We make a living by what we get, but we make a life by what we give.

Mda...
Po 15-tisućit put u zadnje 2-3 godine sam od neke svoje prijateljice/poznanice čula da ju je osoba suprotnog spola, reći ću, unesrećila...




I ja ne shvaćam zašto se to dešava samo curama. Mislim, nije da muški nisu tužni, ljuti ili nešto treće kada dođe do prekida, ali oni te emocije ne pokazuju pred drugima, ali ih i zaborave u vrlo kratkom periodu. Barem nama ostavljaju taj dojam. Ne kužim zašto se ženski spol uvijek mora zakačiti za jednu mušku osobu i kada ju ta muška osoba stotinu puta razočara i sve, ona još uvijek nakon dužeg vremena pati za tom osobom. Uspoređujući samo blogove, na 80% blogova pisane od ženske osobe će se bar jednom naći post o nekom za kime ta djevojka/žena pati. I tako stalno. Ne znam zašto smo mi takve da se gotovo nikada ne možemo pomiriti s takvim stvarima, s raskidima i slično. Zašto mi uvijek moramo zapeti za takve gluposti? (Čast izuzetcima.)




A što je najgore, većina tih žena smo uglavnom mi, tinejdžerice, koje još u principu nisu ni počele živjeti, a već pričamo kako ćemo si prerezati žile jer nas je taj i taj ostavio. Da ne možemo živjeti bez njega, bla, bla, bla. A to je sasvim pogrešno, možemo mi nekoga voljeti, ali to se sve ne bi trebalo shvaćati tako ozbiljno, da se ide u tolike krajnosti. A još mi je najbolje kada netko ni ne upozna lika, ne progovori s njim ni 3 rečenice, a tvrdi da ga obožava i da ne može živjeti bez njega. Mwahahahahaha, dadadadadada.




Ženski rod općenito previše vremena provodi u žaljenju i patnji, a zaboravljaju da tako svoj život zapravo ni ne žive. Ali oke, to je samo moje mišljenje. I btw; ja ne kažem da su sve žene takve, niti da su svi muški takvi. Niti ikoga kritiziram, jer vjerujte mi, i ja se sama često tako ponašam. Samo neka se nitko ne uvrijedi.




Samo jedan podatak; Muva ima: 5 iz latinskog, 5 iz njemačkog, 5 iz hrvatskog, 3 iz engleskog i 5 iz engleskog. Ja sretna, samo da to tako ostane....Dadadadadada. There never was much hope. Only fool`s hope.

Voli vas sve Muha.
Uživajte!
((:

Nedavno je Paix imala post sa svojim priznanjima.
A ja ću joj ukrasti ideju, nadam se da se ne ljutiš :)




-Priznajem da žalim što sam upisala srednju u Sisku.
-Priznajem da sam se igrala s barbikama do neke 10.-11. godine i da sam u tome uživala ;o)
-Priznajem da obožavam povijest (bar sam ju obožavala u osnovnoj).
-Priznajem da ne mogu živjeti bez mlijeka.
-Priznajem da sam prije 3 godine napamet znala pjesmu Kiss me.
-Priznajem da unaprijed rješavam radnu iz engleskog kad mi je doma dosadno.
-Priznajem da prečesto ljudima pokušavam nametnuti svoja mišljenja.
-Priznajem da mrzim ljude koji izađu iz osnovne, a ne znaju da se ne piše čovijek, već čovjek ili neču već neću i slične stvari.
-Priznajem da prečesto ispravljam svoje prijatelje kada nešto krivo kažu.
-Priznajem da ne znam koristiti šalabahtere kako spada.
-Priznajem da nesvjesno odmjeravam ljude.
-Priznajem da bih mogla ubiti nekog kada me probudi 5 minuta prije budilice.
-Priznajem da gledam američke tinejdžerske sapunice O.C. i OneTree Hill.
-Priznajem da se svaki put rasplačem kada gledam kraj Gospodara Prstenova.
-Priznajem da obožavam čitati.
-Priznajem da ne funkcioniram dobro pod ičijim pritiskom.
-Priznajem da općenito baš i nisam pričljiv tip, više volim slušati. (:
-Priznajem da se ponekad nasmijem tuđoj nesreći.
-Priznajem da volim kada mi je soba pospremljena, samo što mi ju se nikada ne da pospremiti.
-Priznajem da nekada namjestim pročitanu poruku na napročitano jer mi se jednostavno ne da odgovarati na poruke tipa, Jel ideš van danas?




-Priznajem da me živcira kada se osobe koje smatram malo "sporijima" osjećaju superiorni prema meni.
-Priznajem da me živciraju koji mogu o sebi pričati danima, a najbolje prijatelje ne mogu saslušati 5 minuta.
-Priznajem da mi dugo treba da se počnem osjećati ugodno u nepoznatom društvu.
-Priznajem da obožavam putovanja i da bih mogla gladovati danima samo da skupim novce za neko zanimljivo putovanje.
-Priznajem da sam ponekad jako škrta.
-Priznajem da volim kupovati krpice i visiti u Algoritmu buljeći u knjige i cedee.
-Priznajem da obožavam klasike poput Zameo ih vjetar i Sjaj u travi.
-Priznajem da sam djetinje zaljubljena u Orlando Blooma.
-Priznajem da sam totalni anti-talenat za bilo kakvu vrstu sporta.
-Priznajem da me rastanci ne rastužuju (ali samo zato što ih u tom trenutku i nisam svjesna).
-Priznajem da ne volim alkohol, a pogotovo ne nas pijane klince subotom.
-Priznajem da vjerujem u neku vrstu sudbine, tj. da se sve događa s razlogom.
-Priznajem da sam romantična duša koja vjeruje u ljubav.
uz to valjda ide i ovo:
-Priznajem da sam prečesto patetična.
-Priznajem da mrzim svoju frizuru.
-Priznajem da imam neizlječivu psorijazu.
-Priznajem da ima još hrpa toga čega se trenutno ne mogu sjetiti, i neke stvari koje ne želim priznati.
-Priznajem da je najteže priznati nešto samom sebi...





Pozdrav!

U zadnje vrijeme često se znam nadati o tome da će se neki problem riješiti uz za mene dobre ishode. Nadam se da ću taj dan sresti sve te osobe. Nadam se da ću to i to doživjeti. No u biti ovo ljeto pomalo sam shvatila da kada imamo previsoka očekivanja ishodi nas na kraju vrlo često razočaraju. Najbolje zapravo prođemo kada o tim stvarima ne mislimo i ne razbijamo glavu. Kada se ponašamo kao da nam niti nije stalo. Jer, kada se tako ponašamo, onda zaista niti nemamo što izgubiti pa razočaranje postane manje.




Danas sam baš pričala s frendicom o tome. Poglavito o onom dijelu o ljudima. I nas dvije smo danas shvatile da zapravo ljudi od kojih nikada ne bi očekivali da će nas povrijediti na ovaj ili onaj način, zapravo nerijetko ispadnu prava đubrad. Ponekad shvatiš koliko si zapravo povjerenja i iluzija imao o najbližim osobama i koliko su te puta te osobe razočarale. Prvi put opraštaš i sebi i njima, pa čak i drugi, treći, ali kada te neka osoba više iznenađuje svojim pogreškama nego nekim lijepim stvarima, zaista se zapitaš kakvim si to ljudima okružen. Pitaš se ima li uopće svrhe ponašati se dobro prema nekome i dopuštati da te vozaju na ove ili one načine, kada se ti nakon svega osjećaš kao najveće sranje na svijetu. A vjerojatno smo svi bar jednom uza sebe imali takvu osobu. A upravo takvi ljudi zapravo najbolje prođu u životu. Oni ljudi koji će sto puta izvozati najbliže osobe samo zato da bi se domogao nekog mjesta, da bi dobio neku osobu ili slično. I takve stvari jednostavno uništavaju ljude. najgore je još kada ti o takvim osobama imaš visoko mišljenje. Ili kada misliš da bi mu trebao pružiti novu priliku jer očekuješ da je neće opet profućkati, da te neće opet razočarati. A na nama je tada da povučemo granicu koliko možemo trpjeti.




Auf Wiedersehen!

Evo, prvi dan škole je prošao. Prvi dan prvog razreda srednje škole. I bilo je oke, bilo je super.
Ali opet, zovite me patetičnom, nostalgičnom, spaljenom ili votevr, ali voljela sam ja tu svoju osnovnu. Jer tamo smo se svi osjećali sigurno, iako nismo mogli utjecati na to s kime ćemo ići u školu i gdje, baš zbog toga što smo bili osuđeni jedni na druge svi smo se prihvatili i ujedinili. Osim iznimaka. Ali mislim da je takvih malo. Uglavnom, ne želim svaki post u zadnjih 6 mjeseci posvećivati svojoj osnovnoj školi. Vrijeme je da se okrene nova stranica. I eto, okrenula sam ju. I znate što? Mislim da mi se sviđa prvo poglavlje. Iako će mi trebati puno vremena da se naviknem na novi žanr i likove, imam osjećaj da će mi se sve svidjeti.




A sada procjena ljeta- kao i uvijek, moglo je i bolje, ali s druge strane-bilo je odlično. Oproštajno, nerijetko dosadno, ali i zabavno, dosta monotono ali i sa stvarima koje su razbijale tu monotoniju.




Kada bih išla po nekim događajima, mislim da ne bih puno toga mogla nabrojati, uglavnom se sve vrtilo oko par stvari ovog ljeta, sretnih-nesretnih, zabavnih-dosadnih... Jedino žalim zbog vremena, bilo ga je malo, a dosta vremena je neiskorišteno otišlo u nepovrat...




No, nema veze. Bitno je da je ljeto sada gotovo i uz kraj ljeta sinoć došle su i suze, koje su se mahom pomiješale sa smijehom. I s današnjim danom počinje to novo razdoblje u mom životu i nadam se samo da ću uspjeti uklopiti svoje stare prijatelje i osobe koje volim u novo okruženje.




Nadam se da ćete svi vi imati uspješnu novu školsku godinu, potrudite se malo oko ocjena, ili nemojte, sve ovisi o vama, ali bar malo mislite na svoju budućnost i to od čega na kraju mislite živjeti.

Let the force be with you! ;oP