srijeda, 27.09.2006.

Kárhozat (Damnations), dir. Belá Tarr

Image Hosted by ImageShack.us

Jučer bijah po prvi puta na Split Film Festivalu. Zarekavši se sama sebi, svečano, da ću, čak i na najmanju natruhu arty-farty preseravanja, izaći iz kina što me brže i dalje noge nose. I pregorit prijekorne snobovske poglede Splićana, kvazi-umjetnika i slične bagre.

A onda sam sebi obećala da neću o tome pisat na blogu.

Odsjedila sam kroz najpretencioznije sranje u životu, a sada još i pišem o tome. I to na dva fronta. Karakter nisam, to smo ustanovili. A sad prijeđimo na pljucanje smijeh:

Pohvalno je što je film počeo na vrijeme, kao suprotnost svim ostalim događanjima u ovom gradu gdje je čak i prikazivanje "Volver" kasnilo 10 minuta. U radnju uvod napraviše redatelj, glavom i bradom. Koji je nešto spominjao "human dignity" i kako se u filmu radi baš o tome. O dostojanstvu, ljudskom, dakle. I kako je njemu osobno zbog toga film neobično važan, te kako se nada da će i nama biti isto. Na što sam se ja čudila sveudilj, jer kako meni, usputnom gledatelju, film može značit isto koliko i njemu, redatelju, "ocu"? Al' dobro. Također je rekao da ćemo u filmu imat prilike vidjet mnogo - što ružnih, što lijepih - pripadnika njegovog (na)roda. Po facama koje su kroz film prodefilirale, rekla bih da su Mađari i Mađarice pretežno "baštardani" Romi. Ružni, k tome. Mislim, nije da imam predrasude, već se pitam samo: kud je nest'o onaj mit o Mađaricama?

Prvih pola sata još sam davala tom ubojitom ritmu filma priliku da se ubrza. Vjerujte mi na riječ, nikad, ali baš nikad niste vidjeli nešto tako jebeno sporo. Tip do mene trzao je nogama puna dva sata. A ja ga nisam mogla prestati gledati krajičkom oka, pri tom izvodeći rukom po sjedalu radnju sličnu njegovoj.

Htjedoh ostati do "Vi pitajte-redatelj koji je dobio posebnu nagradu žirija iz nepoznatog razloga odgovara" dijela večeri, čisto kako bih se zanimala zašto se dotični odlučio na tako razvučen ritam i kadrove koji traju po nekoliko minuta. Jer priča nije neka. Atmosfera jest dobra, al' je itekako već viđena. Kvragu, gotovo svatko tko zna držati kameru (pa i mobitel, čak) u rukama može predočit bijedu i jad svoje zemlje, a da to izgleda strašno umjetnički, poetično i uzvišeno, k tome.

Iako, fotografija i rasvjeta u ulozi iste su izvrsne. Tehnika (što bi uključilo raznorazne kuteve i kadrove snimanja, jel'te, kao učinkovit način građenja filmskih situacija), također. Zna čovjek zanat. Tim više, zbilja ne kužim što mu je trebalo zadržavanje na svakoj sceni preko nekoliko minuta, pored toliko očite radnje i motifa.

Kraj je potpuno zbrda-zdola, čak je negdje, na samom kraju, bila nekakva scena gdje se glavni lik nadlajava sa psom klečeći četveronoške u blatu. Što bi, eto, trebalo značit da je on taj dignity koji je gdin Tarr tako naglašavao - izgubio. Konačno, jer sam, onemoćala od dvosatnog cupkanja u mjestu, izgubila svu volju za lomljenjem moždanih u odgonetavanju pojedinih zavrzlama, simbolika i sličnih.

Izdržah do kraja. Al' ne'š više, ne'š majci.

| 17:45 | Komentari (16) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 25.09.2006.

O puknutim cijevima i nesuđenom powermetal-koncertu

Oh, sreće. Oh, veselja. Karata za ovaj koncert nema više, i to mjesec dana prije! Mora da sam luda ili zaostala kad u mom svemiru Blind Guardian nisu jebeni Robbie Williams i karte im, slijedom toga, ne bi trebale planut čak mjesec dana prije samog događaja iliti eventa. Zapravo, za događaj kad se par tisuća znojavih tinejdžera i pokoji ostarjeli jarac ili jarica (tipa: ja) okupi kako bi pogali i lamatali glavama uz glazbu isto tako ostarjelih jarčeva, još uz to opsjednutih Tolkienom i svime, uopće, što ima veze, makar i najdalje, s tom i takvom ikonografijom, teško da bi se moglo nazvati eventom, bar ne onakvim kakav se pod tim nazivom podrazumijeva u žutim, roza i inim medijima. Na takovom eventu (onome za odlazak na koji se upošljava stiliste, logopede i ostale pijavice) nikad ne bijah, a i sumnjam da hoću. Ovi mi prvi bolje pristaju. Bar, ako ne ništa, crne odjeće imam napretek. Fali mi samo novi par teških crnih čizama, a za to ću se pobrinut ovih dana. I ko kaže da nisam pozer? Eh.

U cijeloj ovoj potrazi za kartama diljem 'Rvacke i Slovenije najviše frustrira činjenica da karata zapravo, ima, ali samo onih sa aranžmanom. Prijevozom uključenim. Agencije pokupovale karte ispred nosa poštenom svijetu. Dakle, sad bi trebalo pljunut duplo više novaca za istu stvar jer prijevoz već imam, mnogofala. Pola dana već kopam sve moguće i nemoguće verzije, preko raznoraznih - treba li reći, i opskurnih? - metal siteova, al' ništa. Šipak. Ćorak. Čak sam poslala molitveni mail nekoj tamo Slovenki iz organizacije. Na engleskom! A kako drukše?

Nadam se da će moji trudi polučit uspjehom i da ću ipak u Hali Tivoli sredinom 10. mjeseca proživit revival 16-te godine života, sponzorirana od strane dragih mi roditelja i u pratnji brata mi, okorjelog BG fana. Eto, čime se ja zamaram, dok mi je u međuvremenu: a) pukla cijev od vode u stanu i voda je poplavila teracu, a vjerojatno i još pokoji bitan dio stana u mom odsustvu. Problem prepustih velikodušno i širokogrudno Iksu na rješavanje u 5 do 12, po principu "Muko moja, pređi na drugoga", a sve uz onu tako popularnu rečenicu: "Ti si muško, ti ćeš to bolje..."; b) dragi, stari, slijepi mačak otišao u vječna lovišta; c) stigla vijest da će Iks morat na dalek put do Petrograda na operaciju oka, krajem listopada. Mislim, mislim...da ću se nosit s tim, kad dođe vrijeme za to, po onoj tako moćnoj Scarlett O'Hara denial, "mislit ću o tome sutra" devizi. Strah me, un po', svega toga što će doć', pa se, zauzvrat, bavim gluparijama i benignarijama.

I poslije napisanog: Naravno da dramatiziram. Operacija jest osjetljiva, al' ne do mjere u kojoj je turbo-paničarenje dozvoljeno. A cijev je sanirana u međuvremenu. Tako da se opet mogu tuširat doma i ispraznit, k tome, silne boce vode u kuhinji i wc-u. Ah, little joys of life...

KUTAK ZA VIJESTI: Sting ima novi album! I to bitno drugačiji - klasični, a sastoji se od glazbe elizabetanskog autora, Johna Dowlanda (1563-1626). Dakle, samo lutnja i glas. Album je danas "izašao", pa 'ko voli...

A evo neko njegovo starije datirano očijukanje sa crkvenim napjevima:

| 17:00 | Komentari (15) | Isprintaj | #

srijeda, 20.09.2006.

Obsessed and posessed by Kate B.

Obzirom da sam na poslu trenutno besposlena, ah, kako to kontradiktorno zvuči, a obzirom se blog.hr neprestano apdejta i svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje, visim (jer negdi visit moram, višenje (vješanje? ovješavanje? višnja?) nasušna jest potreba života mi mog) na youtube-u. I odlučih nadobudno iskopat sve - baš sve - šta ima veze sa Kate Bush, u koju sam zaljubljena. Zaljubljena, da. Opsjednuta. Pa tako nađoh ovaj spot u kojem dotična pjeva prateće vokale P. Gabrielu, i skakutah u stolici gore-dolje od ushićenja što ga se konačno uspjeh dočepat. Sljedeća misija: ispržit...khm, ovaj...kupit sve albume tete Kejt. I sve drugo di se ona pojavljuje, epizodno, naopako, bilo kako.

Daklem, evo spota:



Ste znali da je tetu Kate Bush "otkrio" barba David Gilmour? Evo ih zajedno (jel' de da su baš kul?):



A evo dokaza da Kate nije sa ovog svijeta (a da ne govorim o njenom glasu):



I tako. Zapravo, ako baš 'oćete znat, sve sam ovo natandrčila - prije svega - kako bih uklonila onaj dosadnjikavi, patetični post od ispod. There, now you know.

E, da. I ukoliko netko ima sve (ili bar neke, jer ljudi smo, nismo inžinjeri) albume gorespomenute - moj je mejl u kantunu iliti boksu gore. Jedna se dobra duša već ponudila (zna on koji je), al' želim još ponuda. Vjerojatno ih neće ni bit, zato što sam jedna od šačice budala na planeti koje su zapele u 80-tima i ne miču se ni lijevo ni desno, ni gore ni dolje. Al', isplati se pokušat. Pa, onda? Da čujem!

| 18:30 | Komentari (15) | Isprintaj | #

utorak, 19.09.2006.

Ex-factor

Ma, znaš šta, stvarno ti moram nešto reć, iako je tako dugo prošlo otkako smo zadnji put razgovarali. Još te uvijek povremeno sanjam, pa se po buđenju više-manje ravnodušno nastojim sjetiti događaja u danu koji je takvom snu prethodio, a koji je mogao biti dobar razlog takvoj nebulozi. Jer, nezamislivo mi je da još postojiš negdje, bilo gdje. Nevjerojatno mi je da još uvijek prolazimo ulicama istog grada, da se ne poslužim gadljivijom kakvom usporedbom koja bi uključivala isto sunce i istu kišu...kvragu, do prije par dana sam mislila da nisi više među živima. I molim se svim snagama i svim bogovima za koje znam da nikad ne doznaš za ovo.

Dugo već ništa ne osjećam prema svemu što je bilo, da ne kažem - prema tebi. Kako bih i mogla? Gadi mi se što uopće pokušavam istisnut i posljednje moguće značenje iz nečega tako zakopanog i trulog. Ali što mogu, tako prokleta i prokleto ovisna o lošim osjećajima. U onom stanju uma, u onoj privremenoj oduzetosti, u kakvoj bi čovjek mogao napraviti najveću moguću glupost, vjerujući da pritom ispunjava nekakvu višu svrhu, u takvom mi se stanju na jedan kratak tren učinilo da jedino u prošlosti sadašnjost može tako živo i bolno postojati. U idućem trenu već, smijala sam se toj idiotariji. Odakle mi samo te ideje? To su jebeni osjećaji. Osjećajima nije za vjerovati. Da su se za tim i takvim osjećajima povodili svi oni ljudi koje danas smatram vrijednima življenja i divljenja, nikad ne bi bili ono što jesu. Zapravo su stvari prilično jasne. Il' si dijete il' nisi. Ili se povodiš za svakim idiotskim, usputnim osjećajem koji naiđe ili ne. Jebeš sličnosti, jebeš blisku karmu, iste misli u isti, gluhi čas, jebeš new age pizdarije.

Jedno je, ipak, sigurno. Nikad, vjeruj mi, nikad više, ne želim proživjet onaj osjećaj nemoći koji si mi doteglio, nakon toliko godina ne-viđanja. A, bogami, ni onaj loš predosjećaj i pretkazivački san koji je prethodio toj goloj i tako paralizirajućoj nemoći. Kako sam samo pobjegla. A što sam drugo trebala? Pozdraviti te, proćakulati o vremenu? Bjež', Ordinary, kol'ko te noge nose. Pronađi sigurna leđa i sakrij se iza njih, kao u jednoj od onih videoigara koje si igrao izdanaunoć,iznoćiudan.

"From this time, unchained,
We’re all looking at a different picture,
Through this new frame of mind,
A thousand flowers could bloom,
Move over, and give us some room."

Portishead, "Glory Box"




Jedno je sigurno: tamo više ne ulazim. Pa makar mi bilo najbliže, najposljednjije mjesto na zemaljskoj kugli. Katastrofe se događaju i bez našeg zazivanja.

| 16:20 | Komentari (10) | Isprintaj | #

subota, 16.09.2006.

"Lady in the Water", dir. M. Night Shyamalan



Već u samom početku, prije uvodne špice, uspjela sam progutati moralizatorsku nacrtanu dječju priču o ljudima iz vode koji svako toliko dođu iz Plavog svijeta u svijet ljudi kako bi im pomogli i donijeli dobrobit. Međutim su se ljudi, sa svojim ratovima, sa svojim uskim, sebičnim i zbunjenim svjetovima, oglušili na zovove iz dubina. Tako, čak i kad Vodeni ljudi dođu s najboljom namjerom u dosadni ljudski svijet koji je odavno prestao vjerovati u bajke, ljudi ih ne čuju, ne razumiju te im na taj način otežavaju posao.

Potom sam šutke odsjedila kroz Giamattijevo mrtvo-hladno prihvaćanje činjenice da mu je u stan nepozvana ušla bljedunjava Bryce Dallas Howard, za koju se kasnije ispostavi da je Madam Narf aka Kraljica Podvodnog Svijeta. Dosadnom ciniku u sebi rekoh da zašuti i uživa u nečemu što je, prije svega, dječja bajka. Jer ona samo to i jest. Shyamalan ju je napisao za svoju djecu. Pa sam do kraja filma guštala i tu i tamo se isprepadala, jer je dotični gospon režiser stručnjak, ako ne u ničemu, a onda u građenju atmosfere i onom famoznom elementu iznenađenja. Elementu, zapravo, kad ti kokice ispadaju iz ruke, jer iako znaš da će nakon one zaglušujuće tišine sasvim sigurno iskočiti neka beštija uz zaglušni surround, to ti saznanje ne pomaže, već čini cijelu stvar još gorom. Jer tada actually strepiš i očekuješ taj momenat pa se prepadneš još i više.

Na koncu mi se, iako prozirna i sa puuuuno rupa, te onakve vrste u kakvu bi samo djeca povjerovala, priča svidjela. Na onaj način kako mi se sviđaju stari Disneyevi crtići. Sviđa mi se čak i činjenica da zgrada iz čijeg je bazena izronila Teta iz Vode, kako je jedan kritičar primijetio, podjeća na Ujedinjene Narode apartmanskih kompleksa. Zato što se u njoj nalaze, redom: velika španjolska obitelj, brat i sestra Indijci (brata glumi sam Shyamalan), afroamerički (da budemo politički korektni) otac i sin, mlada brbljava Kineskinja i njena mama koja ne govori engleski, jedan Englez koji se napušava sa hrpom prijatelja i po čitav dan priča o glupostima itd.

Moram bar malo grintat, pa ću samo reć da je ovo još jedan film u kojem Paul Giamatti nervira. Nakon "Sideways" zbilja sam se ponadala, idealist kakav jesam, da će mi od tada pa nadalje biti simpatični smotanac, čudak-pozitivac, tako nešto, uglavnom, u kategoriji "dopadljivo". Ali, ne. Možda je to samo do mene, ne znam. Možda je njegovo prokletstvo što je preuvjerljiv, pa će u mojoj glavi on zauvijek ostati Tony Clifton. Baš kao što će mi Philip Seymour Hoffman zauvijek ostati Allen iz "Sreće".

Sve u svemu, ako volite bajke, otiđite u kino, ušutkajte grintavca u sebi (ako ste kao ja, ako niste - tim bolje) i uživajte u priči koja je, prije svega, maštovita. Ili maštovitija od većine drugih koje vam se serviraju u svijetu koji je odavno prestao vjerovati u bajke.

| 09:55 | Komentari (17) | Isprintaj | #

utorak, 12.09.2006.

Poluotočki valcer

Dakle, odmor. Počeo vojničkim ustajanjem u 5 ujutro i mojim nadobudnim kuhanjem betona od kave, jer sam, onako krmeljava, stavila 3-4 planina-žlice viška u džezvu. Pa su mi se ruke tresle sve dok se nisam upregla ruksacima i ostalim, u Evita Peron stilu. Ili, kako moja majka mudro zboraše, "Lakše se pakovat' za 20, nego za 2 dana.". 'Oće reć' da istu količinu robe moraš ponijet'. Em dugi, em kratki rukavi. Em patike, em Birkice. Cijela kozmetička torba, jer, božesačuvaj ostat bez, recimo šampona protiv prhuti, tamo negdje usred ničega. I onda morat kupit nekitamobezveze. I riskirat prhut. Strašno.

Usprkos putu koji je otpočeo vožnjom do Sirobuje u Prometovom drndavcu uz zvuke Miše Kovača, Kiće Slabinca i ostalih kantautora iz mračnog doba 'rvacke prošlosti, a bogami i sadašnjosti te polusatnog gušenja ispuh-plinovima čekajuć' prevoz, većinu puta provedosmo ugodno - što u automobilu, što u trajektu. Meni je, naravno, bilo slabo, jer mi sam miris auta, da pokret i ne spominjem, inicira bolan poremećaj sžs-a*. Kako sa 10 godina na putu do Titovog Drvara, tako i sada. Sa iznimkom toga da sam sada velika i smijem pit tablete koje remete motoričke i ine funkcije.

Po samom dolasku i ulasku u sobu uslijedilo je iskrcavanje gomile nepotrebnih stvari na pomoćni krevet, tuširanje, oblačenje u pidžamu, zatvaranje škura i spavanje. Dvi ure cca, nakon čega smo bili spremni na turneju po obali. Čitaj: penzionersku šetnju, pizzu i pivo u valjda najvećoj rupetini na tom dijelu Jadrana, ali sa valjda najopuštenijim osobljem. And I don't mean that in any negative kind of way.


Pogled sa terace sobe u kojoj uživasmo


Još jedan pogled, drugi kut

Tour de malo, šesno poluotočko misto završilo je posjetom kući lokalnog dotura sa kojim je Iks dijelio bolničku sobu. Krasni ljudi, on i žena mu. Nekih dva sata uistinu uživah uz domaću orahovicu i priče iz drugog rata. Doznala sam i za Đovaninu Kokolu i ne mogu virovat da nisam prije o njoj čula.


Detalj sa nadgrobnog spomenika jednog od najlipših malomišćanskih groblja koje posjetih.

Ono šta najviše volim kod putovanja i šta bi me o njima učinilo neizlječivim ovisnikom, samo da imam malo više novaca i vremena, jest doživljavanje nečega po prvi put. Čistog uma, koliko god je moguće, prolazit sasvim novim ulicama i pitat se na šta te podsjećaju, gledat ljude koje nikad prije nisi vidio i slušat drugačiji govor od onoga na koji si navikao. To je valjda onaj preporađajući faktor, ono šta ljude uspije održat u uvjerenju da su promjenom mjesta prošli jednu stranicu knjige i otvorili novu, bjanko. Istina je, ipak, malo drugačija, ali lipo se zavaravat. Zavaravanje je uvjet psihičke uravnoteženosti, čini mi se. Što sam starija, sve sam sigurnija u to.


Gledajte i divite se. Ovo sam ja slikala. Kao stvoreno za kič-razglednicu.

A bit će i još, budem li sutra imala volje...

"Madame, all stories, if continued far enough, end in death, and he is no true-story teller who would keep that from you."
Ernest Hemingway


*središnji živčani sustav, za one koji ne čitaju papiriće u kutijicama lijekova i koji su dan kad se to učilo picali ili pak izostali opravdano.

| 16:25 | Komentari (17) | Isprintaj | #

petak, 08.09.2006.

O knjigama. O Rundeku. A zapravo, o tome kako konačno idem van Splita.



Sutra putujem. Mičem se nakon godinu dana iz Splita, cirka par milimetara južnije. Čini mi se da će bura, pa ću moć, na moju veliku sreću, izbjeć kupanje i umjesto toga se šetat do beskonačnosti uz obalu, sjediti po kafićima i večerati u nekom restoranu. Zbilja mi malo treba za sreću, a to malo mi, po onoj staroj ofucanoj, tako često fali.

Ne znam što mi bi kad sam, pred koji tjedan, poželjela ići na Rundekov koncert. Rundeka, kralja fejkera, za kojeg bi bolje bilo da je nakon Haustora netragom nestao. Jer ovaj kaos trbušnih plesačica, etno-wannabe ritmova i oh-tako-alternativnih spotova može palit valjda samo neinformirane klince. Među kojima sam, eto, i ja donedavno bila, ali samo zbog svojevrsne Haustor-nostalgije. Dakle, branim se patološkom sjetom po ovom pitanju i molim da me se uvaži.

'Ste znali da je barba Rundek pjesmu "Otok" u cijelosti ukrao časnom Harry "Come, Mr. Taliban, tally me banana" Belafonteu? Aha. Pjesma se zove "Islands In the Sun". Dakle, Rundek je i k-r-a-d-lj-i-v-a-c. Aha. Kao i Massimo. I Thompson. smijeh


Na noćnom mi ormariću tjednima, zapravo, sada su to već mjeseci, hrpetina od cca 6 knjiga poslaganih skladno, od veće prema manjoj - skladno meaning u skladu sa mojom neurozom - čeka da im poklonim bar dio pažnje, bar kakav letimičan pogled, u vidu poluskenirane a polupročitane stranice, u polusnu, pred spavanje, samo kako bih slađe utonula i obećala sebi da ću ih se uhvatit, sutra.

Istina jest da imam i previše drugih stvari na umu i da mi je navečer, kad sve moje nazovi-obaveze privedem kraju, draže lampat sa Iksom negdi uz more i laprdat o glupostima nego ić doma i čitat neke tamo knjižurine. Zanima vas koje su? Naravno da ne, al' ću ih svejedno nabrojat, e kako bih se hvalila svojim istančanim ukusom i kako bi mi ponos narastao van granica tijela. Dakle, čitam ih sve, istovremeno, believe it or not. Aha, Tako ja oduvijek. I sve ih pozavršavam te pospojim u jedinstven bućkuriš u glavi, kojeg je posljedica miješanje pojedinih likova sa situacijama kojima nikako ne bi smjeli pripadati. Nešto kao kad, recimo, na silu pokušavate spojit puzzle, jer ste onaj jedan, ključni dio, izgubili ili vam ga je pojeo pas. Mda.

Knjige su, in random order, Mandićeva autobiografija "Sebi pod kožu" koja me trenutno zanima više od ostalih. Toliko da ću ju nosit i na moj oh-tako-poseban vikend. Pa poviše nje Nabokovljev "Čarobnjak", posthumno izdana pripovijetka, koja je nešto kasnije rodila "Lolitu". Koju nikad nisam voljela, jer sam snob i ne volim razvikane romane zijev. Slijedi, i po veličini, Peterlićeva "Osnove teorije filma", pa "Down Under" Billa Brysona, autora "Kratke povijesti gotovo svega" a koji je, po mom skromnom mišljenju, nakon Kishona, jedan od valjda najduhovitijih pisaca. Pa sabrane i uvezane "Stripoteke". I, da, Mannov "Smrt u Veneciji", samo zato jer je film još bolji.

Kad ću ih sve pročitat? Pa tamo, negdje...do idućeg ljeta. Al' zato blogove k'o luda čitam.

Odo' se pakirat.

| 18:20 | Komentari (22) | Isprintaj | #

utorak, 05.09.2006.

Žene i torbe. I vječna misterija u vezi to dvoje.

Jučer mi je na ulici zazvonio mobitel. Jedna savršeno normalna i uobičajena situacija. Mda. Baš kao što je savršeno normalna i uobičajena činjenica da sam isti taj mobitel u onoj krumpirovoj vreći koju zovem moja torba tražila preko dvije minute. Dovoljno, dakle, da glupa sprava prestane zvonit i da moram zvat nazad broj s kojeg me se zvalo, e ne bih li doznala šta je posrijedi. E da bih dobila od Iksa, moje mame, mog tate, mojih suboraca pranje mozga ove vrste: "Dobro, jel se ti ikad javljaš na taj mobitel? Jel tebe itko ikad dobio na taj glupi mobitel nakon drugog ili trećeg zvona, kao što se dobiva normalne ljude?! Čovjek može oguliti...štajaznam, tri naranče sa debelom korom, cijeli šipak i očistiti mrvice sa malih, slamnatih podmetača u dnevnoj sobi dok mu ti odgovoriš na poziv?!"

Ja sam vam, znate, jedna od onih žena. Skupljačica, takozvanih. Žena-hrčaka, žena-dabrova, kako vam drago. Bar što se torbi tiče. Kao moja mama, i mama moje mame, i mnoge druge mame i žene, uostalom, koje gaje strah da će im u nekom ključnom trenutku života pofalit neka toliko neophodna stvarčica. A sam bog zna da svaka pizdarija može postat neophodna, ako ja tako odlučim. I kako su sve te mnoge žene prije mene odlučivale.

Evo, recimo, malo pakovanje biljnog likera. Unučić takozvani. Koji je izvjesna prijateljica moje mame jednom prilikom poželjela kao jedino djelotvorno sredstvo za zatuć' mučninu uzrokovanu dugom vožnjom automobilom. Malo je reći da je ostala zatečena kad je vidjela da moja mama-hrčak iz svoje SportBilly torbe vadi baš - to. A poznavajući moju mamu-hrčka, kladim se da joj je pružila i malu, rasklopivu plastičnu čašu. Da ne pije žena iz boce.

Moja je krumpirova torba, ruku na srce i himnu zapjevat', skromnija od one moje mame. Kao prvo i najvažnije po ovu temu, jer nemam djecu. Imati djecu znači, bar u mom rječniku, morati nositi super-opremljeni ruksak sa 805 džepova ili jednu od ovakvih torbi, kakve su lani bile mlogo moderne:



Kao drugo, jer sam opsesivno-kompulzivna ličnost i kako takva imam vlastitim nahođenjem propisani rok što se tiče pohrane stvari: papire, recimo, bacam sve starije od par dana. Odjeću koju nisam nosila duže od godinu dana trpam u kese i nosim mojoj hrčak-karitas-mami, koja ju onda dalje dijeli rodbini und poznanicima. Ali, kako svako pravilo ima svoje časne izuzetke, tako je u ovom slučaju bacanja moja vrećotorba izuzetak. U njima, a pogotovo onima koje su preležale sezonu ima mrtvih životinjica, komadića pamuka boje pudera za lice te boje maskare i sjenila za oči. I malih plastičnih bočica. I vrećica čaja iz, recimo, '98. i olovaka za oči ukradenih mami još u 8. osnovne. Jer bi mi, kao, mogle zatrebat. Jedino za što mogu zamislit da bi mi olovke toliko stare ikad mogle zatrebat jest izazivanje ekcema kože oko očiju kako bih izbjegla 'rbačit par dana i imala dobar ekskjuz pritom. A vrećice čaja mi svakako ne bi smanjile jutarnju podbuhlost, kad bih ju, nekim slučajem, imala.

Sve mi to i nije neki problem. To vidim kao svoju posebnost, simpatičnost čak. Al' taj se anti-problem transformira u apsolutni užas kad u toj torbi pokušam naći nešto, i ako se takva misija pritom odvija negdje na ulici, naočigled svih. Pa kad fino stanem sa jednom nogom u zraku, savijenom, torba na koljenu, i balansiram, više-manje uspješno i jebemmaterglupuisebiitorbiiglupommobiteluštazvonibašsad.

Popravit se neću. Do sada bih, valjda, već u tome uspjela. Dakle, prijatelji dragi, ako me želite dobiti na mobitel, budite uporni, jako. A prolaznici, ne zagledajte previše kad me ugledate na ulici u pozi gore opisanoj. Jer ću vas ugrist. I branit se privremenom neuračunljivošću.

| 17:30 | Komentari (27) | Isprintaj | #

petak, 01.09.2006.

O ljubomori. O kučkama. O meni, zapravo. I o još jednoj.



Isti onaj dan kad nisam otišla na Rundekov koncert zbog očajne organizacije koncerta koji je po nekoj prešutnoj logici počeo u ponoć umjesto bar dva sata ranije, unutra a ne vani - kako je bilo predviđeno, isti sam taj dan srela good ol' friend of mine. U kafiću na Rivi, sa curetkom. S kojom sam otkako su oni zajedno, dakle nekih dvije godine otprilike, progovorila otprilike isto toliko riječi. Dvije. Možda navučene tri.

Naime, šta. Svaki put kad se približim onome tko je jednom bio moj najbolji prijatelj, koji - treba li to uopće napominjati - zna puno mojih tajni a bogami i ja njegovih, kuja namjesti prezrivi pogled.

Tako je bilo i prije mjesec dana. Na Rivi je bila neka od onih besplatnih svirki šta su zvrndale tokom sedmog, osmog mjeseca. Zastala ja, kažem, da poslušam ljude malo. Sa bocom vode u ruci. Zašto je boca vode sad važna, pitate se?

E, pa zato što sam, uočivši ga, došuljala se na prstićima svojim do njega. Moji koraci bijahu zaogrnuti zvučnim zidom violina i udaraljki koje dopirahu sa pozornice. Kuja je stajala odmah do njega.

I došuljah se ja tako, otvorih sportski čep od boce mi moje sa vodom te mu izlih dio sadržaja u - majicu. Taj je performans bio popraćen riječima: "Evo ti sad na, a to će ti se i ponovit, pošalješ li mi još jedan chain-mail." Na što se moj dragi, stari prijatelj odvalio od smijeha. Te odmah, ma niti sekundicu nakon toga, plaho, poput kakvog psića, svrnuo pogled na draganu. Odobravanje čovjek traži. Za razgovor sa mnom!

A kuja sijevne par puta očima, ma mogu se zaklet da je uspjela munju materijalizirat u tom trenu. Pozdravi, jedva i okrene prezrivo glavu na drugu stranu.

Nije prošlo ni pet minuta našeg nedužnog i nadasve normalnog - treba li i to napominjati - izmjenjivanja informacija, a ona je, onako histerično kako samo ljubomorne žene znaju, dreknula na njega da bi "mogli ić više doma".

A on, psić kakav jest, pozdravi se sa mnom, zamaše repićem i - ode. Popizdila sam.

Dakle, vratimo se u kafić na Rivi s početka priče. Priđem im ja, pozdravim, on pozdravi. Ona, jedva. I počnemo čavrljat. Negdje u pola priče ja skeniram narukvicu koji on nosi na ruci. Kožna, debela, crna. Baš onakva kakvu vrebam već par tjedana u izlogu jedne radnje. Al' mi skupa, brate. Pitam ga gdje ju je kupio.

E na što se uključi kuja. I odgovori, umjesto njega, da mu je to ona donijela "iz dućana, u kojem radi. Po duplo manjoj cijeni.".

Ja ju pitam, još uvijek šokirana i ushićena u isti mah što mi se uopće obratila, bi li mogla meni jednu takvu nabavit.

Na što će ona: "Ne, nema ih više.".

Pitam ju hoće li ih kojim slučajem nabavljat ponovo, na što će ona, krajnje odrješito: "Ne, neće".

Pitam ju zna li ima li ih gdje drugdje za nabavit u gradu, dobijem odgovor: "Sve su druge nekvalitetne i preskupe, jedino su u mom dućanu bile dobre."

Okeeej, sad mi je već lagano neugodno. Premještam se s noge na nogu. Uto moj stari, dobri prijatelj upada u razgovor, na što mu ona uputi kučkoidni low-kick: "Prestani se ubacivat u razgovor, kako očekuješ da upoznam sve te tvoje puste prijateljice kad mi ne daš ni da dođem do riječi." Psić zašuti, a ja se počnem lagano pozdravljat.

I baš smo na tom rastanku došli do teme libida u kombinaciji sa ljetnom vrućinom. Prokomentirala sam, naime, njegovu izjavu da mu je libido kao u 19-godišnjaka: "Taj tko taj tvoj libido može izdržat, svaka mu čast."

Na što se njegova prešs raspameti, te grakne na mene: "Kako ti to znaš, ajde priznaj?!"

Šta sam joj odgovorila?

Nakon instant-vizualizacije pravog, pravcatog catfight-a u blatu, mislite?

Pa, ništa, u biti. Pravila se da nisam čula, pozdravila se pristojno. Pri odlasku promislila: "Bolje ti je da ne znaš, dušo...". I nasmijala se sebi u bradu, tiho.

| 22:45 | Komentari (26) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.