Marketing
(people are strange, when you're a stranger)
Prijateljstvo je za mene posta vrlo varijabilan pojam.
To sam shvatila prije koji dan, povodom reunion-a sa jednom nekoć vrlo bliskom prijateljicom. Sidili smo u jednom falso ušminkanom splitskom kafiću i pili precijenjeni espresso, dok mi je Ona pričala o tome kako živi u stanu sa pet cimera, kako radi honorarni posao koji nikako da se promijeni u stalni. O tome kako je sestri od jedne S., koja je sestra od one N. koja je s nama išla u razred u srednjoj umra muž u prometnoj nesreći po povratku sa SP-a. O još jednoj V., koja je također išla s nama u razred, a koja je pronašla svoje biološke roditelje. O tome kako se boji ući u lift i kako ponekad ne može preć cestu pa dugo stoji dok se boje na semaforu mijenjaju.
A ja sam za to vrime razmišljala o manjkavostima unutarnjeg dekora kafića, u vidu sobnih biljki nasađenih u jeftine plastične pitare u boji terracote, položenih na dugu mramornu ploču, te se pitala treba li taj zločin zahvaliti vlasniku himself ili nekom samoprozvanom unutarnjem dekorateru. O tome kako sa tih par kila više izgleda bar duplo toliko godina starija. Kako joj je držanje još uvijek vidno pogrbljeno i zašto je to tako.
A onda je uslijedilo grozomorno pitanje: "A šta ima s tobom?".
Ne znam zašto se u zadnje vrijeme, svaki put kad čujem to pitanje, osjećam kao učenica petog ce koja mora ispred cijelog razreda pročitati zadaćnicu u kojoj je priznala da joj se sviđa onaj mali iz klupe do. Zauzmem neki čudan obrambeni stav, kao da će taj moj odgovor koji će uslijedit otkrit najintimniji dio mene, koji sad, eto, na silu, moram izbaciti na svjetlo dana. Drugoj dici da se smiju.
Postala sam malo nekooperativna, čini mi se. Slušam druge, to da, iako ni to često ne radim kako treba jer sam zaokupljena sobom preko utvrđene mjere zdravog ukusa. A i kad ih slušam, nekako sam...štajaznam, odvojena od svega. Kao kad gledam na vijestima da je u Indiji poginulo 100 ljudi u nesreći vlaka, eto, ta vrsta odvojenosti. Ona najgora. Odsustvo suosjećanja.
Al' zato, kad me pitaju o meni i o mom životu, to je kao da su ušli u minsko polje i moraju pazit kuda gaze, jer bi se moj ego moga osjetit povriđenim i skupit u se, ka puž u svoju kućicu.
Ista ta ja, taj puž od moga ponosa i osjećaja samovažnosti, sposoban je plakat danima i satima nad sudbinom nekoga koga uopće ne znam i nikad nisam vidila. Nad filmom, ka šta je ovaj.
A šta je najgore, sigurna sam da nisam jedina kojoj se čini da joj je na dane više stalo do nekog komada robe nego do drugih ljudi koji ju okružuju.
Ma, skroz nevezano, al' idem ovdje u subotu. Karte su mi u džepu.
Post je objavljen 09.08.2006. u 18:05 sati.