ordinarylove

Kad dobro promislim, možda bih volila mrvicu ljubomore da mi zagorča dan. Da mi se želudac preokrene iznutra prema vani, da osjetim ponovo kako je to biti nesiguran.

Da se desi nešto, bilo šta, šta će me natirat da se štipam u užasu i čudu, da se pitam da li samo sanjam ili se ovaj život, ova smijurija od življenja doista događa. Da se ljutim. Vičem. Zamjeram. Bilo šta, samo da zameškolji ovu zelenu, ustajalu vodu mog uljuljkavanja i falše sigurnosti.

Jer sigurnosti nigdje nema. Trag nečeg takvog postojat može samo u mislima i koncepcijama. Dok u stvarnosti, svi starimo. Lica nam se boraju. Kosti lome. Čak nas i krv, rijeka života, napusti vremenom i oteče drugom nekom, mlađem nekom, onom tko više obećava.

Na kraju svega, kad se rastanemo (a to će doći, o da, doći će, have no doubt) - šta ćemo moći reći? Da smo napravili sve, što se napraviti da? Da smo sretni, tu, na kraju puta? Hoćemo li moći dati život tako lako kome-god u ruke, bez osvrtanja i bez ijednog glasa?