We make a living by what we get, but we make a life by what we give.

Ja ne volim dileme.
Samo me zbunjuju.
Iii, onda ne znam što da radim
Iii, ovo će biti neki konfuzni post.
Iii...

Mda.
Moglo bi se reći da se desilo nešto mnogo lijepo nedavno.
I ne znam zapravo kako.
Ni na čiju inicijativu.
Ali eto, bilo je lijepo.



Samo poslije toga dolazi neki gorki osjećaj nesigurnosti.
Mda, sreća nikad ne dolazi sama.
Ihihihihihih.
A zapravo sve je najkul.
Ne znam uopće što se ovaaaj dešava.
Batman. Seksi čovjek.
A Joker kul.

A koji je bolji?
Eto ga na! Dilema.



Grrrrrrr.
Oukeeee. Odoh. Bježim.

Samo; prodorno plavo?
Ili tajanstveno zeleno?
Tri, četiri sad!

Voli vas Muha ;)

Sljedeći post je napisala Lorka moja, pa ovaaaj, uživajte...

Dolica je vlasnica starog grada
Ne znam kako da opišem taj osjećaj-riječima neopisiv,a djelima nedokaziv. Pokušavam otići doma jer u ovakvim trenutcima mi je potrebna i majčinska ljubav. Sva zadrhtim kada se osvrnem,a oko mene samo mrak,tama,magla. Cigani lopovi mi oteli danas sve,što zapravo meni ne predstavlja ništa. Materijalne stvari za mene nemaju vrijednost. Ali ovoga puta nisam mogla prežaliti ukradenu torbu,malu torbicu u kojoj su bili sakupljeni moj prijevoz kući,telefonski poziv i lijepo lice.. I sada potpuno švorc,bez lipe za autobus,bez impulsa da nazovem njega da dođe po mene i odveze me doma,bez maskare da mi ulijepša lice. Osjećala sam se nesigurno,samo i jadno bez imalo sampouzdanja.,sve je to još pogoršavao osjećaj straha. Izula sam voljenu obuću i hodala po hladnom hrapavom asfaltu. Uh,da mi je par čašica za ohrabrenje,snagu..ehh..
Ali tada sam iza sebe čula neobičan zvuk koji mi je zapravo zagrijao srce,..bio je to zvuk sirene..sirene auta. Od sreće sam potrčala prema automobilu i odmah sjela na suvozačevo sjedalo. Na mjestu vozača bio je visoki čovjek,lijepog lica,privlačne građe. Ljubazno sam ga pozdravila ne mičući pogleda sa njegovih očiju. Objasnila sam mu put do moga doma,a on je na svaku treću moju riječ kimnuo glavom te mi time davao do znanja da mu je jasno.
Tako me privlačio,..i njegov izgleda i njegova osobnost,ta hladnokrvnost njegova u meni je budila neopsiisvu želju da strgnem odjeću s njega. Ali znala sam da ne smijem. Znala sam da me kod kuće čeka on,moj dragi sa dugačkim bijelim krilima..on je još uvijek začahuren tu negdje u mom srcu. Ali nešto mi je dalo snagu da svojom rukom pređem preko noge muškarca koji me vozio. Bilo mu je jasno štto želim. Samo je parkirao auto sa strane ceste i poljubio me onako stravstveno. Strgo je oskudnu odjeću sa mene te me počeo lizati...onako lagano i ugodno..ljubio me po vratu,te se spuštao niže,..po koji put mi je znao gricnut bradavicu,igrao se svojim jezikom po mome pupku,zaslinio mi je vaginu te se malo dulje zadržao na njoj. Otkopčala sam mu kožni remen te spustila izderane traperice do koljena. Koliko god ne preferirala oralni seks,o ovoj anakondi nisam trebala ni razmišljati,samo sam ju turnula u usta te mu popušila pošteno. Prešli smo na zadnje sjedalo te mi je uvalio svooju anakondu u moju rupicu. Prašio me ko što djed mraz praši sobove noć prije božića kada dijele darove,kao što stric joža praši male mačiće i gura im svoju kiturinu u njihove male pičkice.. Jebo me u anus tolko žestoko da mi je probio kitu koja je izašla kroz moju pičku. Znojili smo se,smrdili ko prasad,al mi se sviđalo...njegove loptice su udarale od moje tijelo...bile su mlohave...svršio mi je po licu po sisama po cijelom tijelu,te je tada razmaziovo spermu po cijelom mojem tijelu te je umaziovao kao kremu za sunčanje...Dopustila sam mu da mi turne jezik u šupak,..uu kako ugodno(=...i za kraj smo se stravstveno zažvaljili...nezaboravno..ležem u krevet svake večeri misleći na taj događaj..

Rijeka.
Grad po mjeri.
Dovoljno velik da nije monoton.
Dovoljno malen da se ne osjećaš kao samo još jedan osamljenik u gomili.

Premda je samoća zapravo ono što sam tražila ondje.
Tjedan dana psiho-analize vlastite svijesti.
Podsvijesti zapravo.
Ponekad je najbolji način da samostalno napredujemo taj da razmislimo dobro o svim potankostima našega života.
Napravimo filter u glavi.
Koji će razdvojiti dobre i loše, stare i nove pojedinosti. Detalje. Vremena. Događaje. Ljude.




I moj filter je radio, da.
I zapravo sve ono što je razlučio i odvojio, već sam davno shvatila.
I svi oni predmeti žudnje su na neki način pali u mojim očima.
I nisu toga vrijedni.
A svejedno ih se držim?




Još radim na rješavanju problema.
Ali nekako što god odlučim, što god napravim, kad god na ovaj ili onaj način sve to shvatim i krenem dalje, nešto se desi. Nešto zaiskri. I rasplamsa plamen debilnosti u mojoj glavi. Koji sve vraća u početno stanje.
Znam. Glupo.
Ali što mogu. Proći će sve to jednom samo od sebe.
A do tad će moja podsvijest tražiti nove predmete.
Već je počela.

P.S. Tko god bio *opet ja* bilo bi lijepo kad bi se predstavio, jer sam ja veoma znatiželljno dijete, pa me to kopka naravno...Pa ono, ti se predstaviš, žena i ja te častimo pivom i tako to. ;)

Voli vas Muha =))

Nema me baš previše ovdje.
A kada i dobijem priliku, nemam o čemu pisati.
Kriza me neka pere. Samo kreativna, dakako.
Inače?
Simpatično, kako bi Lorka moja rekla.
Ili pristojno, zar ne?

Ljeto je drugačije.
Lijepo.
J`aime l`ete et soleil.
Oui, oui.
Hehe. Dobro da znam jednu rečenicu na francuskom nakon devet mjeseci (ne)učenja.
Više manje. ;)




It was an itsy-bitsy teenie weenie, yellow polka dot bikini that she wore for the first time today.
Heh, budi uspomene na drage profesore.
Nevrmajnd.

Jutra u snovima.
Dani na plaži.
Večeri na "chair". Ostani đubre do kraja.
I sve ispočetka.
Čovjek bi mislio da će brzo dosaditi.
Ali nije. Neće.




A što se desi kad pobjegne pogled?
*shame*
=))
I hranila sam kera.
S krekerima.
Dva su bila zapravo.
I mislim da se troše.
Pa se tuku.
Zbog štakora. Bar mislim da je bio štakor.
;))

Al` ga tupim.
Hihihihihihih.
Iritantno je, zar ne?
Ajooooooj.

Dosta.

Volim. :*

Svi smo drugačiji.
Svatko ima neko svoje ja.
[Barem negdje duboko u sebi.]
Svatko ima svoj karakter.
Slab. Jak.



O tome ovisi koliko će se čovjek u svom životu napatiti.
Ako je jak, ništa ga u životu neće moći slomiti. Ako nešto i uspije, takva osoba će se uvijek dići.
Dok slaba osoba ne može u sebi prebroditi niti najbezopasniju stvar, poput neke jedinice u školi. Takva osoba, takva osoba ovisi o drugima. Konstantno joj treba tuđa potpora. Rame za plakanje. Savjetnik i usmjeravatelj.

Ja bih rekla da sam tu negdje između. Nekad mi se čini da će mi se cijeli život odigrati po onim stihovima "ništa mi neće ovi dan pokvarit", samo što se to nerijetko izjalovi i raspoloženje i stupanj živosti se svede na nulu.
Ja to uspjevam riješiti glazbnom terapijom. Ili samo kratkim razgovorom sa svojim djevojkama..



No što kad neki misle da su neuništivi? Da ih nitko i ništa ne može nikad povrijediti ili pokvariti dan. Takvi se najviše zajebu u životu. Misleći da su cijepljeni protiv svega, neki minijaturni virus se svejedno uvuče u krvne stanice. I izjeda iznutra.
Jučer sam pričala s takvom osobom. Osobom koja je uvijek davala dojam da ju boli kurac za sve. Tako i izgleda. No jednom se pomalo opustila. I jedan maleni virus joj je srušio imunitet. No kao i svi s jakim karakterom, digla se. Dok jučer nije napravila pogrešku. Dopustila je da se nepreboljena bolest vrati nepozvana. I tako ispočetka.



Voli vas Muha ;)