ordinarylove

Ne brčkam se u moru već bar misec dana. Morbidnom nestrpljivošću čekam kad će se dan skratit do onog momenta kad će me iz dana u dan, u dugom nizu dana, vanka kad izađem sa posla dočekat mračina. Jesen je u mojoj glavi već debelo počela, one kalendarske odavno više ne brojim.

Tako je, da. Meni je počela, dok se neki tek sada skotrljavaju od sjevera ka jugu. Meni je tog juga već navrh glave, sa morskim tematikama po izlozima dućana, ljetnim rasprodajama kupaćih kostima iz rezerve od '03. Sa patetikom večeri provedenih u dugim šetnjama, bolnih nogu na putu do doma i mukom pred uspinjanjem onom jednom prokletom uzbrdicom, koja me tako često podsjeti na moj život. Al' da bih, bar donekle, izbjegla tu vječnu patetiku uspoređivanja života sa usponima i rabotama, zaustavit ću se. Sad, uskoro, nakon što još malo odbluziram.

Dakle, ne podnosim obaveze. One, nametnute. A obaveze su, u mom rječniku, uvijek nametnute. Dosadne. Nužno zlo. Ono što odrađujem sa užitkom, pak, ne spada u tu klasifikaciju. To su hobiji. Lipo zvuči, taj najbanalniji mogući ping-pong imena. Promijeniš nečemu naziv i paf - u trenu postaje ugodno i poželjno.

Te iste obaveze koje ne podnosim već vidim kako se nižu na mojoj "To Do" listi, koja će se razvući, po slobodnoj procjeni, tamo negdje do idućeg ljeta. Neki bi mi od tih poslova trebali biti ugodni. Društvu korisni. Trebala bih se bolje osjećati po obavljenom takvom poslu. I osjećam se bolje, bez sumnje, ali tek pošto se lancima zavežem za radni stol i prisilim da ostanem jednousmjereno na dovršenju jednog zadatka. Pa drugog. Pa trećeg. I svako pet minuta gledam na sat. I čekam da odem po kavu. Čekam vikend. I jebenog Godota.

Tako mi se teško sakupit, sjest i odradit nešto donekle smisleno. U trenutnom bih stanju svijesti potpisala za doživotni posao čistačice ili bilo kakav sličan, a koji ne iziskuje nikakav mentalni napor. Sva sreća da ponuda poslova nije toliko raznovrsna i da se ne apdejta prečesto, jer bi, po nekom mogućem scenariju, nakon svake ovakve malodušnosti mijenjala karijeru. Gori pa doli. Gori, pa opet doli.

Da se mene pita, ja bih gledala filmove. Čitala knjige. Zatvorila se na koji mjesec u sobu, pa bi, kad mi dosadi, izmilila vani. Tražila bi po ulicama nekoga dovoljno ludog ili strpljivog, da se vozi sa mnom u luna-parku mog života.

Dramatiziram, naravno, po običaju.

Sreća da još uvijek imam prenapuhan osjećaj odgovornosti. Prema drugima, više nego prema sebi. Ovo zadnje, ma ne mogu ni zamislit što bi sve uključivalo.