one love one life

1.
"Oprošteno mi je, ako te to zanima."
"Oprošteno?"
"Da, često bude tako, praštajte jedni drugima, što se kaže."
"Poznata rečenica ne glasi tako, već ljubite jedni druge.."
"Dođe na isto, prašta se jer se ljubi, ljubi se jer se prašta, ti si dijete, moraš još štošta naučiti."
"Kako to misliš!?"
"Prvo ću te pitati znaš li koliko je osoba u jednom odnosu?"
"Dvoje, muškarac i žena."
"Ne mladi gospodine, u odnosu je troje. Tu je žena, tu je muškarac, i tu je ono što nazivam trećom osobom, najvažnijom, osoba koju čine muškarac i žena zajedno."
"Nikad o tome nisam razmišljao."
"Ako, naprimjer, jedno od dvoje počini preljub, onaj tko biva najdublje povrijeđen, tko doživi najteži udarac, koliko ti se god to činilo nevjerojatnim, nije onaj drugi, već onaj drugi drugi, koji je zapravo par, nije jedno, nego dvojedno. U braku su najčešće muškarac i žena ili oboje, svaki sa svoje strane koji se trude razoriti tog trećega koji su oni sami, toga koji odoljeva, koji hoće preživjeti pod svaku cijenu.."



2.
˝Pomalo si smiješan.˝
˝Pa ti nemaš pojma što se sve događa na ovom svijetu, i ako bih ti pričao, ne bi vjerovala.˝
˝Nee, najzad u njemu sam tek trideset godina.˝

3.
˝A zašto me˝, žustro je rekla ˝Kristian ne voli˝? Gledala me ravno u oči i zaista je željela odgovor.
˝Voli te˝, rekla sam, ˝više nego ijednu drugu ženu. Više od toga on ne može˝.

4.
˝Velika je radost vidjeti te˝, rekla je. ˝Izgledaš poput pravog poslovnog čovjeka˝.
˝A ti si˝, rekao sam slijedeći spontanu pobudu,˝lijepa kao i uvijek˝. Zagrlila me, polako, ovola je ruke oko mog trbuha, glavu mi je položila i pritiskala na prsa, vjerojatno koliko god je mogla. Osjećao sam miris njezine kose, koja je u sebi pohranjivala ulicu toplu od sunca, kose zrake svjetlosti i slutnju kiše u zraku, i uopće cijelo kasnoljetno godišnje doba, i mirisao sam joj kožu, slatkastu i čistu. Bila je sićušna u mojim rukama, cijelu vječnost nisam dodirnuo nešto tako sićušno, i odjednom sam znao da mi je nedostajala, da svekoliki gigantski život nije bio savršen, jer je meni trebalo nešto maleno. Velikim se stvarima čovjek može diviti, može ih osluškivati ili potiskivati ali ne i voljeti. Sjetio sam se i toga da je ona bila prva žena koja me je dragovoljno držala za ruku, žalosna je to bila slika, a i ja žalosna figura. Ali u tome sam se prepoznavao. Sad mi se činilo kao da sam oduvijek, ne priznajući to, osjećao razliku između sebe i drugih. Oni su stasali u velikim stvarima, meni je nedostajalo nešto maleno, što manje to bolje, najbolje tako maleno kao što je ona.