Marketing
"Lady in the Water", dir. M. Night Shyamalan
Već u samom početku, prije uvodne špice, uspjela sam progutati moralizatorsku nacrtanu dječju priču o ljudima iz vode koji svako toliko dođu iz Plavog svijeta u svijet ljudi kako bi im pomogli i donijeli dobrobit. Međutim su se ljudi, sa svojim ratovima, sa svojim uskim, sebičnim i zbunjenim svjetovima, oglušili na zovove iz dubina. Tako, čak i kad Vodeni ljudi dođu s najboljom namjerom u dosadni ljudski svijet koji je odavno prestao vjerovati u bajke, ljudi ih ne čuju, ne razumiju te im na taj način otežavaju posao.
Potom sam šutke odsjedila kroz Giamattijevo mrtvo-hladno prihvaćanje činjenice da mu je u stan nepozvana ušla bljedunjava Bryce Dallas Howard, za koju se kasnije ispostavi da je Madam Narf aka Kraljica Podvodnog Svijeta. Dosadnom ciniku u sebi rekoh da zašuti i uživa u nečemu što je, prije svega, dječja bajka. Jer ona samo to i jest. Shyamalan ju je napisao za svoju djecu. Pa sam do kraja filma guštala i tu i tamo se isprepadala, jer je dotični gospon režiser stručnjak, ako ne u ničemu, a onda u građenju atmosfere i onom famoznom elementu iznenađenja. Elementu, zapravo, kad ti kokice ispadaju iz ruke, jer iako znaš da će nakon one zaglušujuće tišine sasvim sigurno iskočiti neka beštija uz zaglušni surround, to ti saznanje ne pomaže, već čini cijelu stvar još gorom. Jer tada actually strepiš i očekuješ taj momenat pa se prepadneš još i više.
Na koncu mi se, iako prozirna i sa puuuuno rupa, te onakve vrste u kakvu bi samo djeca povjerovala, priča svidjela. Na onaj način kako mi se sviđaju stari Disneyevi crtići. Sviđa mi se čak i činjenica da zgrada iz čijeg je bazena izronila Teta iz Vode, kako je jedan kritičar primijetio, podjeća na Ujedinjene Narode apartmanskih kompleksa. Zato što se u njoj nalaze, redom: velika španjolska obitelj, brat i sestra Indijci (brata glumi sam Shyamalan), afroamerički (da budemo politički korektni) otac i sin, mlada brbljava Kineskinja i njena mama koja ne govori engleski, jedan Englez koji se napušava sa hrpom prijatelja i po čitav dan priča o glupostima itd.
Moram bar malo grintat, pa ću samo reć da je ovo još jedan film u kojem Paul Giamatti nervira. Nakon "Sideways" zbilja sam se ponadala, idealist kakav jesam, da će mi od tada pa nadalje biti simpatični smotanac, čudak-pozitivac, tako nešto, uglavnom, u kategoriji "dopadljivo". Ali, ne. Možda je to samo do mene, ne znam. Možda je njegovo prokletstvo što je preuvjerljiv, pa će u mojoj glavi on zauvijek ostati Tony Clifton. Baš kao što će mi Philip Seymour Hoffman zauvijek ostati Allen iz "Sreće".
Sve u svemu, ako volite bajke, otiđite u kino, ušutkajte grintavca u sebi (ako ste kao ja, ako niste - tim bolje) i uživajte u priči koja je, prije svega, maštovita. Ili maštovitija od većine drugih koje vam se serviraju u svijetu koji je odavno prestao vjerovati u bajke.
Post je objavljen 16.09.2006. u 09:55 sati.