Pregled posta

Kárhozat (Damnations), dir. Belá Tarr

Jučer bijah po prvi puta na Split Film Festivalu. Zarekavši se sama sebi, svečano, da ću, čak i na najmanju natruhu arty-farty preseravanja, izaći iz kina što me brže i dalje noge nose. I pregorit prijekorne snobovske poglede Splićana, kvazi-umjetnika i slične bagre.

A onda sam sebi obećala da neću o tome pisat na blogu.

Odsjedila sam kroz najpretencioznije sranje u životu, a sada još i pišem o tome. I to na dva fronta. Karakter nisam, to smo ustanovili. A sad prijeđimo na pljucanje :

Pohvalno je što je film počeo na vrijeme, kao suprotnost svim ostalim događanjima u ovom gradu gdje je čak i prikazivanje "Volver" kasnilo 10 minuta. U radnju uvod napraviše redatelj, glavom i bradom. Koji je nešto spominjao "human dignity" i kako se u filmu radi baš o tome. O dostojanstvu, ljudskom, dakle. I kako je njemu osobno zbog toga film neobično važan, te kako se nada da će i nama biti isto. Na što sam se ja čudila sveudilj, jer kako meni, usputnom gledatelju, film može značit isto koliko i njemu, redatelju, "ocu"? Al' dobro. Također je rekao da ćemo u filmu imat prilike vidjet mnogo - što ružnih, što lijepih - pripadnika njegovog (na)roda. Po facama koje su kroz film prodefilirale, rekla bih da su Mađari i Mađarice pretežno "baštardani" Romi. Ružni, k tome. Mislim, nije da imam predrasude, već se pitam samo: kud je nest'o onaj mit o Mađaricama?

Prvih pola sata još sam davala tom ubojitom ritmu filma priliku da se ubrza. Vjerujte mi na riječ, nikad, ali baš nikad niste vidjeli nešto tako jebeno sporo. Tip do mene trzao je nogama puna dva sata. A ja ga nisam mogla prestati gledati krajičkom oka, pri tom izvodeći rukom po sjedalu radnju sličnu njegovoj.

Htjedoh ostati do "Vi pitajte-redatelj koji je dobio posebnu nagradu žirija iz nepoznatog razloga odgovara" dijela večeri, čisto kako bih se zanimala zašto se dotični odlučio na tako razvučen ritam i kadrove koji traju po nekoliko minuta. Jer priča nije neka. Atmosfera jest dobra, al' je itekako već viđena. Kvragu, gotovo svatko tko zna držati kameru (pa i mobitel, čak) u rukama može predočit bijedu i jad svoje zemlje, a da to izgleda strašno umjetnički, poetično i uzvišeno, k tome.

Iako, fotografija i rasvjeta u ulozi iste su izvrsne. Tehnika (što bi uključilo raznorazne kuteve i kadrove snimanja, jel'te, kao učinkovit način građenja filmskih situacija), također. Zna čovjek zanat. Tim više, zbilja ne kužim što mu je trebalo zadržavanje na svakoj sceni preko nekoliko minuta, pored toliko očite radnje i motifa.

Kraj je potpuno zbrda-zdola, čak je negdje, na samom kraju, bila nekakva scena gdje se glavni lik nadlajava sa psom klečeći četveronoške u blatu. Što bi, eto, trebalo značit da je on taj dignity koji je gdin Tarr tako naglašavao - izgubio. Konačno, jer sam, onemoćala od dvosatnog cupkanja u mjestu, izgubila svu volju za lomljenjem moždanih u odgonetavanju pojedinih zavrzlama, simbolika i sličnih.

Izdržah do kraja. Al' ne'š više, ne'š majci.

Post je objavljen 27.09.2006. u 17:45 sati.