We make a living by what we get, but we make a life by what we give.

Samo želim da znaš da te jako puno volim, da mi užasno nedostaješ i da stalno mislim na tebe!
Wait for me there!




Sretan ti rođendan! ((=

Btw; stoti post!

05:20 ujutro, tek je počela sanjati, no zvuci Family Frosta s njezinog mobitela natjerali su je da se nevoljko ustane.
Ustala je. Pogledala kroz prozor. Mrkli mrak. Zamagljeni prozori. Osjeća laganu hladnoću.
Otvara prozor. Ubrzo se naježila. Sklonila se u toplinu.

Morning has broken, like the first morning
Blackbird has spoken, like the first bird
Praise for the singing, praise for the morning
Praise for the springing fresh from the word




...

Izlazi van s još pospanim izrazom lica. Vozi se i šuti.
Stiže, osjeća olakšanje, no zatim i bijes.
Ne govori ništa, samo odmahuje rukom.
Ljudi joj govore da se ne da obeshrabriti.
Ondje uviđa raznolikost emocija koje su ih preplavile.
Sreću. Nesreću. Tugu. Jad. Nervozu. Zadovoljstvo. Zaljubljenost. I euforiju.
Zbog onog što je bilo. Zbog onog što je. Zbog onog što će biti.

...

Još jedna vožnja.
Par poznatih obrisa. Jedan je ušao i nasmijavao ju cijelo vrijeme.
Nešto što joj je prije bila svakodnevnica. Nešto što je pomalo izgubljeno.
Otišlo s ljetom.
Nešto što sada spoznaje samo po fragmentima koje kao arheolog ponekad otkrije. Sastavi u cjelovitu sliku prošlosti. Tada je sretan. Nakon toga se vrati svome životu.
Kao i ona.
Sadašnjost se vratila u njene misli zajedno s pogledom na ruke to jutro izgrebane mačjim pandžama.




I važe i uspoređuje. I shvaća da je neusporedivo.
Ono prije. Ono sada. Ono što ju čeka.
Ne postoji poveznica. Samo gotove priče.
Sjećanja u malim dijelovima.
Priče koje katkad voli pročitati.
No to nije više to. Jer priče su priče. Sve priče imaju kraj.
Kraj koji volimo čitati više puta. Kraj zbog kojeg žalimo. Kao kakva zadnja epizoda naše omiljene serije koju smo svakodnevno pratili.
Jedina poveznica priče je protagonist.
Koji iz priče u priče ima jednake osobine, samo katkad pokaže neko svoje drugo lice.
No on se ne mijenja. Mijenjaju se okolnosti. Okolnosti kojima se mora prilagođavati. Nove okolnosti kojima se želi prilagođavati.
I tada spoznaje da nikada ne zna kakve će se stvari dogoditi u budućnosti. Ne zna što ga sve čeka. Ne može se pripremiti za ono što mu je život namijenio.
Samo mu preostaje da ne misli na prošlost. Da ne sanja o budućnosti.
Preostaje mu da živi u sadašnjosti.




Mine is the sunlight, mine is the morning
Born of the one light, Eden saw play
Praise with elation, praise every morning
God's recreation of the new day

Oprostite na malo dužem postu!
Voli vas Muha!
Bises :*

Ne da mi se više gledati u onaj rođendanski post, kad mi je ionako rođendan prošao...




Moj dragi mobitel me maloprije obavijestio da mi je spremnik poruka presao 95 posto, što znači da u mobitelu imam cca 800-900 poruka...
Hmm, a ja sam mislila da je najveća moguća brojka 200-tinjak...
I tako, gledala sam u te poruke i otkrila zašto ih je toliko... Pa, imam poruka koje su stare kao i moj mobitel, ono dan-dva prije nego što sam otišla u London.
I onda me zanimalo što sve piše u porukama....I mogu reći da su bile lijep podsjetnik kako na London, tako i na ljeto... I sad sam ih malo čitala i lijepo se nasmijala svojim prijateljima, pogotovo Ana-Mariji poremećenoj i našim provalama (pogotovo o Kel...mwahahahaha) , i svojoj Bernardi iz Oxforda Čak i poruka koje su zabunom otišle nečijoj mami, jel se sjećaš Adriana? I prisjetila se malo praznika, bez škole i učenja i svega... Dangubljenja po cijele dane i prežderavanja hihihih




I bilo mi je drago što sam sve to ponovno čitala i malo zaboravila na sve ovo novo... Ali to sve novo se vratilo brisanjem poruka i pisanjem zadaće iz latinskog koju sam nakon tri riječi odlučila ipak prepisati u školi

Jeeej, pobijedili smo u Engleskoj i fascinirana sam bila s Petrićem, ali ja mislim da sam ja jedina osoba u Hrvatskoj, možda i u Europi kojoj je žao što se nisu kvalificirali na EP... I McLaren neće dati ostavku... Brave man...Mwihihihihih

I uglavnom, kao što i naslov govori, ovo je samo još jedan nepotreban post da se makne onaj rođendanski....




Voli vas sve vaša Muha!
Bises

Prije 12 godina na današnji dan željela sam samo čokoladu i plišanog medu.
Prije 10 godina na današnji dan željela sam samo još jednu barbiku.
Prije 5 godina na današnji dan željela sam samo dnevnike, kasice i dječju šminku kako bih se barem za sebe pretvarala kako sam velika cura.



Danas?
Danas mi je tata rekao; što si starija to su darovi gluplji, ja sam rekla, što sam starija to mi je manje važno.
I danas sam zaista shvatila da je to istina.
Jer jedino što sam poželjela bilo je da moje najdraže danas budu sa mnom. Da se nađemo u nekom međuvremenu, gdje napokon svi ostali nisu važni, već samo mi, mi i opet mi.
Gdje se smijemo i zabavljamo i pričamo o prošlim vremenima i onome što nas tek čeka u budućnosti.




No danas? Danas sam zamijetila promjene, zamijetila sam izgubljene i odsutne poglede koji se toliko žele vratiti natrag u naše sigurno okruženje, gdje smo sve bile zajedno.
Trenutke kasnije, zamijetila sam oduševljene i ushićene poglede kada su govorile o sadašnjosti i budućnosti.
I da, uvijek smo tu jedna za drugu, i da to nikada neće prestati, ali više neće biti tako često i jedinstveno kao prije.
Stoga mi je žao što i one nisu bile danas s nama.
Ona koja je u bolnici. ;oP
Ona kojoj roditelji ne daju. XD
Ona koja je bolesna. :-))
Ona koja je otišla u grad. :)




Godinu dana starija, godinu dana zrelija, a sve mi se nekako čini da sam na ovome svijetu sve manja i manja.



E pa, sretan mi rođendan!

Kiša.
Opet.
Mrzim ju.
To jest, volim ju gledati kada sam ja ispod nekog krova u toplom, trrebam učiti, a ona uspavljuje.
Volim ljetnu kišu. I volim kisnuti ljeti. Pogotovo kad...




...Mah... It doesn`t matter...
Samo želim sunce i ljeto i praznike i mon amis...




J`aime le soleil.
J`aime la l`ete.
J`ai froid. J` deteste froid.

Moja mačka spava u kanti za smeće.

Ovo se desi kad Na vrh brda vrba mrda forsira post.
Loše djelujem pod pritiskom.




Bises.
Mouche.
Au revoire!

Naslov je nevažan ikome osim meni i mojoj prijateljici.

"I želim dva iz matematike. Ajoj! Kad bi se to bar ispunilo.
I želim barem dva iz zemljopisa."




Prvo je ispunjeno, bilo je 6 pozitivnih ocjena u razredu. A moja ocjena je bila među njima. Nisam mislila da ću ikada biti ponosna na dvojku, ali ona mi je donijela više sreće nego ijedna petica.
I drugo je ispunjeno, i za učenje od 11:10 do 11:22 mislim da je trojka i više nego odlična ocjena. ((:


Shvatila sam da nikako ne znam procijeniti ljude.
Uvijek ih pogrešno okarakteriziram.
Uvijek na kraju žalim zbog toga.
Za koliko sam samo osoba rekla da su glupe/umišljene/pokvarene ili upravo suprotno, da su drage/voljne pomoći/pametne/prizemljene.
Ali to se sve nekako preokrene s vremenom, shvatim da su one koje sam smatrala lošima zapravo odlični i obrnuto. Naravno, ne uvijek.
A ono što je loše je to da to shvatim kada je prekasno da to ispravim.
I to je zapravo ono najgore, kada si svjestan svoje pogreške, a ne možeš ništa učiniti da ju ispraviš.
No dobro, i mene često krivo procijene, valjda smo svi takvi.
Zapravo, najgore je kada neka osoba zamrzi određenu osobu zbog nekog njoj važnog razloga i onda umjesto da to sama s njom riješi, onda ju izkritizira društvu i nametne im svoje mišljenje i tada nitko zbog toga ne želi imati drugačije mišljenje. Ne zbog toga što ne misle svojom glavom, već jednostavno zato što dijele mišljenje s cijelim društvom, pa ako je to mišljenje u društvu općeprihvaćeno, zašto bi netko odudarao?
Čudno je kako se ljudi ufaju da su razumna i pametna bića, ali često taj razum isčezne, a pamet se pretvori u glupost.




U principu, nisam ni sama sigurna na što se post odnosi, ali to nije ni važno, ionako nitko ne čita mala slova.

Ja sam si jučer kupila kaput. I baš je ne za mene. Ne znam. Izgleda mi kao ferero roše, pa mi je bio kjut. I imam haljinu. Nisam nikad imala haljinu. I to mi je smiješno. Imati haljinu i kaput. Isuse, koje sam ja žensko.

Brat mi je došao iz Rijeke. Zapravo, sad je već otišao, ali znate na što sam mislila.
A ja nikada nisam mislila da će mi biti bed zbog tog što ga nema. Ali, teško je kada vam ode najveći saveznik. ((:

I sretna sam zato što sam vidjela da u devedeteci, kako se to već zove, imaju Red Coloured Grey Truck.

Uglavnom, da vas ne davim više ovim maluomnim postom, sve vas pozdravljam, a pogotovo AMK zbog koje sam napisala ovaj post.

Sve vas voli vaša Muha! ;oP