Pregled posta

Poluotočki valcer

Dakle, odmor. Počeo vojničkim ustajanjem u 5 ujutro i mojim nadobudnim kuhanjem betona od kave, jer sam, onako krmeljava, stavila 3-4 planina-žlice viška u džezvu. Pa su mi se ruke tresle sve dok se nisam upregla ruksacima i ostalim, u Evita Peron stilu. Ili, kako moja majka mudro zboraše, "Lakše se pakovat' za 20, nego za 2 dana.". 'Oće reć' da istu količinu robe moraš ponijet'. Em dugi, em kratki rukavi. Em patike, em Birkice. Cijela kozmetička torba, jer, božesačuvaj ostat bez, recimo šampona protiv prhuti, tamo negdje usred ničega. I onda morat kupit nekitamobezveze. I riskirat prhut. Strašno.

Usprkos putu koji je otpočeo vožnjom do Sirobuje u Prometovom drndavcu uz zvuke Miše Kovača, Kiće Slabinca i ostalih kantautora iz mračnog doba 'rvacke prošlosti, a bogami i sadašnjosti te polusatnog gušenja ispuh-plinovima čekajuć' prevoz, većinu puta provedosmo ugodno - što u automobilu, što u trajektu. Meni je, naravno, bilo slabo, jer mi sam miris auta, da pokret i ne spominjem, inicira bolan poremećaj sžs-a*. Kako sa 10 godina na putu do Titovog Drvara, tako i sada. Sa iznimkom toga da sam sada velika i smijem pit tablete koje remete motoričke i ine funkcije.

Po samom dolasku i ulasku u sobu uslijedilo je iskrcavanje gomile nepotrebnih stvari na pomoćni krevet, tuširanje, oblačenje u pidžamu, zatvaranje škura i spavanje. Dvi ure cca, nakon čega smo bili spremni na turneju po obali. Čitaj: penzionersku šetnju, pizzu i pivo u valjda najvećoj rupetini na tom dijelu Jadrana, ali sa valjda najopuštenijim osobljem. And I don't mean that in any negative kind of way.


Pogled sa terace sobe u kojoj uživasmo


Još jedan pogled, drugi kut

Tour de malo, šesno poluotočko misto završilo je posjetom kući lokalnog dotura sa kojim je Iks dijelio bolničku sobu. Krasni ljudi, on i žena mu. Nekih dva sata uistinu uživah uz domaću orahovicu i priče iz drugog rata. Doznala sam i za Đovaninu Kokolu i ne mogu virovat da nisam prije o njoj čula.


Detalj sa nadgrobnog spomenika jednog od najlipših malomišćanskih groblja koje posjetih.

Ono šta najviše volim kod putovanja i šta bi me o njima učinilo neizlječivim ovisnikom, samo da imam malo više novaca i vremena, jest doživljavanje nečega po prvi put. Čistog uma, koliko god je moguće, prolazit sasvim novim ulicama i pitat se na šta te podsjećaju, gledat ljude koje nikad prije nisi vidio i slušat drugačiji govor od onoga na koji si navikao. To je valjda onaj preporađajući faktor, ono šta ljude uspije održat u uvjerenju da su promjenom mjesta prošli jednu stranicu knjige i otvorili novu, bjanko. Istina je, ipak, malo drugačija, ali lipo se zavaravat. Zavaravanje je uvjet psihičke uravnoteženosti, čini mi se. Što sam starija, sve sam sigurnija u to.


Gledajte i divite se. Ovo sam ja slikala. Kao stvoreno za kič-razglednicu.

A bit će i još, budem li sutra imala volje...