Marketing
Drama Queen Reloaded + Bobby Long je ispjevao svoje
Misli und osjećaji mi ovih dana sugeriraju sve, osim onog šta bi bilo jedino ispravno uradit. Rado bih spakirala kufere i otišla u Nedođiju. Di je uvik lito, i di ljudi ne pate od slomljenih srca i velikih slomljenih očekivanja. Di jedni drugima daju slobodu da budu ono šta jesu, makar to bilo nešto najbizarnije i najneodlučnije šta postoji.
Ali toga mista na ovoj planeti nema, a to šta zvučim ovako patetično mogu zahvalit najviše osmom misecu i mojoj ludoj glavi.
Pritisak na poslu je u ovo doba godine uvik maksimalan, a ljudi se pod pritiskom i u ovako uskom radno-životnom prostoru pretvaraju odveć lako u životinje.
Al' rekla sam da neću o poslu. Al' šta bi drugo nego posal/novčane kombinacije moglo morit nekoga tko živi di već živi, kreće se u uskom krugu ograničenih interesa i isto takve perspektive i tko je počeo na sve manje zgodne okolnosti u životu gledat kao na nužno zlo, a ne kao na priliku za osvještenje, da ne kažem napredak.
Čini mi se da se previše ponavljam, i da je ovaj blog posta isključivo sredstvo za samoterapiju i iživljavanje najgore vrste. Valjda će se sve to prominit, kad izađem i službeno iz kletve osmog miseca.
"A Love Song For Bobby Long", dir. Shainee Gabel
Ne gledajte ovaj film, osim ako niste strastveni ljubitelj i kolekcionar svega što uključuje pojmove New Orleans, američki jug, Scarlett Johansson i John Travolta. Sa pričom smještenom u New Orleansu, obećavajućom glazbenom podlogom i glumcima kao što su već spomenuti moglo se postići puno, puno više.
Iako, čujem da je film rađen po knjizi pa možda problem treba tražiti tamo. A i dobar glumac je uvijek dobar glumac, pa čak i onda kad mu potpuno nemaštovit "by the book" redatelj ne daje da dođe do izražaja ni u jednom trenutku. Dobro, Scarlett je više lijepa nego što je dobra glumica, al' nećemo sad sitničarit, pa da ispadnem zavidno žensko. Jer to nisam. Al' mi je malo glupavo kad je glavni adut filma nečija ljepota, bez ičega drugog što bi opravdalo takav stav. U "Man Who Wasn't There" i "Lost In Translation" dotična je imala više nego dobru i na mjestu ulogu, iako se čini da ju prati gadna sudbina da je uvijek side by side sa nekim starim, potrošenim likom, e kako bi naglasili tu njenu ljepotu i mladost. Čini se da ni ovdje nije uspjela pobjeć od te sudbe klete, iako su njeni odnosi sa likom kojeg tumači Travolta u ovom filmu malo drugačije prirode.
A u tome i leži dio problema. Film je upravo bolno predvidljiv i dosadan, pogotovo šta se zapleta i raspleta međuljudskih odnosa tiče. Već negdje po samom početku počela sam nagađati rečenice koje će se izgovarati, a kad mi se to dogodi obično imam poriv ugasiti dvd, ugasiti tv i obećati sama sebi da ću od sada samo gledati filmove koji datiraju prije nego su svi filmaši poglupili i počeli koristiti isti plot, iste kadrove snimanja i počeli štancat filmove kao sa trake. Šteta dobrih glumaca. Šteta dobre scenografije. Šteta mojih dvi ure vrimena, koje sam mogla provest ne izležavajući se po krevetu, igrajući se pogađanja rečenica.
Post je objavljen 11.08.2006. u 18:10 sati.