ordinarylove

Ma, znaš šta, stvarno ti moram nešto reć, iako je tako dugo prošlo otkako smo zadnji put razgovarali. Još te uvijek povremeno sanjam, pa se po buđenju više-manje ravnodušno nastojim sjetiti događaja u danu koji je takvom snu prethodio, a koji je mogao biti dobar razlog takvoj nebulozi. Jer, nezamislivo mi je da još postojiš negdje, bilo gdje. Nevjerojatno mi je da još uvijek prolazimo ulicama istog grada, da se ne poslužim gadljivijom kakvom usporedbom koja bi uključivala isto sunce i istu kišu...kvragu, do prije par dana sam mislila da nisi više među živima. I molim se svim snagama i svim bogovima za koje znam da nikad ne doznaš za ovo.

Dugo već ništa ne osjećam prema svemu što je bilo, da ne kažem - prema tebi. Kako bih i mogla? Gadi mi se što uopće pokušavam istisnut i posljednje moguće značenje iz nečega tako zakopanog i trulog. Ali što mogu, tako prokleta i prokleto ovisna o lošim osjećajima. U onom stanju uma, u onoj privremenoj oduzetosti, u kakvoj bi čovjek mogao napraviti najveću moguću glupost, vjerujući da pritom ispunjava nekakvu višu svrhu, u takvom mi se stanju na jedan kratak tren učinilo da jedino u prošlosti sadašnjost može tako živo i bolno postojati. U idućem trenu već, smijala sam se toj idiotariji. Odakle mi samo te ideje? To su jebeni osjećaji. Osjećajima nije za vjerovati. Da su se za tim i takvim osjećajima povodili svi oni ljudi koje danas smatram vrijednima življenja i divljenja, nikad ne bi bili ono što jesu. Zapravo su stvari prilično jasne. Il' si dijete il' nisi. Ili se povodiš za svakim idiotskim, usputnim osjećajem koji naiđe ili ne. Jebeš sličnosti, jebeš blisku karmu, iste misli u isti, gluhi čas, jebeš new age pizdarije.

Jedno je, ipak, sigurno. Nikad, vjeruj mi, nikad više, ne želim proživjet onaj osjećaj nemoći koji si mi doteglio, nakon toliko godina ne-viđanja. A, bogami, ni onaj loš predosjećaj i pretkazivački san koji je prethodio toj goloj i tako paralizirajućoj nemoći. Kako sam samo pobjegla. A što sam drugo trebala? Pozdraviti te, proćakulati o vremenu? Bjež', Ordinary, kol'ko te noge nose. Pronađi sigurna leđa i sakrij se iza njih, kao u jednoj od onih videoigara koje si igrao izdanaunoć,iznoćiudan.