli koristiti isti plot, iste kadrove snimanja i počeli štancat filmove kao sa trake. Šteta dobrih glumaca. Šteta dobre scenografije. Šteta mojih dvi ure vrimena, koje sam mogla provest ne izležavajući se po krevetu, igrajući se pogađanja rečenica.

Prijateljstvo je za mene posta vrlo varijabilan pojam.

To sam shvatila prije koji dan, povodom reunion-a sa jednom nekoć vrlo bliskom prijateljicom. Sidili smo u jednom falso ušminkanom splitskom kafiću i pili precijenjeni espresso, dok mi je Ona pričala o tome kako živi u stanu sa pet cimera, kako radi honorarni posao koji nikako da se promijeni u stalni. O tome kako je sestri od jedne S., koja je sestra od one N. koja je s nama išla u razred u srednjoj umra muž u prometnoj nesreći po povratku sa SP-a. O još jednoj V., koja je također išla s nama u razred, a koja je pronašla svoje biološke roditelje. O tome kako se boji ući u lift i kako ponekad ne može preć cestu pa dugo stoji dok se boje na semaforu mijenjaju.

A ja sam za to vrime razmišljala o manjkavostima unutarnjeg dekora kafića, u vidu sobnih biljki nasađenih u jeftine plastične pitare u boji terracote, položenih na dugu mramornu ploču, te se pitala treba li taj zločin zahvaliti vlasniku himself ili nekom samoprozvanom unutarnjem dekorateru. O tome kako sa tih par kila više izgleda bar duplo toliko godina starija. Kako joj je držanje još uvijek vidno pogrbljeno i zašto je to tako.

A onda je uslijedilo grozomorno pitanje: "A šta ima s tobom?".

Ne znam zašto se u zadnje vrijeme, svaki put kad čujem to pitanje, osjećam kao učenica petog ce koja mora ispred cijelog razreda pročitati zadaćnicu u kojoj je priznala da joj se sviđa onaj mali iz klupe do. Zauzmem neki čudan obrambeni stav, kao da će taj moj odgovor koji će uslijedit otkrit najintimniji dio mene, koji sad, eto, na silu, moram izbaciti na svjetlo dana. Drugoj dici da se smiju.

Postala sam malo nekooperativna, čini mi se. Slušam druge, to da, iako ni to često ne radim kako treba jer sam zaokupljena sobom preko utvrđene mjere zdravog ukusa. A i kad ih slušam, nekako sam...štajaznam, odvojena od svega. Kao kad gledam na vijestima da je u Indiji poginulo 100 ljudi u nesreći vlaka, eto, ta vrsta odvojenosti. Ona najgora. Odsustvo suosjećanja.

Al' zato, kad me pitaju o meni i o mom životu, to je kao da su ušli u minsko polje i moraju pazit kuda gaze, jer bi se moj ego moga osjetit povriđenim i skupit u se, ka puž u svoju kućicu.

Ista ta ja, taj puž od moga ponosa i osjećaja samovažnosti, sposoban je plakat danima i satima nad sudbinom nekoga koga uopće ne znam i nikad nisam vidila. Nad filmom, ka šta je ovaj.

A šta je najgore, sigurna sam da nisam jedina kojoj se čini da joj je na dane više stalo do nekog komada robe nego do drugih ljudi koji ju okružuju.



Ma, skroz nevezano, al' idem ovdje u subotu. Karte su mi u džepu.

Ovdje, gdje ja radim nekoliko golih, nepromjenjivih činjenica obilježava moj radni dan. Uvijek. I stalno.

Ne znam ni kojoj da dam prednost, obzirom su tako tijesno povezane. Uzmimo, evo, za prvu to da svi sve žele ODMAH. ISTI TREN. HITNO. Što je baš zgodno kad na poslu imate bar 50 različitih papira, svih povezanih sa različitim područjem rada, isto tako neodgodivih. Posljedično tomu moj osobni stress factor skače na razinu od bar 500, na skali od 1-50.

Druga je činjenica to da sam još uvijek, u najširem krugu, najmlađa. I najpotkovanija što se praktičnih zadataka tiče. Ili, should I say, najspremnija? Pa se tako moj radni dan ponekad sastoji od odglavljivanja printera, odvidavanja žarulja, penjanja na stolove te zavlačenja pod iste. Uz redovni rad, of kors. Danas su mi ruke crne k'o u brodskog strojara, a sve jer sam bar dvi ure provela u izvođenju čudnih voodoo-radnji koje su, između ostalog, uključivale i jedan printerski cartridge.

Treća je da tokom radnog dana obavim bar tucet imbecilnih telefonskih razgovora, koje sam već jednom spominjala - ovdje.

Ma nije mi, zapravo, tako loše. Osim što ne radim ono što bih htjela, a to je, ionako, zanemarivi detalj.

Osmi misec mi je uvik bija najgori misec.

U osmom misecu jedne godine prije osam godina završila je moja prva duga veza. Sve ćega se sićan iz tog perioda je jedan nebulozan telefonski razgovor u trajanju od bar jednog i po sata, u kojem se nije puno reklo. Al' nakon tog razgovora nismo se nikad više čuli na telefon, pozdravili na ulici, otišli na kavu kako bi saznali kako je onaj drugi prebolia prvoga. Imala sam 18 i mislila da ću umrit od količine opipljive, prave pravcate fizičke boli koja me budila jutrima, usrid noći, nasrid ulice.

U jednom drugom osmom misecu, malo kasnije, završila se moja The Veza. Ona, nakon koje više ništa nije bilo isto. Slična bol, jer ne može bit ista. Misec dana dobrovoljno nisam izlazila iz sobe. Jela malo, spavala puno, plakala najviše. A vani su se svi kupali, vikali, izlazili i opijali se po plažama, planirali godišnje, putovanja, polaganje ispita. Ja san se to lito vratila iz Zagreba i nisan tila više nigdi ić iz moje male sobe. Bar ne neko vrime, duže, potribno da se cila ta stvar zaboravi.

Ne sićan se, unazad možda 3-4 godine, šta se događalo sa tim mojim fatalnim osmim misecom. Valjda se ta bad karma potrošila, al' me nekako svake godine straj da se ne bi ponovilo, sve iznova. Lomovi i novi počeci, za koje ka da sam iz godine u godinu sve manje spremna. Valjda fleksibilnost degenerira odmicanjem godina, a kako se stvari sad odvijaju, počet ću u to i virovat.

Gledam svoje starce i pitam se kako su preživili sve ove godine, sa svim brodolomima i ostalim usporedbama koje bi mogle dočarat kroz šta sve dvoje ljudi mora proć da bi se održali zajedno, i dočekali, ako dobiju u raspodjeli toliko vrimena, starost zajedno. Divim im se tako, ponekad. Barem onda, kad mogu iz sebe istjerat onu osmogodišnju curicu i gledat ih kao jedan adult druge. Kroz glavu mi prolaze neke zajedničke slike od mog djetinjstva pa naovamo, zamrznute mojom voljom i zadržane željom da ih ništa, ništa ne izbriše iz sjećanja.

Tim se slikama vraćam kad mi je teško. Al' onako, stvarno teško. Sa tim je slikama povezano puno mirisa. Ka šta je miris livada u nekim ladnijim i malko sjevernijim zemljama od ove, di bi odlazili na put uvik u ovo doba godine, kad bi stari dobija godišnji a stara uspila svoj uskladit s njegovim, šta je iziskivalo natezanje sa svim ženama koje su sa njom radile u banci i tile godišnji u isto vrime kad i ona. Valjda su i one tako putovale sa svojim muževima i dicom, to ne znam. Al' znam da sam se tada, na takvim putovanjima, uz obaveznu glazbenu podlogu za putovanja u vidu Stinga, Gabriela, REM i još puno glazbe iz šezdesetih osjećala ka najposebnije dite na svitu. Bila san stvarno sritna, bar mi se sad tako čini.

Zato uvik tamo otputujem ponovo, u ovakvim danima, kad mi je jasno da ne mogu uvik i od svih očekivat da me shvate.

Fala vam, dragi moji, šta zbog vas imam taj mali svemir, sačuvan samo za nas.

Moji najbliži match-evi sa MyHeritage facoprepoznavatelja:

Lisa Marie Presley 68%



Angela Lansbury (isto bih voljela, ne znam zašto, da ne sličim nekom šezdeset-i-nešto. Mislim, ima lijepe oči i sve, al' svejedno.I budući sam tašta, ovdje ću nakeljit njenu mlađu sliku namjesto one originalno mi predočene) 64%



Aaliyah 63%



Clive Owen?? 62%



Paul McCartney 61%



Tom Green (wtf??) 61%



Cyndi Lauper 61% (Nakon onog poviše, ovo mi je bio melem na ranjeni ego. Možda goofy (čitaj: Šiljo) nije točno efekt koji želim proizvesti kod šireg pučanstva. Rađe bih bila pop-punk-80's-frajla lijepih očiju, thank you very much.)



Vivien Leigh (Ha, šta kažete na ovo, ha?) 61%



Lucille Ball (E, ona mi se sviđa. smiješna mi.) 60%



Sertab Erener, whoever she is (Meni liči na PJ Harvey, a s njom mi ne bi smetalo poistovjetit' se. Ja se mogu poistovjetit sa bilo kojom čudnovatom žemskinjom.) 59%



Zaključak: žene padaju na moj šarm, duhovitost i sve što ide s tim u paketu. Muškarci na moje veeelike oke Jest da bih voljela bit više, onako, klon Marlene Dietrich, al' što je tu je. Treba uzet u obzir da sam fotografirana "na prepad". Ah, taštino, nosiš moje ime!