ordinarylove

Kako samo znam bit glupa.

Zašto, pitate se? Pa evo, postavimo ovako stvari. Do prije koju godinu (jer me sram priznat da je manje) živjeh u uvjerenju da ne posjedujem ono žnsekva potrebno da bih dobila muškarca kojeg 'oću. Iz ove kategorije, dakako, isključujem oženjene, zapravo isključujem zauzete na bilo koji način, a koji uključuje drugu osobu, biljku, životinju ili pak, u ovo moderno doba, vrlo osobno računalo.

Slijedom ove moje strašne, strašne zablude događao mi se tijekom godina cijeli niz situacija u kojima u jednom trenutku bijah glavni akter obećavajućeg 1-na-1 scenarija da bi već u sljedećem bila poražena od sposobnijeg nekog tj. neke, koja bi dovoljno vižljasto obrlatila dotičnog, nazovimo ga Mračni Objekt Želje (M.O.Ž.). Nakon što bi M.O.Ž. naivno, kako samo muškarci znaju, krenuo za grabežljivicom, ja bih pokunjeno predala krunu Miss Potencijalne i pokupila se sa pozornice, pritom obećavajući sama sebi da nikad neću bit jedna od tih womanzilla ilitiga aždajolikih žena grabežljivaca.

Nemali broj puta dogodio se scenarij tipa da womanzilla na prevaru uvuče mog nesuđenog u brak, sa djecom. U ranim dvadesetima. U brak, koji bi trajao par godina previše i završio neslavno. Al' žena bi, svejedno, uzela novac i pobjegla. Natrag mami. Koja bi ju tješila govoreći kako "taj gad nikad nije bio za njenu princezu". A taj bi "gad" ostao emotivni kripl, koji bi od tada pa do dana današnjeg, a bogami i dalje, sve žene promatrao kao dio "istog koša", kao nekog tko ti može u trenu okrenut cijeli život naopako, zgazit ti samopouzdanje kao kišnu glistu i pritom te oblatit do te mjere da ti i zubar rođakove žene zna "kako ono jednom nisi mog'o, kad si bio prepijan, gad jedan".

A ja, ja sam godinama vjerovala da postoje tipovi žena, baš kao što postoje tipovi filmova, tipovi crnog vina i životinjske pasmine. To donekle i jest istina. Zapravo, istina je u velikoj mjeri, ali postoji određeni moment u životu kada ti neka određena klasifikacija počne zagorčavat život. I kada shvatiš da moraš preispitat neke vrijednosti.

I preispitah ih ja. I shvatih da manipuliram ljudima u puno većoj mjeri nego sam bila spremna sama sebi priznati. Ima, naime, nešto duboko perverzno u prikazivanju sebe žrtvom i nevinašcem. To, ili su moja prva i druga baka i sve žene njihovih godina i "patničkog" mentaliteta bile zrele za ludnicu.

Uvidjeh, između ostalog, u tom periodu mog samopromatranja, da je moj specifični način manipuliranja suprotnim spolom - plač. Dobre, stare ženske suze. Never fails. Zapravo i kad smo već kod toga, i tu ubacih svojevrstan test, baš kao Elaine u SpongeWorthy epizodi (al' ne baš toliko okrutno): dakle, ako ne reagira na plač a veza je tek u povojima, bjež' što te dalje noge nose.

Dođoh, dakle, do jedinog mogućeg zaključka cijelom tom fenomenu, a to je da sve žene manipuliraju, te da je to jedino što ih može okupiti pod isti kišobran. Strpat u istu ladicu, sa ostalim prljavim ženskim vešom.

I da one koje kažu da to ne rade, ili su, još gore, uvjerene da to ne rade - opasne po oba roda. Ili premlade da bi to shvatile. Ili oboje.