Marketing
Žene i torbe. I vječna misterija u vezi to dvoje.
Jučer mi je na ulici zazvonio mobitel. Jedna savršeno normalna i uobičajena situacija. Mda. Baš kao što je savršeno normalna i uobičajena činjenica da sam isti taj mobitel u onoj krumpirovoj vreći koju zovem moja torba tražila preko dvije minute. Dovoljno, dakle, da glupa sprava prestane zvonit i da moram zvat nazad broj s kojeg me se zvalo, e ne bih li doznala šta je posrijedi. E da bih dobila od Iksa, moje mame, mog tate, mojih suboraca pranje mozga ove vrste: "Dobro, jel se ti ikad javljaš na taj mobitel? Jel tebe itko ikad dobio na taj glupi mobitel nakon drugog ili trećeg zvona, kao što se dobiva normalne ljude?! Čovjek može oguliti...štajaznam, tri naranče sa debelom korom, cijeli šipak i očistiti mrvice sa malih, slamnatih podmetača u dnevnoj sobi dok mu ti odgovoriš na poziv?!"
Ja sam vam, znate, jedna od onih žena. Skupljačica, takozvanih. Žena-hrčaka, žena-dabrova, kako vam drago. Bar što se torbi tiče. Kao moja mama, i mama moje mame, i mnoge druge mame i žene, uostalom, koje gaje strah da će im u nekom ključnom trenutku života pofalit neka toliko neophodna stvarčica. A sam bog zna da svaka pizdarija može postat neophodna, ako ja tako odlučim. I kako su sve te mnoge žene prije mene odlučivale.
Evo, recimo, malo pakovanje biljnog likera. Unučić takozvani. Koji je izvjesna prijateljica moje mame jednom prilikom poželjela kao jedino djelotvorno sredstvo za zatuć' mučninu uzrokovanu dugom vožnjom automobilom. Malo je reći da je ostala zatečena kad je vidjela da moja mama-hrčak iz svoje SportBilly torbe vadi baš - to. A poznavajući moju mamu-hrčka, kladim se da joj je pružila i malu, rasklopivu plastičnu čašu. Da ne pije žena iz boce.
Moja je krumpirova torba, ruku na srce i himnu zapjevat', skromnija od one moje mame. Kao prvo i najvažnije po ovu temu, jer nemam djecu. Imati djecu znači, bar u mom rječniku, morati nositi super-opremljeni ruksak sa 805 džepova ili jednu od ovakvih torbi, kakve su lani bile mlogo moderne:
Kao drugo, jer sam opsesivno-kompulzivna ličnost i kako takva imam vlastitim nahođenjem propisani rok što se tiče pohrane stvari: papire, recimo, bacam sve starije od par dana. Odjeću koju nisam nosila duže od godinu dana trpam u kese i nosim mojoj hrčak-karitas-mami, koja ju onda dalje dijeli rodbini und poznanicima. Ali, kako svako pravilo ima svoje časne izuzetke, tako je u ovom slučaju bacanja moja vrećotorba izuzetak. U njima, a pogotovo onima koje su preležale sezonu ima mrtvih životinjica, komadića pamuka boje pudera za lice te boje maskare i sjenila za oči. I malih plastičnih bočica. I vrećica čaja iz, recimo, '98. i olovaka za oči ukradenih mami još u 8. osnovne. Jer bi mi, kao, mogle zatrebat. Jedino za što mogu zamislit da bi mi olovke toliko stare ikad mogle zatrebat jest izazivanje ekcema kože oko očiju kako bih izbjegla 'rbačit par dana i imala dobar ekskjuz pritom. A vrećice čaja mi svakako ne bi smanjile jutarnju podbuhlost, kad bih ju, nekim slučajem, imala.
Sve mi to i nije neki problem. To vidim kao svoju posebnost, simpatičnost čak. Al' taj se anti-problem transformira u apsolutni užas kad u toj torbi pokušam naći nešto, i ako se takva misija pritom odvija negdje na ulici, naočigled svih. Pa kad fino stanem sa jednom nogom u zraku, savijenom, torba na koljenu, i balansiram, više-manje uspješno i jebemmaterglupuisebiitorbiiglupommobiteluštazvonibašsad.
Popravit se neću. Do sada bih, valjda, već u tome uspjela. Dakle, prijatelji dragi, ako me želite dobiti na mobitel, budite uporni, jako. A prolaznici, ne zagledajte previše kad me ugledate na ulici u pozi gore opisanoj. Jer ću vas ugrist. I branit se privremenom neuračunljivošću.
Post je objavljen 05.09.2006. u 17:30 sati.