|
Isti onaj dan kad nisam otišla na Rundekov koncert zbog očajne organizacije koncerta koji je po nekoj prešutnoj logici počeo u ponoć umjesto bar dva sata ranije, unutra a ne vani - kako je bilo predviđeno, isti sam taj dan srela good ol' friend of mine. U kafiću na Rivi, sa curetkom. S kojom sam otkako su oni zajedno, dakle nekih dvije godine otprilike, progovorila otprilike isto toliko riječi. Dvije. Možda navučene tri.
Naime, šta. Svaki put kad se približim onome tko je jednom bio moj najbolji prijatelj, koji - treba li to uopće napominjati - zna puno mojih tajni a bogami i ja njegovih, kuja namjesti prezrivi pogled.
Tako je bilo i prije mjesec dana. Na Rivi je bila neka od onih besplatnih svirki šta su zvrndale tokom sedmog, osmog mjeseca. Zastala ja, kažem, da poslušam ljude malo. Sa bocom vode u ruci. Zašto je boca vode sad važna, pitate se?
E, pa zato što sam, uočivši ga, došuljala se na prstićima svojim do njega. Moji koraci bijahu zaogrnuti zvučnim zidom violina i udaraljki koje dopirahu sa pozornice. Kuja je stajala odmah do njega.
I došuljah se ja tako, otvorih sportski čep od boce mi moje sa vodom te mu izlih dio sadržaja u - majicu. Taj je performans bio popraćen riječima: "Evo ti sad na, a to će ti se i ponovit, pošalješ li mi još jedan chain-mail." Na što se moj dragi, stari prijatelj odvalio od smijeha. Te odmah, ma niti sekundicu nakon toga, plaho, poput kakvog psića, svrnuo pogled na draganu. Odobravanje čovjek traži. Za razgovor sa mnom!
A kuja sijevne par puta očima, ma mogu se zaklet da je uspjela munju materijalizirat u tom trenu. Pozdravi, jedva i okrene prezrivo glavu na drugu stranu.
Nije prošlo ni pet minuta našeg nedužnog i nadasve normalnog - treba li i to napominjati - izmjenjivanja informacija, a ona je, onako histerično kako samo ljubomorne žene znaju, dreknula na njega da bi "mogli ić više doma".
A on, psić kakav jest, pozdravi se sa mnom, zamaše repićem i - ode. Popizdila sam.
Dakle, vratimo se u kafić na Rivi s početka priče. Priđem im ja, pozdravim, on pozdravi. Ona, jedva. I počnemo čavrljat. Negdje u pola priče ja skeniram narukvicu koji on nosi na ruci. Kožna, debela, crna. Baš onakva kakvu vrebam već par tjedana u izlogu jedne radnje. Al' mi skupa, brate. Pitam ga gdje ju je kupio.
E na što se uključi kuja. I odgovori, umjesto njega, da mu je to ona donijela "iz dućana, u kojem radi. Po duplo manjoj cijeni.".
Ja ju pitam, još uvijek šokirana i ushićena u isti mah što mi se uopće obratila, bi li mogla meni jednu takvu nabavit.
Na što će ona: "Ne, nema ih više.".
Pitam ju hoće li ih kojim slučajem nabavljat ponovo, na što će ona, krajnje odrješito: "Ne, neće".
Pitam ju zna li ima li ih gdje drugdje za nabavit u gradu, dobijem odgovor: "Sve su druge nekvalitetne i preskupe, jedino su u mom dućanu bile dobre."
Okeeej, sad mi je već lagano neugodno. Premještam se s noge na nogu. Uto moj stari, dobri prijatelj upada u razgovor, na što mu ona uputi kučkoidni low-kick: "Prestani se ubacivat u razgovor, kako očekuješ da upoznam sve te tvoje puste prijateljice kad mi ne daš ni da dođem do riječi." Psić zašuti, a ja se počnem lagano pozdravljat.
I baš smo na tom rastanku došli do teme libida u kombinaciji sa ljetnom vrućinom. Prokomentirala sam, naime, njegovu izjavu da mu je libido kao u 19-godišnjaka: "Taj tko taj tvoj libido može izdržat, svaka mu čast."
Na što se njegova prešs raspameti, te grakne na mene: "Kako ti to znaš, ajde priznaj?!"
Šta sam joj odgovorila?
Nakon instant-vizualizacije pravog, pravcatog catfight-a u blatu, mislite?
Pa, ništa, u biti. Pravila se da nisam čula, pozdravila se pristojno. Pri odlasku promislila: "Bolje ti je da ne znaš, dušo...". I nasmijala se sebi u bradu, tiho.
|
