Marketing
Bluz osmoga miseca
Osmi misec mi je uvik bija najgori misec.
U osmom misecu jedne godine prije osam godina završila je moja prva duga veza. Sve ćega se sićan iz tog perioda je jedan nebulozan telefonski razgovor u trajanju od bar jednog i po sata, u kojem se nije puno reklo. Al' nakon tog razgovora nismo se nikad više čuli na telefon, pozdravili na ulici, otišli na kavu kako bi saznali kako je onaj drugi prebolia prvoga. Imala sam 18 i mislila da ću umrit od količine opipljive, prave pravcate fizičke boli koja me budila jutrima, usrid noći, nasrid ulice.
U jednom drugom osmom misecu, malo kasnije, završila se moja The Veza. Ona, nakon koje više ništa nije bilo isto. Slična bol, jer ne može bit ista. Misec dana dobrovoljno nisam izlazila iz sobe. Jela malo, spavala puno, plakala najviše. A vani su se svi kupali, vikali, izlazili i opijali se po plažama, planirali godišnje, putovanja, polaganje ispita. Ja san se to lito vratila iz Zagreba i nisan tila više nigdi ić iz moje male sobe. Bar ne neko vrime, duže, potribno da se cila ta stvar zaboravi.
Ne sićan se, unazad možda 3-4 godine, šta se događalo sa tim mojim fatalnim osmim misecom. Valjda se ta bad karma potrošila, al' me nekako svake godine straj da se ne bi ponovilo, sve iznova. Lomovi i novi počeci, za koje ka da sam iz godine u godinu sve manje spremna. Valjda fleksibilnost degenerira odmicanjem godina, a kako se stvari sad odvijaju, počet ću u to i virovat.
Gledam svoje starce i pitam se kako su preživili sve ove godine, sa svim brodolomima i ostalim usporedbama koje bi mogle dočarat kroz šta sve dvoje ljudi mora proć da bi se održali zajedno, i dočekali, ako dobiju u raspodjeli toliko vrimena, starost zajedno. Divim im se tako, ponekad. Barem onda, kad mogu iz sebe istjerat onu osmogodišnju curicu i gledat ih kao jedan adult druge. Kroz glavu mi prolaze neke zajedničke slike od mog djetinjstva pa naovamo, zamrznute mojom voljom i zadržane željom da ih ništa, ništa ne izbriše iz sjećanja.
Tim se slikama vraćam kad mi je teško. Al' onako, stvarno teško. Sa tim je slikama povezano puno mirisa. Ka šta je miris livada u nekim ladnijim i malko sjevernijim zemljama od ove, di bi odlazili na put uvik u ovo doba godine, kad bi stari dobija godišnji a stara uspila svoj uskladit s njegovim, šta je iziskivalo natezanje sa svim ženama koje su sa njom radile u banci i tile godišnji u isto vrime kad i ona. Valjda su i one tako putovale sa svojim muževima i dicom, to ne znam. Al' znam da sam se tada, na takvim putovanjima, uz obaveznu glazbenu podlogu za putovanja u vidu Stinga, Gabriela, REM i još puno glazbe iz šezdesetih osjećala ka najposebnije dite na svitu. Bila san stvarno sritna, bar mi se sad tako čini.
Zato uvik tamo otputujem ponovo, u ovakvim danima, kad mi je jasno da ne mogu uvik i od svih očekivat da me shvate.
Fala vam, dragi moji, šta zbog vas imam taj mali svemir, sačuvan samo za nas.
Post je objavljen 03.08.2006. u 10:51 sati.